Anđeoska strast

Na stratištu su ga krvnici i suci pitali što mu je posljednja želja, kao što je bio običaj prije vješanja. Rekao im je da se želi oprati i stupiti čist pred Boga. Dok su ga vukli od ćelije do mjesta pogubljenja, dobio je proljev koji nije mogao kontrolirati. Još se pritom s prednje strane otvorila slavina mokraće pa su mu crvene hlače bile potpuno mokre. Jaki smrad počeo se širiti teškim zrakom sobe za pogubljenja. Zatvorski službenici, sudac i glavni liječnik šutnjom su reagirali na njegov zahtjev. Kad bi ga vodili da se opere, to bi uzelo previše vremena – trebalo đ bi ga odvesti do kupaonice u svlačionici, onda pričekati da se opere i zatim ga ponovno vratiti ovdje – što je bez sumnje gubitak vremena za državne službenike, ali i za uglednike koji su došli prisustvovati pogubljenju. Krvnici su razumjeli što muk znači. Stao je pred vješala s neispunjenom posljednjom željom. Oko vrata su mu stegnuli omču, a na glavu stavili vreću od crne tkanine.

*
Atif se probudio oko podne, kao i obično. Bio je sam u kući. Majka mu je otišla na posao, a sestra na fakultet. Na stolu u dnevnom boravku pronašao je novine Al Ahram. Lijeno je okretao stranicu za stranicom, polagano pijuckajući čaj. Onda je uočio članak na dnu naslovne stranice. Bio je to prvi događaj te vrste pa je duboko potresao čitavu zemlju. Ljudi su sa sve većom znatiželjom pratili detalje slučaja i legende koje su kružile o žrtvama i zločinačkoj bandi, a pogotovo o prvooptuženome. Atif je s olakšanjem odahnuo. Dvaput je pročitao vijest, sve dok nije zapamtio imena guvernerā, sudaca i detektivā koji su bili zaduženi za slučaj. Lagani smiješak pojavio mu se u kutu usana. Stavio je novine sa strane, uzeo šalicu čaja i stao pred prozor. Kao da mu je pao kamen sa srca. Napokon se opet mogao osjećati slobodno.
*
Salah je stajao pred velikim trokutastim komadom slomljenog zrcala postavljenim u mali lavabo. Češljao je svoje guste brkove i pomno promatrao vlastite oči, tražeći u njima sposobnost da zastraše ili potaknu na djelovanje. Nije mu bilo više od 24 godine, ali taj busen crnih dlaka pod nosom, koji je izgledao kao nacrtani kvadrat bez jedne stranice, nadodao mu je godine koje još nije imao. Duga povijest kriminala, krađa i igranja s noževima u četvrtima Tora, Kotsika i Ezbat al Masri izgradila mu je ugled sve do Al Maasare. U Ezbat al Askariju, blizu zatvora za teške osuđenike, u kupaonici s čučavcima i vlažnim zidovima na kojima se počela skupljati zelena plijesan, stajao je češljajući guste brkove po uzoru na Sabita al Batala, golmana u Al Ahliju i reprezentaciji, koji je bez treptaja obranio tolike penale. Njegov otac radio je u zatvoru i imao je kuću od sivih blokova u Ezbat al Askariju, gdje je živjelo mnoštvo drugih zatvorskih radnika i zaštitara. Vrata Salahove sobe gledala su odmah na cestu. Kroz njih je mogao ulaziti i izlaziti, a da nije trebao proći kroz obiteljsku kuću i sresti ukućane. Prijatelji su ga mogli posjećivati noću i ostati budni sve do jutra, bez narušavanja mira u kući. Salahova soba je u Tori bila poznata kao gorza  koju su posjećivali mladi ljudi opremljeni svim mogućim drogama. Svi bi se dobro zabavljali, a Salahu bi se odužili dijelom onoga što bi donijeli sa sobom. Soba je bila puna mirisa i praznih ampula Maxtonforta rasutih po oknu prozora. Sve se to odvijalo samo par koraka od policijske postaje Tora al Balad. Vlasnik kuće bio je Salahov otac, Fathi Abu Halava. On je, htjeli to ili ne, bio jedan od zaštićenih policijskih službenika pa su samim time njegova kuća i obitelj također bili zaštićeni – dok god se ne bi prešla opasna granica.
*
Glumac Hamdi al Vazir pojavio se u ulozi kontrolora Deifa u filmu „Vozač autobusa" redatelja Atifa al Tajiba. Film se temeljio na priči drugog redatelja, Muhameda Hana, koji nije imao naviku pisati ni za sebe, ni za druge. Imao je ideju za film koja je više odgovarala njegovim vlastitim vizijama nego Atifu al Tajibu. Glavni lik bio je vozač javnog autobusa koji je honorarno vozio taksi. Svaki dan je prolazio ulicama Kaira. Jednom je sišao s autoceste i krenuo prema Damijeti i Port Saidu u posjet svojim sestrama i nećacima. Tražio je od obitelji da mu pomogne spasiti očevu radionicu. Tu kreće intervencija scenarista Bašira al Dika i samog al Tajiba. Prijetnja očevoj radionici postala je simbol uništenja domovine. Čitava se priča pretvorila u satiru ere otvorenosti i propasti divnih patrijarhalnih vrijednosti. Sve se zahuktalo kad je junak, kojeg igra Nur al Šerif, spoznao nacionalnu dimenziju svoje borbe i pozvao stare kolege iz vojske da mu pomognu spasiti radionicu/domovinu. Gospodin Hasan, suprug ljepotice Mervat Amin, igrao je ulogu domoljubnog vozača autobusa koji se prema svom pomoćniku, kontroloru karata Deifu (Hamdi al Vazir), odnosio kao što se učitelj u dramskoj školi odnosi prema talentiranom studentu – tretirao ga je kao izvanrednog umjetnika, tolerirajući mu čak i ljubavnu vezu sa svojom sestrom.
