Svinjska glava (ulomak)

Donosimo ulomak iz romana Svinjska glava islandske spisateljice Bergþóre Snæbjörnsdóttir u prijevodu s islandskog Vanje Veršić. Ulomak se nalazi u antologiji Svjetlucaju ledene perle koja je objavljena u sklopu Revije malih književnosti: Island održane u rujnu 2022. u Booksi.

Svinjska glava

Dijete nije znalo puzati. Ležalo je na leđima na dječjem tepihu i pružalo ruke prema plavoj žirafi koja se njihala iznad njega. Bilo je to debelo dijete. Kada je udarilo po zraku, cijelo mu je tijelo zavibriralo kao kada se žlica zabije u puding od vanilije. Divila se njegovim bucmastim rukama i nogama. Naborima na koljenima i zglobovima. S vremena na vrijeme dijete bi se iznenada osmjehnulo i dva bi mala donja zuba zablistala. Još je uvijek bilo odjeveno u prugasti kombinezon u kojemu je i spavalo. Pelena između njegovih nogu počela je bubriti.

Razmišljala je da ustane i presvuče dijete. Ali nije ustajala. U sebi je brojala do osam.

Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam.

Nešto ju je u brojanju smirivalo. Kada je bila putnica u automobilu, brojala bi stupiće i rasvjetne stupove koji bi prolazili pored nje. Brojala je crte lica na ljudima. Pločice na podu. Balkone na zgradama. Lišće na zimzelenim biljkama u dnevnom boravku. Brojala je slova u riječima i rečenicama i zbrajala ih da sazna je li konačni rezultat paran ili neparan. Parni su brojevi bili bolji. Oni su neprekinuti, može ih se svesti na jednake parove, lakše je imati kontrolu nad njima. Parne je brojeve zamišljala poput glatkih, bijelih plahti, dok su neparni brojevi uvijek imali nabore koji se nisu dali ispraviti.

Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam.

Kada je u osnovnoj školi učila pisati, uvijek je najviše voljela pisati broj 8. Pustiti olovku da teče po papiru, krivulju za krivuljom. Bez otvorenih krajeva. Bilo je nešto smirujuće u krugu koji se zatvara.

88888888

Odlučila je čekati osam minuta prije nego što počne presvlačiti dijete jer je ono bilo staro osam mjeseci. Nakon što je osam minuta prošlo, nije odmah ustala pa je morala čekati još osam minuta. Dijete je počelo smrdjeti. Sada mora dobiti novu pelenu. Ali noge je nisu slušale. Propustila je priliku. Čekala je već šesnaest minuta i morat će čekati još dodatnih šesnaest minuta.

Ni nakon trideset i dvije minute nije ustala. Osjećala se kao da drži upaljenu šibicu pored spremnika s benzinom, ali ne može puhnuti u nju da je ugasi. Ustani, Helena, šapnula je sama sebi i gledala u nabubrenu djetetovu pelenu. Dijete je prestalo gukati i počelo negodovati. Gledalo je u nju i pružalo ruke. Mora da je gladno. Želi se riješiti pelene. Želi nju. Mora ga samo primiti. To je bilo jedino što je morala napraviti. Primiti ga.

Nije primila dijete. Srce joj je ispunilo grlo. Osjetila je svaku sekundu u očnim šupljinama. Sada mora sjediti dodatne trideset i dvije minute. Gotovo da se nije usudila disati. Što da radi? Ne smije ostaviti dijete da leži ondje s punom pelenom sat vremena! Ipak, bilo je to upravo ono što mora napraviti.

****

Nakon što se dijete rodilo, kao da se nešto u njoj opustilo, na neko vrijeme. Dani su se stopili u jednu dugu maglu, budila se noću, drijemala s djetetom danju, neprestano mijenjala pelene, divila se ručicama i nožicama, udisala slatki miris meke dječje glavice. Muž je davao sve od sebe, pobrinuo bi se staviti suđe u perilicu nakon večere, a ujutro bi vodio starije dijete u vrtić. Starije je dijete imalo samo dvije godine, ali već je išlo u vrtić, tako da su samo jutra, poslijepodneva i svi vikendi bili zaista zahtjevni. Da, i naravno, oni tjedni kada je starije dijete bilo bolesno. Dojenje joj je postalo ugodno nakon što su joj bradavice prestale biti osjetljive i bolne. Pazila je na to da svaki dan oslobodi vrijeme koje će provesti sama sa starijim djetetom. Bila je umorna, ali nikada nije pomišljala odustati. Davala je sve što se od majke moglo očekivati da daje. U početku je išlo bolje nego što se usudila nadati.

