Tamni hodnik za satove plesa

Pjesme Iman Mersal objavljene su u antologiji suvremene književnosti Egipta Naše trube izazvale su tišinu, koju je Booksa izdala u sklopu Revije malih književnosti - Egipat 2019. godine.

***

Iz zbirke Tamni hodnik za satove plesa (1995.)

Ugrušak
Za mog oca

Samo san
Stišće usne u gnjevu
Razloga se nije mogao sjetiti
Duboko spava
Dlanovima pridržava glavu
Sliči vojnicima iz središnjeg osiguranja
U automobilima usred noći
Kada pred hrpom slika zatvaraju oči
Koje napustiše dušu u sređeni vrtlog
Iznenada se pretvaraju u anđele.

Elektrokardiogram
Trebala sam postati liječnica
Da mogu očima pratiti elektrokardiogram
I uvjeriti se da je ugrušak samo oblak
Rastopit će se u najobičnije suze
Ako mu se priušti dovoljno topline
Ali ja nisam nikome korisna
I stari otac koji ne može spavati osim u svom vlastitom krevetu
Duboko spava, na nosilu
U prostranom dvorištu.

Vrisak
Tihe žene
Ispunile su hodnik koji vodi prema tebi
Pripremile su tijela za ritual
Koje će odstraniti hrđu nakupljenu na grlima
Ne mogu to učiniti
Osim u zajedničkom vrisku.

Dobro je
Ramena volonterā
Odnijela su čovjeka s obližnjeg kreveta
Do javnog groblja.
To je dobro za tebe
Smrt ne može ponoviti svoje djelo
U istoj sobi, u istoj večeri.

Sličnost
Kako bih kupila „prevedenu poeziju"
Ovaj me duboki spavač uvjerio
Da mu vjenčani prsten stišće kažiprst
Nastavio se smiješiti dok smo napuštali draguljarsku tržnicu
A ja sam mu rekla da odbijam sličnost
Između mog nosa i njegovog.

Prihvatila sam tvoju smrt
Prihvatila sam tvoju smrt
Kao da je to zadnja stvar koju si napravio protiv mene
Neću osjećati mir, iako sam mislila da hoću
Bit ću potpuno uvjerena
Da si mi osporio mogućnost da otkrijem rak
Koji spava među nama
A ujutro
Mogli bi me iznenaditi moji natečeni kapci
I krivina leđa
Koja se izoštrila.

Praznine
Inače, prozori su sivi
I velebni u svojoj prostranosti
Dopuštajući onima u krevetima
Da promatraju tok prometa
I vrijeme izvana.

Inače, liječnici imaju oštre nosove
I staklene naočale
Koje potvrđuju udaljenost između njih i boli.

Inače, rodbina ostavlja
Cvijeće na ulazima izlāza
Tražeći oprost od njihovih budućih pokojnika.

Inače, nenakićene žene
Hodaju po pločicama hodnikā
A sinovi stoje pod električnim svjetlima
Grčevito držeći radiološke nalaze
Potvrđujući da je moguće da okrutnost u potpunosti nestane
Samo kad bi im roditelji imali još malo vremena.

Inače, sve se ponavlja
A praznine se ispunjavaju novim tijelima
Kao probušena pluća koja usisavaju sav kisik ovoga svijeta
Ostavljajući sva ova prsa
Bez daha.

Nije vjerojatno
Nije vjerojatno da ću krajem godine povesti svoga oca na more
Pa ću tako
Iznad njegovog kreveta objesiti
Sliku ljudi na plaži

I plaža koje se protežu do mjesta koja ni ne poznajem.
Vjerojatno ih neće moći vidjeti
Pa ću tako
Utišati zvuk vlastitog disanja
I umočiti vrške njegovih prstiju u morsku vodu
I vjerovat ću godinama kasnije
Da sam čula da je rekao:
„Osjećam miris joda."

S arapskog prevela Antonia de Castro Burica.

***

Ostatak tekstova iz antologije Naše trube izazvale su tišinu pročitajte na linku.