Brooklyn Heights

Groblje Greenwood

Sedma avenija prolazi kroz Greenwood. To veliko groblje smješteno je na brdu i podsjeća je na Faraonski hum. Voli šetati kroz aleje grobnog parka rano ujutro jer tada može uživati u cvijeću i tišini koje se više ne boji. Vrijeme provodi čitajući imena pokojnika koji mirno leže ispod mramornih ploča i uživa u ljepoti smrti, u zaboravu, i u miru kojim stariji ljudi zrače. Stambene zgrade mramornih fasada nasuprot groblju jednako su stare kao i ono samo, a u stolicama za ljuljanje na pragovima uvijek sjede starije gospođe iz Rusije, Španjolske ili Latinske Amerike. Otvaraju vrata svojih kuća obojanih šarenim, jarkim bojama, u suprotnosti sa sivom okolinom. Sporo izlaze van i prate slabo svjetlo blijedog zimskog sunca. Smiješe joj se prijateljski, a ona uzvraća osmijeh i nastavlja dalje teškim, umornim koracima, kao da se bliži nekakvom kraju. Korača ispod teškog kaputa koji je kupila u dućanu za rabljenu odjeću, iz kojeg se osjeti specifičanmiris naftalina i ustajalosti. Osjeća pritisak starog kaputa i koristi ga kao oklop od vanjskog svijeta. Uz njegovu pomoć se stapa s izgledom okoliša, dobiva crte ulica i staraca, hladnoće i samoće, postaje neprimjetna.

Sada Hend razmišlja kako je počela više ličiti na svoju baku nego na majku. Prisjeća se kako je uvijek sjedila u krilu Gošće dok je bila sitno, nemirno dijete s polugolom stražnjicom i živahnim pokretima. Kao svaka curica, naučila je puzati prije svog brata, izgovorila je prvu riječ prije njega, čak su joj zubi izbili prije nego njemu. Već je tada dokazala kako je, jednostavno rečeno, biće koje je stvoreno za opstati samo zadovoljavanjem osnovnih potreba za život. Njena majka znala ju je ostaviti da dopuže kroz hum iza zapadnog balkona do sobe s krovom od drva i blata. Kako je ta sobica stajala sama i izolirana od svega, ličila je na svojevrsnu nebesku kupolu pa su ju zvali „uzvišica". Na njenom pragu sjedila je žena koju nitko nije zvao „baka", a koju su svi znali kao „Gošću" iako nikada nije napustila udobnost svog skromnog doma. Govorili su: „Gošća spava… Gošća je rekla ovako ili onako… donesi lonac iz Gošćine sobe", i tako dalje.

Gošća je sitna žena sa sela. Na nekoliko mjesta tijelo joj je iscrtano tetovažama zelene boje – mali simbol na bradi i slike mladenke, ribe i lava po rukama. Iz njene sobe uvijek dolazi aroma mirisne svijeće. Sjedi sama, plete uže ili krpa rupe na pohabanoj odjeći. Odjeća joj je također izvezena uzorcima sitnih riba, mladenki i lavova. U sobu puzeći ulazi mala Hend koja je pola podneva provela pokušavajući dostići svoju majku i uhvatiti je za robu kako bi je zaustavila da doji. Ali budući da je stalno bila zauzeta kućanskim poslovima, majka bi ju poslala kod Gošće koja je ionako sjedila bez posla. Ona bi primila Hend u krilo i tapkala joj po leđima dok ne zaspe. A ponekad ju je učila kako pružati ruku i ostacima ručka nahraniti male pačiće i piliće u kartonskoj kutiji.

Nakon što je preminula, ljudi su govorili: „Ruke su joj bile blagoslovljene, Bog joj dao pokoj duši, ako je potvrdila da nema boga osim Allaha prije nego što je Anđeo došao po nju." Hend se dobro sjeća kako joj je tada majka govorila: „Tvoj djeda Muqawi, neka mu Bog pokoj dao, bio je visok i krupan muškarac, spavao je kako sa sluškinjama, tako i sa slobodnim ženama, oženio je i Arapkinju i strankinju, ali jedino ova seljanka koja je došla iz koptskog naselja, rodila mu je djecu. Bog joj dao pokoj duši, ako je potvrdila da nema boga osim Allaha prije nego što je Anđeo došao po nju."