Ali nakon što se zima ponovno nadvila nad njihovim životima, nešto je puknulo. Promjena je bila toliko diskretna da je gotovo nije ni primijetila. Poput prohladnog propuha za vratom. Pokušala je zanemariti te osjećaje, bila je prezauzeta mijenjanjem zimske posteljine i stavljanjem papuča i vunenih čarapa u pletenu košaru u hodniku, vađenjem najtoplijih majica i pernatih jakni iz podruma i pakiranjem ljetnih jakni u označene plastične vreće. Zaokupila se slaganjem i rolanjem odjeće u male, savršene smotuljke. Hvala, promumljala je odjeći.

Jednoga se dana probudila i vidjela da je lišće na drveću ispred prozora spavaće sobe požutjelo. Izbrojala je lišće. Dok je kuhala večeru, šaka riže prosula joj se po podu. Prije nego što ih je pomela, izbrojala je zrna. Počela je brojati sve energičnije. Prvi put otkada je bila tinejdžerka počela je istiskivati prištiće. Plavom je pincetom prčkala po tabanima dok se navečer sklupčala na sofi s djetetom na grudima. Pohlepno ih je istiskivala sve dok nije dobila crvene rane i morala šepati nekoliko dana poslije.

S vremenom je snažnije osjetila promjenu, kao da joj ledeno hladna voda teče niz leđa. Nešto je kobno raslo u njoj. Ako je rezala korjenasto povrće za večeru, vidjela je samu sebe kako uzima nož i zabada ga duboko u vrat dječaka koji joj je okrenut leđima. Kada starije dijete ujutro nije htjelo obući cipele, obuzeo ju je toliki bijes da se morala suzdržavati da ga ne primi i ne počne tresti. Kada bi izišla van u šetnju s mlađim djetetom i kada bi došla na nizbrdicu, vidjela je samu sebe kako pušta dječja kolica iz ruku. Otišla je u trgovinu s dječjom opremom i kupila sigurnosni remen. To je veoma savjesno od vas, mnogi nisu svjesni da postoji opasnost da izgube kontrolu nad kolicima, rekla je prodavačica koja očito nije shvaćala da se Helena ne boji poledice već same sebe. Remen je upotrijebila da svoju ruku veže za dječja kolica.

Počela je izbjegavati odijevati starije dijete iz straha da ga ne istuče. Također je prestala upotrebljavati velike noževe tijekom kuhanja. Radije bi skuhala slatki krumpir ili ga u komadu ispekla u pećnici.

****

Dijete se koprcalo i nabori su se zatresli (zatresti = osam slova, dobro). Vani je počelo sniježiti. Nesvjesno je pogladila svoju svjetlosmeđu vestu od kašmira, kao mačku. Iznenada je shvatila da je dijete još uvijek u kombinezonu. Uhvatila je dah. Djetetu mora da je već hladno! Planirala ga je odložiti samo da popije kavu! Napola puna šalica još je uvijek stajala na stoliću za kavu pored nje, kava se već odavno ohladila.

Osjetila je knedlu u grlu. Što ako se dijete prehladi? Ali znala je da mora još čekati. Što ako prerano ustane pa se djetetu dogodi nešto loše? Nešto zaista loše? Moraju proći još trideset i dvije minute. Četiri puta osam. Dva parna broja. Tada će ukupno vrijeme biti osam puta osam minuta.

