Hodanje je d(r)uga priča

Čini se, nije provjereno niti znanstveno potvrđeno, da je najefikasniji i ujedno najteži oblik pisanja – samo pisanje pri čemu je manje važno (ne i posve nevažno) na koji način to činite. U današnje vrijeme najlakše je otvoriti novi Word dokument, suočiti se s nepreglednom prazninom i započeti s tipkanjem, no ništa vas ne sprječava da se poslužite olovkom ili čak kićenim perom i tintom.

Gore spomenuta praznina, k tomu još i nepregledna, prva je prepreka i zloglasna neprijateljica kolebljiva literata. Može vas ubiti u pojam, usporediva je s morem ili čak oceanom kojemu ne vidite kraja, jednolična je, lako utonete u nju, a onda vam se može učiniti da ste umrli i dospjeli u nešto što je u isto vrijeme i ništa i sve. Tjeskoba izazvana prazninom slabi sa svakom novom ispisanom stranicom, poslije koje, avaj, slijedi nova praznina tj. nova neispisana stranica. Da, zvuči obeshrabrujuće, no strah od praznine može se, ako već ne pobijediti, onda barem staviti pod kontrolu.

Drugi, lakši, način pisanja je razgovor, komunikacija s drugim ljudima. Osobe sklone literaturi i literarnom stvaralaštvu mogu biti zatvorene, nekomunikativne i nedruštvene, ali najčešće nisu, samo ostavljaju takav dojam. Možda zbog toga što rijetko kad izgledaju kao gejziri sreće i dobrog raspoloženja, obično je suprotno, ali zbog čega – ne zna se. Moguće je da pisci/spisateljice uistinu jesu mrzovoljni, ali to može biti i od neurednog života, problema sa spavanjem ili probavom, uglavnom – može se s njima razgovarati. Uostalom, što bi oni bez ljudi?

Razgovarajući s drugim ljudima literati, možda nenamjerno, vole izazvati raspravu iznoseći mišljenja i stavove koji se baš i ne poklapaju s mišljenjem sugovornika. Kad se običan razgovor rasplamsa u ozbiljnu, pa i žučnu raspravu, emocije se, logično, teže mogu kontrolirati, a to je već vatrica na kojoj se čovjek može ugrijati. Razgovor u kojemu se u svemu i oko svega slažemo dosadan je, uspavljujući, no za većinu ljudi blagotvoran poput kamilice, jer se normalni ljudi na taj način relaksiraju. Ne želimo otići s nekim na kavu da bi se uzrujavali i svađali – jer je naporno, iscrpljujuće, dakle, sve suprotno od onoga što smo namjeravali i očekivali. Za pripovjedača, međutim, jedna solidna, žučna rasprava bit će kao kazališni komad ili dobra kratka priča koja se odigrala uživo. U svakom slučaju, iz perspektive pripovjedača, razgovor vjerojatno nije samo razgovor, isto kao što ni za stolara hrastova šuma nije samo hrastova šuma.

„Ne sad, pišem“, rekao je jedan poznati pisac (možda i filmaš) poznaniku koji ga je vidio na ulici i pokušao razmijeniti s njim par riječi.

Poznanik je u čudu gledao za njim, ne toliko zbog toga što je ovaj bez zaustavljanja otišao dalje niz ulicu, već zato što uopće nije pisao. Niti je diktirao nešto u diktafon, samo je s rukama u džepovima hodao pločnikom. Iz tog nesporazuma nastala je priča ili esej u kojoj rečeni pripovjedač (sve mi se više čini filmski, ali nisam siguran) pojašnjava situaciju – bio je tog dana usred pisanja i nije se mogao zaustaviti ili ćaskati s bilo kim. Većinu stvari, pojašnjava dalje, koje je napisao, prvo je napisao baš hodajući tako gradskim ulicama, u dugim šetnjama.

Naravno da sve prvo nastane u glavi, svaka knjiga, film, ili kazališni komad započeli su kao misao, a lako je moguće, iako gotovo nedokazivo, da su se mnoge od tih misli, ideja, dogodile u hodu, u pokretu. Nema sumnje, svašta će nam pasti na pamet i dok sjedimo ili ležimo, ali hodanje je ipak nešto drugo. U pokretu si, krajolik se mijenja, nešto se, dakle događa, aktivan si, mogao si sjesti u auto, koristiti usluge gradskog prijevoza, ali ne – naviknuo si pješačiti. Ni sam više ne znaš kako je to s pješačenjem počelo, no i nije važno. Dok hoda pripovjedač, istinabog, može usput činiti štošta, ali najčešće se prepušta mislima, a sve drugo nekako ostaje na periferiji.

Kad sjediš, nećeš samo sjediti i buljiti u jednu određenu točku na podu, sjediš s razlogom – možda pišeš (suočen s gore spomenutom prazninom Word dokumenta), ili gledaš nešto na tv-u, piješ kavu i čitaš, čačkaš po mobitelu i slično. Ležeći možeš skoro sve kao i sjedeći, ali na koncu ćeš zadrijemati. Na trčanje, moramo priznati, ne možemo gledati tako blagonaklono. Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča. Ljubitelji hodanja među literatima točno znaju što rade, ako i nisu znali u početku, ubrzo su shvatili, jer dok hodaš misli koje ionako prolaze glavom, u hodu nekako po inerciji poprimaju pripovjedačku formu i priča kao da prati ritam koraka.

Imajući sve ovo u vidu, Booksa savjetuje – nemoj se voziti ili trčati, ako istu tu razdaljinu možeš prehodati. Osim što je zdravo i ne šteti nikome oko vas, svakodnevnim hodanjem (30 – 70 minuta) stvarate idealne pripovjedačke uvjete!

F.B., 8. studenog 2024., Zagreb