Smatra se to jednim od neobičnijih Hanovih filmskih ostvarenja. Hamdi al Vazir pronašao je svoje mjesto u nizu dobrih glumaca sporednih uloga tijekom osamdesetih, uz imena poput Mahmuda Masuda, Muhameda Kamila i Hasana al Adela. Uloga Deifa u „Vozaču autobusa" trebala je biti kultna al Vazirova uloga koja će mu dati imidž dobroćudnog, tamnoputog viteza-domoljuba. Ali sudbina je imala drukčije naume.
*
Sutra će u prvom razredu srednje škole biti ispit iz arapskog. Atif je sjedio u svojoj sobi s Junisom. Pred njima su bile otvorene dvije knjige „Svjetla" na arapskom jeziku i stari primjerak romana „David Copperfield" na rubu stola. Kazetofon kraj njih je svirao pjesmu „Saints in Hell" benda Judas Priest. Zvuk je bio utišan kako im ne bi poremetio koncentraciju pri učenju. Atif je kroz smijeh ispričao Junisu kako je David za ruku ugrizao Murderstonea, muža svoje majke. Junis ga je upitao: „Misliš li da je David Copperfield zapravo Charles Dickens?" Vibracije heavy metala dodavale su na napetosti. Škola je već polako postajala smiješno mjesto gdje su se ljudi utapali u lažima i taštinama. Svijet koji je zaslužio biti uništen. Dva prijatelja stajala su pred prozorom i pušila, gledajući prema zidu nasuprot Atifove sobe iza kojeg se nalazila Teološka škola, tiha i prazna u svojoj kršćanskoj čistoći, kao da nije dio Kaira.
Kao da se radi o optičkoj iluziji, uočili su osobu koja stoji sama uz zid. Udaljenost nije bila velika, ali se zbog tame i blijedo žutog svjetla javne rasvjete činilo kao da je utvara. Bila je to djevojka u hlačama i bijeloj košulji. Stajala je sama kraj zida, s cigaretom u ustima. Izgledalo je kao da ništa ne čeka. Usprkos tome što ih je samo nekoliko sati dijelilo od ispita iz arapskog, nakon čega će uslijediti dva tjedna brige i neizvjesnosti, a tek onda početak ljetnih praznika – odlučili su da će praznici započeti upravo u tom trenutku. Snažna ih je znatiželja potaknula da izađu iz sobe i vide što se zapravo događa s tom djevojkom koja stoji sama i puši kraj zida škole.
*
Dok je jeo „crno jelo" – sjeckani patlidžan kuhan u vodi bez umaka – s velikim komadom svježeg zatvorskog kruha, zagrizao je u kamenčić skriven u brašnu. Djelić gornjeg zuba mu je vertikalno puknuo sve do korijena. Strašna bol uništila je ono zbog čega se barem na trenutak osjećao živim – okus svježeg kruha. Nakon toga se miris kruha koji tek izlazi iz pećnice, miris koji se igrao žlijezdama života u tijelu osuđenom na smrt, idućih dana poistovjetio s osjećajem upaljenih živaca koji poput čekića udaraju ravno u mozak. Miris svježeg kruha postao je miris zubobolje. Zatvorenik je pitao časnika Meselhija dozvolu za posjet zubaru u zatvorskoj bolnici, da mu odstrani što mu je ostalo od zuba ili da mu dā nekakav lijek koji će utišati bubnjanje koje mu je bušilo mozak i zbog čega je plakao poput žene, bez obzira na to što je bio u crvenoj uniformi i što ga je čekala „muška ljuljačka". Meselhi je dugo služio s njegovim ocem u Zatvoru škorpiona  i on mu je puno pomogao, ali nije bilo načina da spriječi smrtnu kaznu. Obećao mu je da će učiniti što može i dao mu je sušene sjemenke klinčića koje su imale djelovanje anestetika. Rekao mu je: „Uzmi ovo i žvači. Pomoći će ti dok ne vidimo što je s bolnicom."
*
Atif i Junis su se odvažno približili djevojci. Junis joj se prvi obratio i pitao treba li joj pomoć. Rekla je da ne treba. Iznenadio ih je njen drski pogled. Izgledala je kao da je njihovih godina, možda malo starija. Požudno je pušila. Atif ju je pitao što radi ovdje, kao da je odgovoran građanin spreman da spriječi skitanje stranaca u svojoj četvrti. Rekla je da ne radi baš ništa, ali da je spremna na bilo što. No bila je gladna! Uzbuđenje je dosegnulo vrhunac i onda je iznenada splasnulo. U glavama oba mladića instinktivno su se našla dva pitanja: hoću li napokon vidjeti tu stvar i hoću li je dotaknuti ili pomirisati? Ona je bila prava djevojka za to. Činilo se da je napuštena ili izgubljena. Sigurno nije pripadala tom mjestu, mraku 15. ulice, s cigaretom, ne tražeći ništa i spremna na bilo što. Atif joj je rekao: „Idemo preko zida na školsko igralište. Tamo možemo sjediti u miru. Redovnici sada spavaju, a ionako smo se već sprijateljili s njima i miroljubivi su." Djevojka odrješito odgovori: „Ja ne preskačem preko zidova. Donesite mi hrane i onda tko želi svršiti, neka svrši." Riječ svršiti raspirila je njihovu maštu. To je bio prvi put da su čuli neku djevojku kako to jasno izgovara.