Tako je Hend saznala da je prvo, anđeo smrti obišao njihovu kuću, i drugo, da je starica koja je živjela u Uzvišici zapravo njena baka. Ta sitna seljanka došla je iz Bijelog naselja, ili Koptskog naselja, kao što su ga svi zvali prije izgradnje džamije „Nour" koja je postala poznata u cijeloj okolici po svojoj veličanstvenoj mramornoj kupoli. Gošća se doselila ovdje još dok je bila mala djevojka s remenom oko struka satkanim od tkanine, kao radnica na polju. Jednoga dana, dok je ubacivala male cvjetiće pamuka bijele boje u svoj remen, arapski vođa je prešao kroz polje na leđima svog pastuha. Zaustavio se kod djevojke i gledao zamišljeno njen struk okićen cvjetovima pamuka. Više od svega želio je dobiti zdrave potomke i rekao je sebi: „Ta djevojka roditi će sina, i Proroka je rodila Koptkinja." Onda joj je zgrabio ruku i dignuo je na leđa svog pastuha. Njen zamazani i zgrčeni otac krenuo je za njim, s grumenom zemlje u ruci. Dao je svoj blagoslov u trenutku kada mu je vođa stavio čisti zlatni novčić u šaku.

Skinula je zaprljani remen sa svoga struka, kako bi arapski vođa mogao uživati u pogledu na njeno tijelo – mekano i bijelo poput kriške sira, mliječno i glatko, zaobljeno poput zalogaja halve, predavalo se u njegovim rukama. Djevojka, koju će po prvi put netko nazvati Gošća, okupala se u kadi od čistog bakra, češljala je svoju dugačku kosu, a male su se ribice po njenoj mokroj koži sjajile zajedno s kapljicama vode. Nekoliko sluškinja je stajalo ispred sobe i pjevale su joj:
„Čija kćer je u ovom selu,
ti, čiji šal je uhvaćen?
Ja sam obećana vođi Arapa,
Njegov stric je princ."

Budući da arapski vođa nije volio kuće jer su bile niske i natkrovljene, živio je u prostranom šatoru koji je bio uzdignut usred širokog komada tla. Njegove žene stanovale su u velikoj kući, gdje je svaka od njih imala jednu u niza soba naredanih jedna do druge. Gledale su prema pješčanom dvorištu, dok je nasuprot njih bilo još soba koje su služile kao kuhinja i spremište, a između njih su se uzdizale palmine jezgre.

Jedino Gošća, koja je bila plaha kao mlada deva, nije živjela u tim sobama. Trebalo joj je neko vrijeme da se privikne i smjesti. Arapski vođa joj je izgradio dvije sobe na humu koji su zvali Faraonski hum. Gošća nikada više nije izašla iz tih sobica. Nikada nije ušla u veliku kuću ostalih žena, nije sudjelovala u galami u kuhinji i nikada nije osjetila miris svježe mljevenog brašna. Izdaleka je slušala buku iz zajedničkog doma, zamišljala je što se događa po sobama i promatrala kako žene u nizini trče uokolo. Sjedila je na pragu sobe i čekala sitne sluškinje koje su mirisale na netom kuhana jela. Pozdravljale su je potiho kada bi otišle kod nje da joj odnesu jelo, zatim bi istrčavale van toliko brzo da nije uspijevala izreći niti riječ. Nisu joj se obraćale s „gospođo", a umjesto toga zvali su je Gošća, ili Strankinja, kao da joj se cijeli život svodio na to.

Kada se osjećala usamljeno, Gošća je nježno prolazila rukom kroz haljinu od crnog baršuna. Počela je prišivati steznik raznim perlicama i komadićima cvjetnog stakla. Jedan dan je rastegnula uže između dva zida sobe i objesila na njemu svoje haljine. Arapski vođa joj je donosio svilu iz Damaska i lan iz Ashmuna. Redala je svaki novi komad odjeće na uže koje je nakon nekog vremena počelo visjeti pod njihovom težinom, poput njenih grudi. Mirisala je svoju robu mošusom i tamjanom i stavljala je na sunce kako bi se riješila moljaca ili provocirala ljubomoru ostalih žena iz nizina. Navečer je punila džepove haljina listićima hene i svježim bosiljkom te ih redala ispod kreveta kako bi ih izravnala. Onda je krajičkom oka promatrala visoku ogradu.

