Načinjen od drva i halucinacija

Dok sam cijepao drva u šumi blizu moje kolibe, po prvi puta me preplavio taj osjećaj. Točnije, to se dogodilo kada sam stavio prste na njega i vidio ga iz prve ruke. Od davnina je živio u meni, ali utjelovio se tek u ovom trenutku, kada sam bio okružen korijenjem, rascijepanim granama i otpalim lišćem.

Osjetio sam da sam biće od drva. Njegov miris živi u meni, preplavljuje me i svladava moj duh. Njegova svježina me očarava, okružuje me i osjećam da sam doma, u svojoj prvoj domovini koju sam zaboravio, ali njeni mirisi i zvukovi žive skriveni u dubinama mog tijela.

U tome sam našao objašnjenje za svoje ponašanje otkako sam napustio svoju staru kuću i doselio se na ovo udaljeno mjesto. Cijepanje drva postalo je svakodnevica, ritual od kojeg me ništa nije moglo udaljiti. Počeo sam provoditi većinu svog vremena u poliranju suhog drveta koje bi pretvarao u komade namještaja ili nepotrebne alate. Najviše uživam dok mi se ruka povezuje sa sirovim materijalom i pridaje mu oblike koje inače ne bi postigao bez moje pomoći. To mi odvlači pažnju i ne ostavlja vremena da razmišljam o stvarnosti jer su oko mene jedino praznina i tišina koju s vremena na vrijeme prekida zavijanje, lavež ili buka nepoznatog izvora.
Kada završim posao, obilazim grad. Prolazim kroz napuštene kuće kako bih se uvjerio da je sve u redu. Većinu njih vlasnici su napustili nabrzinu i čak nisu ni zaključali vrata. Pažljivo pregledavam sve dok me prašina zagušuje. Otvaram prozore da prozračim i zatvaram ih ponovno prije nego što izađem. Promatram nered kućnih vrtova koji se postepeno pretvaraju u umanjene džungle, ali ne pokušavam ih spriječiti u njihovu nastajanju. Moja borba s prirodom osuđena je na propast i zato je ostavljam (pirodu, ne borbu) da prati svoj put. Brinem se oko njenog preobražaja i promatram ga izdaleka. Nisam raspoložen boriti se čak ni za prostor koji moje tijelo zauzima. Trenutno osjećam da ne živim, već postojim. Dišem, jedem, spavam i budim se nasumično. Osim što hodam od jednog do drugog kraja grada i bavim se stolarstvom, ne radim ništa značajno.

Da nema plodnog drveća i obilja šumskih gljiva, moji prijatelji i ja bismo već odavno nestali. Samo ja sam svjestan toga jer svatko od njih dvoje živi u svom svijetu i ništa drugo ih ne zanima. Jedva primjećuju kada svakome od njih zasebno ostavljam hranu i nisam siguran jedu li uopće ili ne. Zaključio sam da ipak jedu jer su još uvijek živi i jer ne nalazim tragove hrane kada se vratim idući dan. Da ptice kljucaju hranu ostale bi mrvice.

Ne razmišljam previše o tome i bez kolebanja im nosim hranu i vodu, i nadam se da će se jednog dana osvijestiti o tome kakva je bila prošlost, iako se pomalo bojim tog buđenja. Neću biti sposoban objasniti im kako se pustošenje obrušilo na svijet u tolikoj mjeri.

Razmišljam kako su me moje odluke iz prošlosti pretvorile u to što jesam – skitnica koji luta cestama, snažno se bori protiv prisutnih uspomena, kao da su živa bića, i čezne za uspomenama koje su odumrle i ostavile iza sebe preplavljujući osjećaj gubitka.

Spalio sam sve mostove i čvrsto odlučio ne napuštati svoje mjesto ili imalo ga mijenjati. Bilo mi je dovoljno biti tihi promatrač na neko vrijeme. Zanimljivo je opustiti se i biti kao pero koje leprša na vjetru i ostavlja da svijet tone u neredu bez kojeg inače postaje besmislen.