Pitali su je što želi jesti. „Jetricu, kobasice, mljeveno meso, grah s rajčicama, bilo što." Spomen mljevenog mesa Junisu je privukao pažnju. Sve ostalo je bilo jasno – kobasica, jetrica, grah – ali mljeveno meso je zvučalo čudno. Može li se to jesti samo tako? Prodaje li itko to? Sjetio se prodavača sendviča s jetricom blizu stanice Al Taknat. Osim što prodaje sendviče s jetricom, imao je u ponudi dvije vrste kobasica: odličnu aleksandrijsku kobasicu i drugu koja je zapravo bila namaz od iznutrica koje su izgledale kao mljeveno meso nepoznatog porijekla. Kad su se upoznali, djevojka se predstavila kao Atab, što bez sumnje nije bilo njeno pravo ime. Zvučalo je kao pseudonim jedne saudijsko-afričke pjevačice koja je bila poznata u Kairu tih dana. Pristali su je odvesti do kioska prodavača sendviča s jetricom na stanici Al Taknat što je bilo udaljeno nekih pet minuta pješice, s onoliko malo novaca koliko su imali u džepu. Svo troje šetali su uz zid Teološke škole u 15. ulici sve dok se nije spojila s 87. ulicom i skrenula lijevo prema stanici. Nakon par minuta glavni ulaz njihove škole pojavio se s lijeve strane. Abd al Zaher, al Gafeirov ujak, sjedio je kraj ulaznih vrata i pušio šišu. Pozdravili su ga, a on ih je znatiželjno pogledao zbog neobične djevojke koja je bila s njima. To ih nije pokolebalo pa su nastavili dalje. Nakon desetak minuta susreli su Hišama Abdalaha, školskog kolegu, koji im je prišao iz suprotnog smjera. Pod miškom je nosio knjige, što je značilo da se vraćao s instrukcija prije ispita. Zaustavili su se, pozdravili ga i upoznali s Atab. Hišam je shvatio o čemu se radi pa im se odlučio pridružiti, nadajući se istom što i njegovi kolege. Pokraj željezničke stanice Al Taknat Al Maadi nalazila se malena zelena tržnica, s jednim manjim i jednim većim dućanom mješovite robe, prodavaonicom kućanskih aparata, štandom za duhan, štandom za voće i povrće, orijentalnom kavanom u koju su zalazili samo vozači taksija, i staklenim kolicima prodavača jetrice koja su stajala na pješačkom prolazu uza zid stanice. Između kolica i zida prodavač je postavio dva stola za mušterije.

Kad su naši četvero prijatelja stigli, za jednim stolom zatekli su Hamadu al Magrebija i Alija Hamadu ispred kojih je bio veliki tanjur s piramidom od sendviča i manji sa zelenim paprikama. Grupa je sjela za obližnji stol te izmijenila pozdrave i nekoliko riječi sa susjedima. Čim je Atab završila s jelom, Hamada i Ali su im se pridružili. Svih šestero su zajedno otišli od prodavača sendviča u potrazi za moknom. Hodali su kao banda mačora koji se šuljaju za mirisom hormona ženke. Atab je nekoliko puta rekla da ne pristaje na seks na otvorenom. Zbog toga su morali eliminirati školsko igralište, dvorište škole Victoria u koje se bilo lako ušuljati, napuštene kutke oko željezničke stanice, ulični park pokraj tamnog kanala i obližnju pustinju Degla. Hamada al Magrebi je rekao da zna mladog čovjeka iz Tore koji radi u obližnjoj slastičarnici. Zvao se Halid al Havaga i mogao bi sigurno znati neko dobro mjesto jer je i sam bio ulični nitkov. Svi su se zaputili prema slastičarnici.

