Zamišljeni razgovor Salmana Rushdieja i njegova napadača

ICORN ili International Cities of Refuge Network, organizacija je s više od devedeset europskih i američkih gradova koji pružaju utočište književnicima, novinarima, glazbenicima i drugim umjetnicima koji su progonjeni i čiji životi su često ugroženi u vlastitim državama. Henry Reese, suosnivač organizacije Pittsburgh City of Asylum, pozvao je Salmana Rushdieja u ljeto 2022. da razgovaraju o stvaranju sigurnih mjesta u Americi kao i njegovoj, Rushdievoj, ulozi u začecima ovog hvalevrijednog i složenog projekta.

Dakako, Rushdie je zanimljiv i kao vjerojatno najpoznatiji slučaj progonjenog pisca u svijetu još od veljače 1989. kada ajatolah R. Homeini poziva na njegovo ubojstvo zbog romana Sotonski stihovi kojega je protumačio uvredljivim za islam premda postoje ozbiljne indicije da knjigu nije ni pročitao (po riječima njegovog sina).

U svakom slučaju Salman Rushdie trebao je u amfiteatru Zavoda Chautauqua razgovarati s Reesom o značaju sigurnih gradova za pisce u Americi, no baš to mjesto – amfiteatar Zavoda Chautauqua, pokazalo se najmanje sigurnim za njega, te se taj razgovor nikada nije ni dogodio. Tek što su tog 12. kolovoza 2022. zauzeli svoja mjesta na pozornici, 24-godišnji H.M., rođen i odrastao u saveznoj državi New Jersey (libanonskih korijena), skočio je sa svog mjesta i s nožem u ruci jurnuo prema Rushdieju. Prije nego je bilo tko stigao reagirati, napadač je već srušio autora Sotonskih stihova i uspio mu zadati  dvanaest uboda. Poslije početnog šoka nekolicina prisutnih priskočila je u pomoć i svladala napadača.

Rushdie u trenutku napada ima 75 godina i pravo je čudo što je preživio. Kako sam navodi – nije čak ni svijest gubio. Hitno je prebačen u najbližu bolnicu gdje je podvrgnut brojnim operacijama i zahvatima. Oporavak je trajao mjesecima, a sve što ga je snašlo poslije napada opisuje upravo u knjizi Nož – promišljanja nakon pokušaja ubojstva. Pisanje knjige bio je dio procesa oporavka i odlučnosti da vrati svoj život, ako već ne ondje gdje je bio 11. kolovoza 2022., onda barem onoliko koliko bude moguće. Od ozljeda su, naravno, ostale posljedice, a najteže se nosio s gubitkom oka. Cijelo vrijeme uz njega su bili supruga Eliza, djeca, članovi obitelji i prijatelji.

Premda nije želio trošiti previše vremena na napadača i u knjizi mu čak ni ime ne spominje, ipak ne može ne razmišljati o njemu, do njega stižu informacije – H.M. se ne osjeća krivim, onaj koji mu je kanio oduzeti život nazvao ga je dvoličnim i kao šećer na kraju – pročitao je samo dvije stranice Sotonskih stihova! 

Nitko ne ulazi u čitateljske navike ajatolaha Homeinija i nesretnog H.M.-a, ali majka mu stara – ako ste uvjereni da taj i taj autor zaslužuje smrt zbog te i te knjige, ne bi li bio nekakav minimum očekivanja da si prije izricanja smrtne presude tj. ubilačkog pohoda pročitao knjigu koja je po određenim interpretacijama toliko sporna, problematična, uvredljiva da na njezinog autora treba proganjati i po mogućnosti lišiti života?

Očigledno – ne. Ni ajatolah Homeini koji je proglasio fetvu, ni njegov štovatelj H.M. nisu osjetili potrebu da pročitaju Sotonske stihove i sami procjene o čemu se radi. Prvome je bilo dovoljno pročitati određena tumačenja, a drugome da je prvi godinama prije njegovog rođenja izrekao presudu na osnovu tih očigledno pogrešnih/zlonamjernih tumačenja. Razumljivo je ogorčenje koje Rushdie osjeća. Desetljećima je živio s tom teškom presudom, a suda nije ni bilo, niti je suprotnu stranu zanimalo što on sam ima reći, i na koncu, trideset i tri godine poslije poziva na ubojstvo, anđeo smrti se pojavljuje u obliku H.M.-a. Nije, doduše, uspio u svojoj nakani, ali se pojavio i nanio mu ozbiljne, teške ozljede.