Nisam mogao dozvoliti da ostavim svoje prijatelje, iako duboko u sebi znam da postoji još neki razlog. Ostat ću ovdje pa makar bio sam. Moje srce ruši stupove, a moj duh u sebi sakriva uništenje, zato ću vidjeti raspadanje koje se odražava ispred mene, kada nestanem.

Lutam po ulicama i gledam prema horizontu koji ne otkriva ništa i prema nebu koje je uvijek prekriveno oblacima. Vrtoglavica me više ne uznemirava, privikao sam se na nju. Prije bih se iznenadio kada bi me netko od ostalih sreo. Imali su lutajuće oči, nemirne duhove i tijela koja nisu podnosila klaćenje. Očekivao sam da će s vremenom otići i tako je i bilo. Nestali su jedan za drugim i ostali smo samo nas troje.

Hodam uokolo bez da se moram usredotočiti ili gledati ispred sebe jer je taj grad otisnut u mom srcu, urezan u šupljinama mog razuma. Po mojim kostima izdubljena su njegova raskrižja, krhki trgovi i šume koje ga okružuju poput narukvice. Uvijek pazim da se ne približim svojoj staroj kući. Više ne mogu gledati tragove metaka po zidovima ili rupe od granata na zgradi nasuprot. Nisam bio tamo otkako je otišao. Čak nisam ni razmišljao uzeti svoje stvari sa sobom u kolibu koju sam izgradio kao netko tko plete odjeću koncima ljubavi.

U kolibi provodim dane u miru koji ne kvari ništa osim moje svijesti, da me netko očekuje i da ovisi o meni pa makar i u svojim halucinacijama. Dosta mi je toga, želim život bez obaveza i zahtjeva. Sama pomisao da postoji još netko van okvira mog tijela čini me nervoznim. Dovoljni su mi oni koji me naseljavaju i bore se u meni. Ponekad zamišljam da je grad samo moj, da nitko nije u njemu, i da nitko osim mene nije koračao njegovim ulicama. Jednom se i uspijevam uvjeriti u to, a moje oči i uspomene me lažu više puta.

Stižem do sjevernog kraja gdje su vrtovi kaktusa u svim bojama i oblicima. Vidim ga da leži ispod biljke bijele boje. Jedva drži glavu uspravnom pa mi je jasno da je kao obično uspio otupiti svoja osjetila i um. Ne približavam mu se i ostavljam ga snovima i maštanju. Nisam spreman platiti cijenu njegovog buđenja jer nisam raspoložen za podnošenje te poplave sumnje, ridanja i tuge usmjerene u prazninu. Volio to ili ne, što se njega tiče, na svijetu postoji jedino praznina. Od njega me odvlače deve koje nisu povezane ni s rijekom u kojoj se odmara, ni s jezerom od žive, ni s oazom koju je teško napustiti. Otresao sam njegove riječi daleko od sebe, ali unatoč tome, pomisli o rijeci, jezeru i oazi i dalje odjekuju u mojoj mašti.

Ostavljam ga i krećem prema drugom kraju grada gdje planina pregrađuje šume iza sebe. Kako se bližim, vidim je kako prekriženih nogu sjedi na stijeni, kao da je dio nje. Primjećujem da je sunce već zagorilo i posušilo njenu kožu koja je gotovo poprimila boju okoline. Gleda prema meni, ali me ne prepoznaje, okreće glavu na drugu stranu. Čujem kako tiho pjevuši pjesme koje ne razumijem, ali od njihovih melodija me hvata jeza. Njen tužan pogled i slomljeni glas govore mi da pjeva o očekivanju i gubitku. Za razliku od njega, njoj ne treba otupljivanje osjetila. Njene halucinacije su joj dovoljne i nisu joj potrebni vanjski poticaji.