Kad su stigli, Hamada ode unutra po Halida al Havagu. Halid je bio visok i mršav, a pod zastrašujućim fluorescentno zelenim svjetlima na fasadi slastičarnice lice mu je izgledalo prepuno ožiljaka i starih rana. Rekao je da će ih odvesti prijatelju koji ima sigurno mjesto u Ezbat al Askariju. Trebalo je samo preći Mahr al Sajl, isušeni kanal koji je dijelio Al Maadi i Toru, onda ići do policijske postaje, preko željezničke stanice u Tori i na kraju skrenuti u Ezbat među jednokatnice koje su izgledale kao sive kocke. Halid al Havaga pokucao je na jedna vrata, a izašao je niski mladić ljutitog izraza lica, s gustim kockastim brkovima. Nije to bio nitko drugi nego Salah Abu Halava. Šestorica su stajala nekoliko koraka udaljeni od njega: Junis, Atif, Hišam, Hamada, Ali i među njima Atab u muškoj odjeći koja je skrivala njenu ženskost. Al Havaga je počeo nešto šaptati Abu Halavi što ostali nisu mogli čuti. Nakon nekoliko trenutaka, Abu Halava im se približi i Halid stane iza njega. Kaže: „Dođi, Atab. Noćas ćeš spavati sa mnom." Onda se obratio ostalim mladićima: „Doviđenja, nadam se da ćemo se vidjeti drugom prilikom." Atab je smireno odšetala od grupe mladića i stala kraj Abu Halave. Atif pomisli: „Ovo je odrasli čovjek, stariji od mene nekoliko godina, ali je niži nekih petnaestak centimetara. Uz to, nas je više." Junis je mislio: „U njegovoj smo četvrti, nema smisla da ulazimo u sukob. Izgubili smo bitku nokautom u prvoj rudi. Atab je odletjela."

Ohrabren velikim egom zbog kojeg je bio uvjeren da vrijedi više od Abu Halave, Atif je oštro i teatralno odvratio: „Što je, bajo? Što ti je Halid rekao? To nije bio dogovor!" Abu Halava je pred sobom vidio hvalisavog učenika od šesnaest godina. Silovito ga je odgurnuo i rekao: „Odlazite odavde, pederčine!" Ušao je unutra grabeći Atab pod ruku. Kad je Halid al Havaga krenuo za njima, Abu Halava ga je zaustavio i rekao: „Vrati se s ovom djecom u Al Maadi, odakle ste i došli." Vratili su se pognutih glava. Atif i Junis počeli su napadati al Havagu otrovnim izrugivanjem, dok su se ostala trojica smijali. Al Havaga je izgledao kao zrno graška, onako visok, mršav i prepun ožiljaka na licu. Avantura se uskoro pretvorila u šalu. Jedino je ostala činjenica da će ispit iz arapskog biti za nekoliko sati i da će nakon toga slijediti dva tjedna nesanice i glavobolje.

*
Safvat Bastavisi završio je srednju školu u Saudijskoj Arabiji gdje je živio s ocem i majkom koji su ondje radili. Kako je strancima tamo teško upisati fakultet, sin jedinac vratio se u Kairo na studij. S njim je došao otac na posebnom zadatku – da upiše svog sina na fakultet i potom se vrati u Rijad. Imali su stan u Nasru , a otac je sinu kupio i novi automobil. Nakon nostrifikacije saudijske diplome postalo je jasno da Safvatove ocjene neće biti dovoljne za upis ni na jedan fakultet. Privatni fakulteti još uvijek nisu bili toliko rašireni. Nije mu preostalo ništa drugo nego upisati neku strukovnu industrijsku školu u ulici Al Gala. Mladić je to odbio. Sramio se toga da bi morao postati tehničar ili fizički radnik. Ako već mora upisati strukovnu školu, neka to barem bude ekonomska škola gdje može dobiti diplomu računovođe, da barem završi na najnižoj razini bijelih ovratnika. Ali čak ga ni ekonomske škole u Kairu nisu htjele primiti s ocjenama kakve je imao. Dalje je mogao tražiti priliku samo u školama izvan Kaira. Njegov otac nije pristao na ponovnu selidbu jer tu u Kairu je već imao stan i rodbinu u Šubri i oko piramida koja bi ga mogla posjećivati po očevom naputku.