Razumljivo je stoga da Rushdie mora razmišljati o njemu i spomenuti ga u knjizi bez obzira što mu to u početku nije bila namjera. I tako dolazimo do jednog od najzanimljivijih dijelova Noža u kojemu odluči prodrijeti u um H.M.-a i razgovarati s njim. Ne uživo, Rushdie zna da je pravi susret malo vjerojatan, nemoguć, on će ga kreirati u svojoj glavi i zapisati tijek razgovora od riječi do riječi.

Zamišljeni razgovor podijeljen je u četiri seanse i u knjizi zauzima tridesetak stranica. Rushdie je, koliko već može, strpljiv, ima mnoštvo pitanja na koje bi u idealnoj situaciji imao pravo dobiti odgovor, no napadač je vrlo zatvoren, nabusit, gotovo uvrijeđen, baš kao da je on žrtva, kao da je njemu nanesena nepravda. Njegovi odgovori su kratki, odsječeni i neprijateljski, Rushdie mijenja teme pokušavajući ga uvući u bilo kakav smislen dijalog, u trenucima kada je isprovociran H.M. je rječitiji, no svoja stajališta ne može i ne želi propitati. S njegove točke gledišta stvari su onakve kakvima ih je vidio i prije 12. kolovoza 2022., dana koji je obojici zauvijek promijenio živote: Rushdie je po njemu demon, dvoličan, onaj koji ne razumije i koji nikada neće moći razumjeti, nevjernik je i to je tragedija njegovog postojanja.

Pisac mu pokušava objasniti svoj odnos prema religiji, ali H.M. nema strpljenja, u jednom trenutku kaže "ovaj razgovor je završen", no Rushdie mu uzvraća da je cijeli razgovor plod mašte, sve se odvija u njegovoj glavi i napadač ga ne može napustiti po svojoj volji.

Unatoč svemu, zid nepomirljivosti i nerazumijevanja među njima ostat će netaknut kako bi se najvjerojatnije odigralo i u stvarnosti. Da bi se uspostavio dijalog nije dovoljna dobra volja jedne strane – sugovornik bi također morao učiniti određeni napor, korak prema mogućem pokušaju da se uvaži, razumije onoga koji drugačije misli. Izraziti kajanje za H.M.-a bi bilo ravno priznanju teškog poraza, na taj način morao bi se vratiti na početak, morao bi propitati sve odluke koje je donio u životu i shvatiti da je možda gadno pogriješio i da je sigurno mogao i bolje, a to ne želi.

Rushdie je doznao pojedinosti iz života svojega pedeset godina mlađeg napadača, momka rođenog u New Jerseyu, i na osnovu toga zamislio susret i razgovor između njih dvojice. Rezultat je bio porazan, nije uspio pridobiti ga i uvući u normalnu raspravu kao što to najvjerojatnije ne bi uspio ni uživo. To je realnost svijeta kojega smo sami stvorili – nemogućnost komunikacije između neistomišljenika završava prezirom, mržnjom, sukobima, žrtvama.

Izmoren i ozlovoljen zamišljenim razgovorom tj. pokušajem razgovora, Rushdie među ostalim bilježi:

"Zamišljenom razgovoru je kraj, više nemam energije da ga zamišljam, baš kao što on nikada nije bio sposoban zamisliti mene. (…) Najvažnije što bih mu još htio reći jest da umjetnost ortodoksiju dovodi u pitanje. Odbaciti ili ozloglasiti umjetnost zato što to čini znači ne razumjeti njezinu prirodu. (…) Umjetnost nije luksuz. Stoji u srži naše ljudskosti i ne traži druge zaštite osim prava na postojanje. Prihvaća raspravu, kritiku, čak i odbacivanje. Ne prihvaća nasilje. I konačno, nadživljava one koji je ugnjetavaju."

F.B., 9. listopada 2026., Zagreb