Gošća nije pričljiva. Ono malo što govori o njenom je suprugu koji je posjedovao karavan deva. Deve su počinjale svoje putovanje iz Gaze sa sanducima punim žitarica na leđima i vraćale se iz grada Khan Yunis natovarene maslinovim uljem, sirijskim sapunom, odjećom od svile i baršuna iz Meke te aromama iz Jemena. Priča kako je njen arapski vođa imao više žena, ali jedino ona mu je podarila nasljednika: „Svaki put čim bi dijete ugledalo svjetlo dana, položila bih ga u košaricu i odmah bih ga poslala u veliki šator, da ga vođa vidi ili da stavi u krilo. Ali svako dijete bi blijedo vraćali meni, a nakon dan ili dva lice bi mu nateklo i poplavilo, i onda bi umrlo. Kada sam rodila petog sina, rekla sam: 'E sada je dosta.' Pokrila sam dječju košaricu prekrivačem i rekla ženama: 'Sin mi je umro. Otišao je kod svoje braće.' Zatim sam ga stavila na prsa i počela ga dojiti. Bio je pospan i mekan poput cvijeta pamuka. Bogorodica nas je posjetila u snu, primila mog sina, umočila ga dvaput u svetu vodu i vratila mi ga. Idućeg dana lice mu je bilo bijelo i rumeno poput ruže. Bogorodica i Isus Krist odlučili su darovati ga životom, iako sam se bojala da ni on neće preživjeti. Poslala sam ga vođi da ga vidi i rekao je: 'Slava Allahu', i nazvao ga je Ibrahim."

Gošća je voljela češljati pamuk, guliti češnjak, trijebiti kukuruz i sve one poslove za koje je bila potrebna vještina gipkih prstiju. Znala je kako isplesti uže od prirodnih vlakana, kako umotati fitilj od pamuka za petrolejsku lampu i kako utkati prostirku od bambusa. Kada nije imala više što za izraditi, savijala je izreske od starih novina u oblik šibica kako bi ih kasnije koristila za prenošenje vatre iz petrolejske lampe do ognjišta. Tako je popunjavala slobodno vrijeme i uz to štedjela prave šibice. Na tom brdu koje je gledalo prema njegovom šatoru, tkala je i pjevala, uzgajala kokoši i močila noge u malom potočiću. Jer je bila seljanka, nije mogla živjeti bez kokoši i blata.

Hend je spavala u krilu Gošće koja je jedino za nju otvarala vrata svojim nečuvenim pričama. Svaki put je počinjala: „Da su nam kuće bile malo bliže…" iako je njihova kuća bila njena. Hend je čučala do nje, vadila je punjenje jastuka, širila ga po podu i bacala veselo u zrak, a onda je radila sve iznova dok ne postane mekano poput šećerne vate. Gošća je pričala o djevojkama koje su dan i noć plele i punile baršunasto mekane jastuke. Ti jastuci će kasnije upijati znoj s čela ljubavnika, umor rodilja i suze rastanka i gubitka. Zato jastuci u koje polažemo noću lica i s kojima dijelimo svoje misli moraju biti nježni i mekani poput svile.

Hend polaže glavu u krilo Gošće koja počinje svoju priču poznatom izrekom: „Da je kuća mog oca bliže…" Hend je prekida: „A gdje je kuća tvog oca?" Gošća se smije i pokušava se prisjetiti: „Blizu gumna, mjesta na kojem se vrši i vija žito, poslije doline Anđela, iza močvara Bijelog naselja." Nije znala da selo iz kojeg je došla već dugo vremena zovu Selo Džamije. „Taj dan je došao tvoj djed, pokoj mu duši." I pokušava se prisjetiti detalja: „Stajala sam kod vrata kuće… ne, ili sam možda mela pod? Ne… brala sam pamuk u polju Arapa." Sjeća se kako je došao po nju, stavio je na leđa svog pastuha i zatvorio je iza vrata koja su kasnije postala kuća s visokom ogradom ispred. Gošća gleda negdje u pustaru i pojma nema gdje je istok, a gdje zapad, niti je li netko iz njene obitelji još uvijek živ. Sanja jedino o tome da hoda po brijegu potočića, da pere svoju odjeću u svježim vodama, da struže pete na sita kod polja boba. Dok razmišlja o tome, stavlja zrna boba na konac, Hend ga veže oko vrata i nosi kao ogrlicu koja joj visi ispod prsa. Skače okolo od sreće poput malog zeca. Ponekad Gošća je šalje do dućana po svijeće, a kada se vrati doma, željno ispituje o nepostojećim detaljima:
„Je li gazda Salim umro?"
Hend potvrdno kima glavom.
„Zar nije u dućanu?"
Odmahuje glavom.
„Pa tko onda radi u dućanu?"
Lijeno odgovara: „Njegov sin."
„Je li kuća Abu Matuqa još uvijek nasuprot Salimovog dućana?"