Nakon duge potrage mladić i otac pronašli su školu izvan sustava koji vrednuje ranije ocjene. Nalazila se u Ulici Parlamenta, blizu gradskog centra. Zvala se Bežična škola. S diplomom te škole mogao si se zaposliti kao komunikacijski činovnik u zračnim lukama i na putničkim brodovima. Titula je zvučala primamljivo: komunikacijski činovnik. Komunikacijski činovnik. Komunikacijski činovnik. Na tom trgu prepunom zgrada ministarstava, koji se nalazio između Ulice Kasr al Ajni, Ulice Parlamenta, Grobnice Saada Zaghlula i Ulice Al Mubtadajan, bilo je nekoliko privatnih škola u blizini Bežične škole. Naprimjer, bila je tu srednja škola Hosn al Masarat, privatna škola koja zbog svojih niskih školarina nije nudila strani program obrazovanja ni ikakve posebne programe, već je samo služila kao stepenica prema srednjoškolskom obrazovanju onima koji nisu upali u pripravnu školu. Također, bila je tu i škola Al Inša koja je nudila dopunsku večernju nastavu, što je postalo jako popularno. Navečer bi se u jednom razredu okupljali i upoznavali učenici iz različitih srednjih škola.

Safvat je jedne večeri otišao na predavanje o Morseovom kodu i telegrafima. Ostali učenici sjedili su pred nakovnjima za izradu cipela. Na njih su naopačke stavljali dječje cipele i kucali čavle u potplate koje je postolar pravio od rabljenih guma ruskih zrakoplova Antinov. Mislio je da je nešto pogriješio. Koja je bila veza između postolara i bežičnih kodova? Ali barem je tamo upoznao kolegicu Monu al Danaf koja je držala čekić kao iskusni postolar. Mona al Danaf je završila školu Hosn al Masarat i bila je učenica Bežične škole. Ne treba ni spominjati da je također pohađala večernju školu. Svi su učenici bili pristojno odjeveni, a djevojke su već u rano jutro potpuno našminkane lupkale visokim petama po pločniku Ulice Al Mubtadajan. U zraku su se čula nježna šaputanja, kao gugutanje golubica. Mona je boravila u poznatoj četvrti Al Manjal. Prolazila bi pokraj Kasr al Ajnija dok bi šetala s nekoliko djevojaka odjevenih u tamnoplave pregače. Bile su ljubomorne što je šminka dozvoljena u školi Hosn al Masrat, dok je u svim ostalim školama bila strogo zabranjena. Djevojke u francuskoj školi Maire due Duet nosile su žute košulje, a one u srednjoj školi Kasr al Ajni i Al Sanija nosile su tamnoplave pregače ili suknje iste boje, uparene s bijelom košuljom. Za razliku od njih, učenice Hosn al Masarat svaki su dan mogle nositi drukčiju odjeću.

Mona je tijekom čitave srednje škole i nakon nje šetala po trgu četvrti Saad Zaglul i Al Munira. Safvat je imao automobil marke „Pony", proizvod korejskog Hyundaija. U to vrijeme korejski auti nisu bili na dobrom glasu, ali su dizajnom podsjećali na kvalitetnije i popularnije japanske aute, što je bilo dovoljno da zavara Monu al Danaf. Okružen brojnim siromašnim studentima, uz pomoć superiornih performansi Ponija, svoje arogancije i uvjerenosti da je privlačan suprotnom spolu, Safvat je vrlo brzo osvojio Monu. Njegovo joj je ime bilo čudno, ali u isto vrijeme uzbudljivo. Safvat. Safvat. Safvat. Nije poznavala nikog drugog s tim imenom, osim jednog poznatog nogometaša koji se odavno povukao. Kad bi tom imenu dodala obiteljsko ime, muzikalnost je postala brend za samopouzdanu pojavu koja joj se sviđala: Safvat Bastavisi. Jedne večeri odbila je otići s njim u njegov stan u Nasru. Predaleko je od Al Manjala, rekla je. Odmah se sjetio Al Maadija, čije su ulice bile mračne zbog krošnji drveća koje nisu propuštale svjetlost i gdje nitko noću nije prolazio. Čak ju je uvjerio da je Al Maadi blizu Al Manjala. Sjedit će u njegovom autu „u miru", popit će dvije pive, malo popričati, a onda će je vratiti u Al Manjal prije večere.

