Izgubljeno i nađeno (izbor)

Pročitajte dvije priče Eve Rún Snorradóttir objavljene u antologiji Svjetlucaju ledene perle u prijevodu s islandskoga Vanje Veršić. Druge dvije Evine priče pronađite u antologiji koja je objavljena u sklopu ovogodišnje Revije malih književnosti: Island.

Hilmar

Kad sam bila tinejdžerka, glavni mi je bijeg od stvarnosti bio bend iz Reykjavika, hard-rock bend koji se sastojao isključivo od lezbijki, Tussa tussa. Po cijele sam dane slušala jedini singl koji su objavile u karijeri. Tu ploču još uvijek puštam ženama koje navečer dovedem kući. Puštam je tom prilikom jer duboko u meni ta ploča i dalje predstavlja obećanje o svijetu koji je moj, svijetu u kojem se otvaram poput ruže koju promatraju ganuta lica ljubavnica. Usprkos mnogim nedostacima te ploče - manjak referenci na bolji svijet, a kamoli na ljubavi različitih oblika - njezin je utjecaj neupitan. U očima žena vidim da se neće sjećati tih pjesama kad se probude sljedeće jutro, bilo to ovdje u mojoj sobi ili kod sebe kući.

Kao tinejdžerka živjela sam u malom mjestu i neprestano sam pokušavala pronaći načine da dođem u Reykjavik kako bih mogla otići na koncert benda. Žudjela sam upoznati lezbijke, a bubnjarka u bendu postala je neka vrsta univerzalnog rješenja svih mojih problema. Znala sam da previše pije i da je ženskarica, pronašla sam načine da je promatram iz daljine. Ona je bila lice benda uskog kruga obožavatelja. Ali bila je donekle poznata i po tome što je oskudno odjevena glumila u reklami za jednu trgovinu elektroničkom opremom. Redovito sam je zvala telefonom samo kako bih čula njezin glas. Živjela je s dvije druge članice benda i kod njih su uvijek bili tulumi na kojima su svi bili dobrodošli. Sanjala sam o tome da se probudim ondje, da pred sobom vidim nered koji sam dotad vidjela samo na filmovima. Osobno gotovo da uopće nisam imala iskustva s tulumima. Počela sam piti sama i ponekad bih pila sa starijim muškarcem koji je također bio samac jer je njegova žena umrla. Hilmar. Ostali mještani nisu podnosili biti u društvu tužnih ljudi, pa smo društvo pronašli jedno u drugome. Slušali smo ploče pa sam mu tako pustila singl i rekla da sam zaljubljena u bubnjarku. Svidjela mu se i htio je da mu stalno puštam tu ploču i puštao me da mu govorim sve o bubnjarki i svojoj ljubavi prema njoj. Sam je bio u tolikoj oskudici da se hranio slušanjem o mojoj neuzvraćenoj ljubavi. Pobudio je u meni žudnju, a ja sam ponekad proširila njegov raspon osjećaja. Ideja je bila njegova. Napisat ćeš joj pismo. Ljubavno pismo. Zatim ga je napisao za mene, u moje ime, no zapravo je većina teksta bila njegova. Ja sam trebala biti učenica medicinske škole, zaljubljena u nju, ali spremna na seks bez obveza. Ime koje sam dobila bilo je ime njegove žene, a povratna je adresa bila njegova kućna adresa.

Ubrzo nakon toga dogovoren je sastanak na benzinskoj postaji. Bila sam odjevena u odjeću njegove žene, kako bih izgledala starije, našminkana poput tinejdžerke koja sam i bila.