Hend ne zna ni tko je Abu Matuq ni pola imena koja Gošća spominje, ali potvrdno klima glavom da je sve još uvijek tako kako starica pamti ili zamišlja. Vršalica još uvijek čeka kod polja boba, radnici iz daleka žive kod močvare, a svi vlasnici dućana, stolari i ribolovci nisu se promijenili od zadnjeg puta kada ih je vidjela ili ih se prisjetila.

Hend nije imala pojma zašto njenu baku zovu Gošća ili zašto je sva njena roba posložena u drveni sanduk, kao da je spremna za put, niti zašto prije svake sezone vadi svoju crnu baršunastu haljinu, parfumira je, zatim je ponovno pažljivo vraća u sanduk kao da se priprema za neko tajanstveno putovanje. Nije znala zašto joj je staro lice prošarano tamnim mrljama. Ali jedno je zapravo bilo sigurno – da je od nje naslijedila te sitne pjegice po licu, dugačku kosu i naravno, živahnost.

Kada je bila mala i živahna curica, Hend je stalno bila u potrazi za nekom vrećom u koju će natrpati svu robu koja lijeno spava u ormarima, vreću koju će staviti ispod svog jastuka, da je nosi okolo kada se naljuti i položi glavu na nju kada je tužna. U snovima viđa Gošću kako prolazi prstima kroz njen dlan, nalazi liniju života i smije se veselo: „Ovo je put Abu Zayda."

Tada Hend nije pretpostavljala da će joj život postati vječna patnja, dugo izgnanstvo, baš kao priča legendarnog zapovjednika vojske Abu Zayd. Sada više nije bilo deva, konjanika i udaljenog neba prepunog sjajnih zvijezda. Pustolovine zima i ljeta nisu bile dovoljne da smire njen nemirni duh. Spavala je u krilu svoje bake svaki put kada bi osjetila hladnoću i žestokost jastuka koji ne zna voljeti. Gošća joj govori u snu: „Da je kuća mog oca bliže, otišla bih po grožđice i donijela ti da ih pojedeš, da se moliš nad voljenim. Svatko nekog voli i moli se za njega." A san je vodi u udaljene i nepoznate zemlje.

Zatim je taj san odjednom postao stvarnost. Sada hoda po ulici Flatbush bez mape i već dobro poznaje mnoge ulice. Provodi poslijepodneva ispred velikog supermarketa koji često posjećuje zbog jeftine robe. Prelistava razne kataloge i uspoređuje cijene. Naučila je nekoliko prijeko potrebnih riječi poput „kuponi", „štednja" i „dva za jedan". Šeće u grobnom parku Greenwood i razgledava križeve i spomenike pokušavajući zaboraviti na svoju baku koja je živjela u kućici na vrhu brda koje nikada nije napustila. Umrla je s drvenim križem u rukama, a sada sanja svoj vječni san u obiteljskoj grobnici. Natpis spomenika glasi: „ Ovdje leži Gošća, majka, neka je Bog odvede u vrtove Raja". Iza sebe je ostavila jedino drveni sandučić u kojem su posložene njene mnogobrojne haljine od satena i baršuna, izvezane ribicama i mladenkama. U jednom kutu svoje sobe spremila je kratko uže na kojem je pažljivo vješala svoju crnu baršunastu haljinu koja nikada nije dotakla prašinu poda. U manjoj kartonskoj kutiji ostavila je svijeće, nekoliko komada sapuna i iglu za pletenje. A u prslinama i pukotinama sobe ostavila je pramenove kose koji su ispadali uslijed trudnoća, porođaja, smrti novorođenčadi te dugog niza bijelih i crnih dana.

Miral Mahgoub al-Tahawy

S arapskog prevela Anita Ćosić.

***

Ostatak tekstova iz antologije Naše trube izazvale su tišinu pročitajte na linku.

Foto: David Shankbone, Wikimedia Commons; licenca.