Parkirao je svoj automobil u mračnoj ulici pod starim drvećem kamfora. „Potpuni je mrak!" rekla je Mona, pomalo uplašena i uzbuđena u isto vrijeme. Safvat joj kaže: „Još bolje…" Otvorio je dvije pive i dao joj jednu, nadajući se da će mu alkohol pomoći u naumu. Sve je započelo vrlo discipliniranim držanjem za ruke. Primijetio je kako mirno drži svoju ruku u njegovoj, što je smatrao dobrim znakom. Nije bio baš potpuni mrak. Svjetla grada u daljini obasjavala su nebo, za ostalo je bila potrebna mašta. Crvena i zelena svjetla tajanstvenom su logikom treperila na automobilskom radiju. Njihov ritam pratio je melodiju pjesme na radiju. Ali kad su stišali zvuk do kraja, vibracije boja počele su nepredvidljivo treperiti. Moni se počelo vrtjeti u glavi, a boca pive od 0,75 l nije još bila popijena ni do pola. Poljubio je njen obraz, nježno, istraživački. Nije ništa rekla i to ga je ohrabrilo da usnama potraži njen vrat i gricne delikatne arterije pod uhom. Napokon se pojave prve naznake reakcije. Stavila je ruke na njegovo lice i povukla ga bliže, sve bliže svom vratu. Termometar je dosegnuo maksimum. Svjetla luksuznog radija su poludjela. Spustila mu je ruku s grudi na gumb hlača. Odjednom su se na prozoru automobila pojavile siluete duhova sa strašnim licima, kucajući o staklo. Bili su to Salah Abu Halava i njegovih šest prijatelja. To se dogodilo nekoliko mjeseci nakon incidenta s Atab, djevojkom od sendviča s jetricom i mljevenog mesa. Junis i Atif su uspješno položili ispit i upisali drugi razred književnog odsjeka.
*
Sjemenke klinčića su uskoro nestale i bol se vratila žestinom koja je otjerala san. Abu Halava grizao je vojnu deku na kojoj je spavao. Osjećao se kao da mu tanki metalni odvijač prolazi kroz gornju čeljust sve do mozga. Srce mu je pulsiralo u kostima lica, kao kazaljke sata. Suze su tekle bez stajanja. Zazivao je Boga da jutro što brže dođe, da se zatvor probudi i da se pojavi ujak Meslehi s novom šakom klinčića ili tableta aspirina, a možda čak i vijestima o posjetu bolnici. Znao je da se Bog neće obazirati na njega. Možda su ti strašni bolovi kazna za sve bezbrojne grijehe zbog kojih mora ispaštati prije nego što stane pred Boga. Ali odjednom se pojavio tračak nade. Bog se nasmiješio svom grešnom slugi i otvorio vrata ćelije u rano jutro. Na vratima se pojavio ujak Meslehi u pratnji zatvorskog liječnika u bijeloj kuti. Napokon će ga odvesti u bolnicu. Ali zašto je s njima ravnatelj zatvora? Tko su ovi ostali službenici i drugi bez uniformi? Posjet bolnici ne zahtijeva svu tu ceremoniju! Iz njihovih ozbiljnih pogleda shvatio je o čemu se radi. Vratio se u dubinu svoje ćelije, prestravljen i iscrpljen. Prošle noći nije uopće spavao. Dva snažna vojnika zgrabila su ga pod ruke i skoro su ga nosili u zraku dok su ga odvlačili. Meslehi ga je zagrlio na izlazu iz ćelije i podragao po glavi rekavši: „Budi snažan, Saleh. Budi čovjek. Trajat će samo nekoliko minuta." Zubobolja kao da je isparila. Nema boljeg analgetika od straha.
*
Četiri godine nakon incidenta koji je uzdrmao egipatsko društvo 1985., redatelj Said Marzuk odlučio je događaj uprizoriti u filmu Silovatelji. Promijenio je neke detalje, poput imena i mjesta. Protagonist je zadržao svoje pravo prezime Abu Halava, ali dobio je novo ime. Ulogu žrtve odigrala je Lejla Alavi, zvijezda svog vremena. Redatelj, koji je bio poznat po svojim kvazifeminističkim stavovima, odlučio je prikazati žensko tijelo kao kritičnu točku intersekcije sukoba i propasti društva, kao što je prikazao u svojim starijim filmovima Strah – mjesto za ljubav, Krivci i Želim rješenje, za koje se smatra da su utjecali na promjenu zakona o ženskim pravima. Avangardni filmaš u tom se filmu pojavio samo u soundtracku koji potpisuje skladatelj Muhamed Hilal. Bila je to očita kopija albuma Ummagumma poznatog engleskog rock benda Pink Floyd, čije je pjesme Marzuk koristio u prijašnjem filmu Strah bez poštivanja intelektualnog vlasništva. Film je bio pravi primjer mainstream kinematografije osamdesetih u Egiptu. Nije pripadao avangardnom valu, koji je bio tada na svom vrhuncu s imenima poput Muhameda Hana, Rafaata al Mehija, Hairija Bišara i Atifa al Tajiba. Doduše, nije se mogao okarakterizirati ni kao niskobudžetna komedija. Bio je to običan film koji su mogli režirati Ahmed Fuad, Nader Galal ili Mohamed Abdel Aziz.

Marzuk je za bandu silovatelja izabrao zvijezde drugog ranga: Hamdija al Vazira, Mohameda Kamila i Hasana al Adla, na čelu s veteranskim glumcem Muhamedom Faridom. Muhamed Kamil igrao je ulogu prvooptuženog Salaha Abu Halave, jedinoga koji je osuđen na smrt. Glumac mu je bio nalik po kvadratnim brkovima, iako je Kamil bio puno viši i manje zvjerskog izraza lica. Dvije godine kasnije Hamdi al Vazir je dobio ulogu još jednog silovatelja, u filmu Šaka al Hilalija iz 1991., gdje je imao ulogu kung fu boksača Jusefa Mansura. Film je režirao Ibrahim Afifi. Glumačka karijera Hamdija al Vazira krenula je silaznom putanjom, od Muhameda Hana i Atifa al Tajiba do Ibrahima Afifija, redatelja jeftinih filmova, sve zbog Saida Marzuka s kojim je dotaknuo umjetničko dno. Ponavljanje uloge silovatelja u dva jeftina filma samo je potvrdilo tu sliku. Al Vazir je 1997. godine, na proslavi u čast sirijskog pisca Saadalaha Vanusa u Narodnom kazalištu, pokušao povratiti imidž ozbiljnog glumca. Imao je glavnu ulogu u predstavi „Rituali znakova i tranzicija" koju je režirao njegov brat Hasan al Vazir.