Činilo mi se nestvarnim kad sam ugledala bend kako se parkira na parkiralištu benzinske postaje. Žena kratke kose, cijeli je bend bio ondje. Bile su pijane. Smijale su se i zabavljale. Prišla mi je kad je vidjela da joj mašem, i odmah me odvela s benzinske postaje. Bilo je to malo prije ponoći, bila sam veoma nervozna. Činilo mi se da nisam spremna odmah otići s njom kući. Stres je ometao osjećaj sreće koji me ispunio samo zato što sam je prvi put vidjela golim očima. Došla je u moje mjesto, to je bilo čudo. Možda će me povesti sa sobom. Sada ćemo odjuriti iz ovog usranog grada i putovati po cijeloj zemlji. Činilo se da joj se malo žuri, pitala me gdje živim, kuda idemo. Sve se dogodilo veoma brzo. Cijelu sam večer sama potajno pila na benzinskoj postaji. Dovela sam ju k sebi kući, mame nije bilo, sanjala sam o tome da joj pokažem svoju sobu. Da joj ispričam kako je život ovdje malograđanski i nepodnošljiv. Ali ona nije htjela mnogo razgovarati, brzo je skinula svu odjeću, ja sam maštala o tome da je ja skinem, polagano i pažljivo. Njezine su se ruke strastveno i brzo kretale po odjeći Hilmarove žene. Bojala sam se da će se poderati. Obje smo bile gole na mome krevetu. Nije me ljubila po cijelome tijelu. Nije me milovala kao da sam bila najljepša koju je ikada vidjela. Nije iznenada počela plakati, njezina tuga što me nije pronašla prije nije bila vidljiva. Dodirnula sam je. Ona je dodirnula mene. Činilo mi se kao da moje ruke love nešto u praznini. Nestaju. Sjećam se uzbuđenja, divljine u njoj kada je došla do vrhunca. Sjećam se da sam pomislila; je li to seks? Više mi se činilo kao da sam se našla usred automobilske nesreće.

Hilmar me molio da mu ispričam o večeri, ali nisam htjela i otad sam se prestala nalaziti s njim. Ali danas, kada se probudim sama u sobi ovdje u Reykjaviku, često ga se sjetim. Pomislim kako bi bilo biti njegova nova žena, spavati u njegovu krevetu. Ponekad kao da želim to napraviti, samo otići k njemu, ostaviti ploču i sve ostalo ovdje i nikada se više vratiti.

Autoritet

Igrali smo igru koja bi trebala povećati bliskost među parovima. Izvlače se kartice s pitanjima, pitanja su osobna na različitim razinama, neka prilično predvidiva, poput ovog koje je izvukla da mi ga postavi. Navedi što je na tvojoj bucket listi.

Mi kao društvena bića želimo vidjeti samo dobro. To bi mogla biti naša najveća nesreća. Uzrokuje nam mnoge probleme. Prvenstveno emocionalne, koji se zatim očituju u svemu ostalome. Kupi se stan, stave se tapete, ali u trenutku kada se to najmanje očekuje otvore se vrata i kao da iz tebe iscuri neka opijenost dobrotom  čija je zadaća blokirati tvoju vezu sa stvarnošću.

Savjesno sam nabrojala pet stvari. Kako sam htjela preuzeti vikendicu svojih roditelja, biciklom obići Zapadne fjordove, otputovati u Indoneziju, i slično. Bezizražajno me gledala dok sam nabrajala. Nakon što sam završila, nastupila je tišina. Osjećala sam se kao da sam se razotkrila. Podijelila previše. Moji snovi stajali su na stolu kao iznutrice. Osjećala sam se kao neželjeni gost kojeg nitko ne pozdravlja. Tišina je još uvijek trajala.

Bile smo zajedno pet mjeseci. Poklanjala mi je lijepe poklone. Razne stvari koje je sama napravila, kuhala mi je i, ponekad, kada bi joj tako došlo, ponašala se prema meni kao da sam princeza. Bila je alergična na tu riječ i naljutila bi se kada bih taj izraz koristila kao kompliment. Bile smo različite, to je bilo jasno od početka; svi su to vidjeli osim nje. Na razlike među nama gledala je kao na nešto što treba popraviti.