Prestaje pjevati i počinje držati monolog. Govori kako se naš prijatelj sjedinio s vodom i kako su ona i vatra jedno te isto, zatim me ispituje iako me ne može prepoznati. Gledam je i razumijem njeno pitanje, ali ne dajem si truda odgovarati joj da smo drvo i ja cjelina, no za razliku od njih dvoje, ja ne prihvaćam svoju zemaljsku materiju, već ću postati čisti um.

Oponašam njen govor u zagonetkama i kažem joj visokim glasom: „Razum je božanstven element Atuma, svjetla koja izviru iz njegovog sunca su nevidljiva za nečiste oči, zato ću postati čisti um koji grozničavo želi dosegnuti do Atuma."

Činilo mi se da je na nekoliko trenutaka pratila što govorim, a zatim se nevidljiva barijera koja nas razdvaja ponovno podigla. Promatram je s ljubavlju, u njoj vidim svoj odraz, a u našem prijatelju vidim njen odraz. Nas troje smo različite posljedice istog uzroka. Mi smo san koji se prepleće u umu Atuma, misao koja mu je sinula, točno kao što mu je i podmukli svijet pao na pamet. Isprva je poput beskrajne vode koja se sakriva iza slojeva magle, prije nego što ju postepeno uspostavi i namjesti, i pretvori njen kaos u red.

Ili barem tako čujem da ponavlja, zatim gubim vezu sa sadašnjošću i pronalazim se u srcu prastarog svijeta. Moja prijateljica mi govori da sam sudac između reda i kaosa, posrednik između božice dobrote i božice zla kako nijedna od njih ne bi prevladala.

Pretpostavljam da me pobrkala s Thothom koji je bog pisma, mudrosti i magije u Drevnom Egiptu. Uvjeravam se u to kada počinje objašnjavati svoju ideju da je redu potreban kaos koji ga podržava i usmjerava, i da dobrota ne znači ništa u odsutnosti zla. Prema njenom monologu meni je dodijeljen teški zadatak da održavam ravnotežu između suprotnosti.

Na neki način moja prijateljica nije bila daleko od istine, iako nije uspjela pogoditi srž moje uloge. Zapravo sām sebi sam dodijelio taj zadatak koji mi je dojadio i više mi nije bio toliko drago ispunjavati ga. Ovdje, na kraju svijeta, borim se kako bih zaboravio, iako moje uspomene i dalje ostaju žive. Ponekada zavidim svojim prijateljima jer je on u dobrovoljnom stanju odsustva uma, a ona živi u halucinacijama koje isključuju stvarnost i odvajaju je od mene toliko da me ne prepoznaje, iako sam gotovo osovina njenih monologa, makar da me u njima predstavlja takvim kakav nisam.

Očekivao sam da se njene halucinacije vrte oko događaja koji su se dogodili prije nego što je ušla u to stanje, iako se ne sjeća bomba, granata i uzastopnih eksplozija. Ili barem ne izgleda tako dok sam blizu nje. Na njenu sreću, nije naseljena ruševinama, paničnim vriskovima i leševima razbacanim po ulicama koje lešinari i grabežljivci komadaju. Ne prati je pomisao da je želudac svake ptice ili životinje na svijetu, bila divlja ili pitoma, pun ljudskog mesa. Ta ista pomisao mene je odbila od svake vrste mesa.

Izgleda da je zaboravila sve što se tiče zadnjeg rata ili potresa koji su uslijedili. Razmišljam o sudarima, eksplozijama i tutnjevima i zaključujem da je rat urota protiv tišine. Njegov cilj je ubiti tišinu i popuniti prazninu sa što je više moguće buke, kao da se iskonski boji tišine i ne može je podnijeti.