U isto vrijeme na pozornici kazališta Al Azbakija prikazivala se ista predstava u kojoj su igrali glumci libanonskog kazališta Al Madina, čiji je redatelj bio Nidal al Ašrak. Usporedba te dvije izvedbe iste predstave nije umjesna – ne samo prema Hamdiju al Vaziru i njegovom bratu nego i čitavoj tradiciji egipatskog kazališta. Tako je propao al Vazirov pokušaj da spasi karijeru od imidža silovatelja. Uskoro je zaboravljen, čemu je pridonijela propast egipatske kinematografije i industrije televizijskih serijala te dolazak novih generacija glumaca koji su ispunjavali sve manje potrebe tržišta. Popularnost društvenih mreža rasla je zajedno s političkim nemirima srednje klase u arapskom svijetu. S dolaskom novih medija i s novom generacijom vizualnih umjetnika, karikaturista i video producenata koji su manipulirali slikama i oblikovali značenja u novim kontekstima, nastala je nova vrsta tajne komedije. Ironija se odbijala sama od sebe. Onaj tko je pucao i sam bi bio pogođen, u apsurdnoj igri života. Poruka društvu bila je, Gle! Što ste stvorili, to vam se i vratilo. Kao svojevrsna iskonska komedija. Tako je slika Hamdija al Vazira uskrsnula na društvenim mrežama. Komična slika silovatelja ispražnjena je od svog tragičnog sadržaja i povezana sa slikom Salaha Abu Halave. U jednoj sceni u filmu Šaka al Hilalija, dok prijeti svom protivniku, on uvija gornju usnu i namiguje jednim okom. Taj izraz lica karikiran je u bezbrojnim ironičnim memeovima koji komentiraju silovanja, muškost i seksualnost općenito.