Zatim kao da se zainteresirala i rekla: ok, nisam znala da vjeruješ u bucket liste. Vjerujem? To nije bilo pitanje. Ne, znam, ali ipak si odgovorila. Da, pa samo sam, da, odgovorila. Da, ja mislim da je to dio neoprostivog nasljeđa nas bijelaca. Opasna i prijezira vrijedna karakteristika bijele srednje klase. Jurimo cijelim svijetom s našom bucket listom. Izbacujemo ljude iz njihovih domova, sada moraš otići, ovaj je komad zemlje na mojoj bucket listi. Osim problema polaganja prava na nešto, to je klasičan način za ne biti prisutan. Uvijek biti negdje drugdje. Graditi identitet onime što radimo, onime što smo napravili, onime što ćemo napraviti. Jadno. Kad nam se oduzmu liste, više ne znamo tko smo. Kad nešto pođe po krivu, ostavljeni smo s posljedicama naše jurnjave po svijetu i činjenice da smo se izgrađivali stvarima i djelima.

Potrebno je pokupiti razne razbacane slike o sebi s poda u garaži i sastaviti ih. Kada se upali svjetlo, ukaže nam se razno smeće koje smo nakupili. Pronalazimo komplet za golf, ondje je konj o kojemu se treba brinuti u štali, (što se privremeno ispostavilo dobrim jer za to vrijeme nije trebalo biti kod kuće, mnogo posla, volimo raditi), daska za jedrenje u spremištu, zmajevi za letenje za odrasle, (zamisli), cipele za penjanje, popni se samo velikom brzinom svijetom i dobij anksiozni poremećaj zbog opterećenja. Potpuno slomljena kvalitetom života.

Htjela sam je prekinuti, no kada sam to jednom učinila, bila je toliko iznenađena, nazvala me bezobraznom, tako da nisam ništa rekla. Prethodno me u igri ispravila, objasnila mi kako je najbolje da izrazim svoja mišljenja. Donijela je tu igru kako bi me bolje upoznala. Tada sam shvatila da ta žena ne želi upoznati nikoga osim sebe.

Tijekom predavanja o bucket listi i bijelcima jasno sam osjetila kako govori meni. Bilo je kao da sam stajala na vjetru. Bio je to tjelesni doživljaj, osjetila sam neugodu, kao da mi pijesak i šljunak lete u lice. Također sam imala snažan osjećaj da sam iznenada dobila potporu, kao da sam negdje duboko u svojim korijenima to već doživjela prije, čak i često, u mnogim životima. Kao da su je moji preci, generacijama, teško podnosili, bilo im je dosta nje i njoj sličnih, i sada su to došli reći. Osjetila sam vibracije, otpuštanje skroz gore na čelu. Probudili su se neočekivani osjećaji. Nisam više mogla ovo slušati. Nisam mogla to podnositi.

Remeti mi misli: zar me ne slušaš? Da, slušam. Ona govori. Znala sam da će kad završi s govorom htjeti da je obasipam riječima hvale za to njezino svježe razmišljanje. Iznenadit će se. Kada završi, ustat ću i pozdraviti je. Posljednji sam je put gledala kako govori, kao da se smanjuje sa svakom riječi, kao da je svečano odjeven dječak koji nestaje pod stolom zbog svoje malenkosti i srama kojeg možda nikada sama neće prepoznati.

Eva Rún Snorradóttir nezavisna je kazališna umjetnica i spisateljica. Članica je dvije izvedbene skupine: The Extended Life Performance Group Kviss búmm bang i 16 lovers. Eva Rún objavila je četiri knjige i osvojila nagradu za najbolju knjigu poezije na Islandu 2019. Redovito predaje i mentorira na Islandskoj umjetničkoj akademiji. Od 2020. do 2021. bila je kućna dramaturginja Gradskog kazališta u Reykjaviku.