Možda sam se zato zauzeo za tišinu i utopio se u njoj. Zamijenio sam govor pisanjem. Htio sam da pisanje bude odsutnost zvuka, da razbije govor iznutra. Ne govorim i čak sam gotovo zaboravio kako zvuči moj glas. Svaki dan pišem tisuće riječi jezikom i slovima koje sam izumio i oblikovao po svom ukusu. Savladao sam istraživanje njihovih dubina. Razmatram urezati ih u kamen ili utisnuti ih na svoju kožu, zatim shvaćam da mi je dovoljno zapisati ih na papir koi sam izradio od kore drveta, zapravo od svog udaljenog ega koji se skriva od mog pogleda, ali oblikuje moju srž.

Sinulo mi je da postoji vjerojatnost da potencijalni čitatelj neće moći pročitati moje zapise i da čak neće razumjeti da je ispred njega jezik, a ne samo besmislene škrabotine koje je rodio poremećeni um. Suprotno od očekivanog ta mogućnost me smiruje, oživljava i ohrabruje. Odlučujem ne ostaviti stvari u rukama sudbine i upuštam se u uništavanje svojih zapisa. Upravo zbog toga više mi se sviđaju krhkost i trenutačnost papira, nego dugovječnost kamena.

Ono što sam pisao me plaši jer prikazuje sve užase koje sam proživio, oživljava ih i ponavlja beskonačno, tako da ih ne mogu zaboraviti. A možda ono što me zapravo užasava jest da kada pišem o onome što sam vidio, osjećam nekakvu skrivenu ljepotu. Jezik me izdaje i uvlači me u svoju ljepotu. Čitam i čini mi se da su ruševine privlačne i da je svakodnevna smrt izrađena nenadmašivom točnošću koja je pročišćava i udaljuje bol, proganja je iz slike, pa makar nakratko.

Morao sam dokumentirati sve s čime se susretnem, zapisati i najobičnije događaje, opisati i one najmanje promjene, koje možda jedino ja primjećujem. Ali usporio sam pomalo. Vidio sam kako se ovo mjesto pretvara u ruševine i kako su ga napustili oni koji su preživjeli. Na početku je ostalo njih nekoliko koji su besciljno lutali ulicama. Moji prijatelji su navikli izbjegavati ih, a ja ih se ne sjećam dobro. Onda su svi osim nas troje otišli. Na neki način su svi nestali, kao da ih nije ni bilo. Sjećam se praznih ulica, porušenih kuća i tragova požara na javnim zgradama. Isprva, taj prizor mi je bio grozan, a onda sam se počeo navikavati na njega. Sada je prijašnji život gotovo izblijedio iz mog sjećanja i na njegovom mjestu cvjetaju ruševine.

Još uvijek pišem sa žarom o zadnjim događajima. Bez toga će sve propasti, progutano ništavilom. Pričam povijest mjesta koje se pretvorilo u ruševine, tišina se uvukla u čitav svijet, a u ovom gradu je ostalo samo troje ljudi: čovjek koji je potonuo u svoje uspomene; drugi, koji neprestano otupljuje svoja osjetila i razum; i treća, koju su halucinacije i proročanstva ludila već uvukli u nematerijalni svijet.

Razmišljam o tome, uvjeravam se da je istina, a onda ponovno počinjem sumnjati u sve. Tko mi može garantirati da je sve što vidim i u što vjerujem istinito? Kako da znam da je moja vizija o stvarnosti najbliža istini i njenoj srži, ako stvarnost uopće posjeduje istinu i srž. Bolno mi je jer ne postoji način za uvjeriti se u nešto. Moja preslika svijeta nema prednost pred preslikama mojih dvaju prijatelja. Kao da smo tri paralelna svijeta na istom mjestu, tri osobe od kojih je svatko zarobljenik svog uma, halucinacija i mašte.

Mansoura Ez-Eldin

S arapskog prevela Anita Ćosić.

***

Ostatak tekstova iz antologije Naše trube izazvale su tišinu pročitajte na linku.

Foto: izvor.