Hamdi al Vazir napustio je avangardnu kinematografiju i okrenuo se jeftinim akcićima. Imidž zlatnog sina domovine pretvorio se u sliku silovatelja par excellence koji je u slabom kolektivnom pamćenju zamijenio Muhameda Kamila. Njegov izraz lica iz Šake al Hilalija postao je popularna slika iz silovateljskog filma. Hamdi al Vazir počeo se pojavljivati u talk show emisijama, ne da bi pričao o svojim ulogama ili o sebi kao glumcu, nego kao zvijezda društvenih mreža, poput Ahmeda al Tabaa, Sajida al Have i Halila Komičara. Činio se prilično zadovoljan karikaturama koje su proizašle iz tog izraza lica. Barem je izašao iz zamke zaborava. Neki su čak mislili da je on sam osmislio tu kampanju zato da bi se ponovno vratio pod svjetla pozornice. No bi li bio toliko vješt da sebi u korist prilagodi stara značenja suvremenim medijima, on koji je pripadao eri problematičnih osamdesetih?!
*
Atif je pješice prošao svoju četvrt po dužini, hodajući petnaestak minuta od samog juga, gdje se nalazila njegova kuća, do sjevera gdje je Junisova kuća. Trebao mu je vratiti knjigu Plutajući na Nilu kao što su se dogovorili. Roman je pripadao Junisovu ocu i bila je jedna od njegovih najdražih knjiga. Ali osim vraćanja knjige, nestrpljivo je iščekivao da svom prijatelju donese spasenje. Junis je već zaboravio na Abu Halavu i nije se iznenadio što su ga uhapsili zajedno s ostalom petoricom u slučaju koji je u medijima postao poznat kao Djevojka iz Al Maadija. No Atifu je Abu Halava od one noći prošlog proljeća kad su upoznali Atab postao svakodnevna opsesija. Smioni Atif se skoro sukobio s njim u svom kvartu, pred vlastitom kućom. Nažalost, njegova kuća je bila na samom kraju 15. ulice, na granici s Torom al Balad, na mjestu gdje je Abu Halava često prolazio dok je patrolirao Torom. Atif bi stajao na prozoru svoje sobe, kao i obično, a ovaj bi stajao nasuprot njega na cesti promatrajući ga s hladnim, prijetećim osmijehom. Atif bi odgovorio jednako prijetećim osmijehom, ali s vremenom je u njemu rastao strah poput bolesti. Opsesija je prešla u stravu pa je počeo zatvarati prozore čim bi uočio Abu Halavu. Nije se on bojao tog šupka samog po sebi. U pravoj tučnjavi sigurno bi ga porazio. Sjetio se savjeta svog prijatelja Atve, školskog golmana: ako se tučeš s jačim od tebe, nemoj mu se previše približiti i udaraj ga izdaleka, rukama i nogama. Visina i brzina isto bi išle Atifu u korist kad bi se takav okršaj dogodio. Ali bojao se za svoju majku, sestru i njihov dom općenito. Srećom, Junisa to nije brinulo. Njegova kuća je bila na drugom kraju grada i nije susreo Abu Halavu još od one noći s Atab, osim na stranicama novina i na televiziji. Njih dvojica su sad sjedili na trokutastom balkonu Junisove sobe. Atif je rekao da je Anis Zani, junak romana Plutajući na Nilu, nevjerojatan lik i da razmišlja jednako kao i on. Junis je rekao da je nesretnost zastarjeli pojam. Ponašali su se kao dva starca koje je život porazio. Još su neko vrijeme sjedili u tišini, promatrajući ulicu pod sobom. Atif je pronašao prikladan trenutak da podijeli sretnu vijest: „Nije li napokon došao kraj Abu Halavi! Baj baj!" Junis reče: „Otišao je k vragu napokon, danas sam pročitao u novinama." U tom su se trenutku obojica prisjetila izraza lica Atab. Atif je počeo oponašati njen nazalni glas: „Jedem jetricu, kobasice, mljeveno meso, grah s rajčicom… bilo što… a onda, tko želi svršiti, neka svrši." Smijali su se na balkonu.
*
Sanjao sam da sam upoznao glumca Hamdija al Vazira u jednom kafiću u centru Kaira čiji je vlasnik bio neki misteriozni Iračanin. Umjetnik je sjeo za stol na kojem su bili tanjuri s nasjeckanim krastavcima, bijelim sirom, rajčicama i sjemenkama graha. Pred njim je bila bočica piva Stella od 0,75 l. Sjedio sam pred njim kao optuženi pred tužiteljem, dok je pijuckao pivo i jeo krastavce, gledajući me izrazom lica između bijesa i prezira. Rekao mi je: „Predstavljaš se kao povjesničar i filmski kritičar, a falsificirao si događaje i lagao o činjenicama." Odgovorio sam mu: „Nisam filmski kritičar i ne želim pisati nikakvu povijest. Samo razumijem stanje stvari i opisujem događaje, kao što je rekao jedan pjesnik, iza čega su moji vlastiti motivi, kao što je rekao prorok Mojsije." Pozvao me da sjednem i započeo je novu raspravu, a onda je stigla čitava družina: Ahmed Abdel Aziz, Mahmud Masud, Mohamed Kamil, Hasan al Adl i Hasan al Vazir. Upustio se u razgovor s prijateljima što sam prepoznao kao priliku da odem. Vlasnik kafića me zaustavio na vratima: „Niste platili račun!" Rekao sam: „Nisam ništa ni naručio. Gospodin Hamdi će platiti svoje."
*
Prema forenzičkim izvještajima iz brojnih zemalja koje provode smrtnu kaznu vješanjem, kad tijela propadnu kroz rupu na stratištu, točno pred trenutak smrti, muške genitalije doživljavaju erekciju do točke ejakulacije. Kod žena se to manifestira kao oticanje klitorisa. U Engleskoj u 19. stoljeću, u vrijeme Charlesa Dickensa, dok se vješanje još uvijek provodilo, taj je fenomen u narodu bio poznat kao „anđeoska strast". Znanstvenici to objašnjavaju kao posljedicu pritiska omče na mali mozak. Ozljede malog mozga i leđne moždine obično prate stalne i bolne erekcije, stanje koje se zove prijapizam. Najpoznatiji slučajevi „anđeoske strasti" u povijesti egipatske forenzike, koje je izdvojio povjesničar Salah Isa, uočeni su na pogubljenima Muhamedu Abdel Aalu, Urabiju al Svamiju i Abdel Raziku Jusefu, pripadnicima bande Raja i Sikina, koji su ubijali žene i krali im nakit u Aleksandriji tijekom 1919. i 1920. godine. Hisbalah Marij, četvrti pripadnik bande i Rajin suprug, nije doživio erekciju u vrijeme pogubljenja. Govorilo se da je to zbog njegove nedostatne muškosti jer je po svojoj prirodi bio svodnik. A sin naše četvrti, Salah Abu Halava, poštovani kriminalac ništa manje impresivnog kriminalnog dosjea od Urabija al Svamija ili Muhameda Abdel Aala, očekivano je zaključio svoju poštenu povijest anđeoskom strašću i tako zavrijedio pranje koje mu isprva nije uslišeno, da ga očisti od svega prije vješala i onoga poslije.

Yasser Abdel Latif

S arapskoga prevela Antonia de Castro Burica.

***

Ostatak tekstova iz antologije Naše trube izazvale su tišinu pročitajte na linku.