Minute neće nikada proći. Nestrpljivo je lupkala stopalima. Buljila je u šareni sat na zidu. Bio je to božićni poklon koji je dobila od muža. Sama ga je kupila u trgovini koja prodaje samo skupe dizajnerske predmete. Zapakirala ga u ukusan, reciklirani ukrasni papir i dodala crvenu vrpcu i grančicu. Dala je mužu da napiše čestitku. Prve je godine sam pokušao odabrati poklon za nju. Ali nikada nije odabrao ono što je željela. Kupovao je poklone poput donjeg rublja ili tečaja gitare. Nešto za što je mislio da će je iznenaditi, no izazvalo joj je samo frustracije i razočaranje. Nakon što joj je kupio vibrator i zapakiranog ga ostavio ispod božićne jelke tako da je otvorila božićni poklon i izvadila neonsko ružičasti vibrator pred svojom svekrvom – rekla je da tako više ne može. Odsad će si sama kupovati božićne poklone.

Još dvadeset i dvije minute.

Dijete je počelo još više negodovati. Pokušala je umiriti samu sebe. Što bi bilo najgore što se može dogoditi djetetu ondje na dječjem tepihu? Da se malo prehladi ili da mu počne curiti nos? Da dobije blagi pelenski osip? Neće umrijeti od blagog pelenskog osipa niti od toga što mu curi nos. Bila je dobra majka. Djetetova je težina bila samo malo veća od prosjeka. Uvijek je bilo u čistoj odjeći. Još ga je uvijek dojila. Izmljela je cijele komade povrća kuhanog na pari koje je zamrznula i pažljivo označila. Čak je sama radila vlažne maramice od gaze i kokosova ulja. Žene koje same rade vlažne maramice moraju biti dobre majke.

Dijete je glasno plakalo i pružalo stisnute dlanove grudima. Naaaaaaah, naaaaaah, naaaaah. Okrenulo se na trbuh, isteglo vrat, mahalo glavom naprijed-natrag, pokušalo udariti u njezinu smjeru, zgrabilo mekani tepih, pokušalo se pomaknuti naprijed, povući se naprijed, bilo je crveno u licu od truda. Odustalo je, spustilo obraz na tepih, iscrpljeno, uplakano. Dijete je plakalo od bijesa i bespomoćnosti. Nije još znalo puzati.

Automatski je ispružila ruke. Blago moje, rekla je. (Devet slova, neparan broj.) Ljubavi moja, rekla je ponovno. (Deset slova. Bolje.)

Jedan je dio nje osjećao zadovoljstvo dok je dijete plakalo. Bilo je to isto sramotno zadovoljstvo koje je osjećala kada je trgala krastu s rane i jela ju. Bilo je nešto u crnoj krasti što joj je budilo apetit.

Dijete je plakalo i plakalo. Pelena je već postala poput gipsa među djetetovim nogama. Hoće li susjeda u susjednoj kući čuti plač i pozvati policiju? pomislila je u sebi. Zanemarila je te misli. Žene u srednjim godinama znaju da djeca plaču. Da je za djecu najbolje da malo plaču. Helena je znala da je iskvarila starije dijete time što bi ga uvijek odmah pokušavala umiriti. Dijete nije ni počelo plakati, a ona je već jurila da ga utješi. Još uvijek ga je uspavljivala sat vremena svake večeri.

Još dvadeset minuta.

Kada se susrela s optužujućim pogledom uplakanog dječjeg lica na tepihu, pustila se da utone u sivu presvlaku sofe. Kakva je to majka koja samo sjedi dok njezino dijete plače? Dijete je vikalo i htjela mu je viknuti da može i ona vikati. Čekanje je bilo nepodnošljivo. Pogledala je u svoje suhe dlanove i iznenada vidjela kako joj vene postaju tamnije i kako se pomiču. U njima je vidjela poznati uzorak, vrh olovke koji se kretao u krugovima jednake veličine, vrijeme koje je bilo beskrajno, zatvoreni krug.

Nakon petnaest minuta dijete je prestalo vikati, jecalo je na dječjem tepihu, napola usnulo. Mahalo je rukama i nogama po zraku i trgnulo se kao da će pasti.

Bergþóra Snæbjörnsdóttir (r. 1985.) živi i radi u Reykjaviku. Književni debi imala je 2011. zbirkom poezije Daloon days. Njezina druga zbirka poezije, Flórída, izašla je 2017. i bila je nominirana za Islandsku književnu nagradu. Godine 2019. objavljen je njezin prvi roman, Pighead (Svinjska glava), koji je kritika pohvalila. Dobila je Islandsku žensku književnu nagradu, Književnu nagradu islandskih nakladnika i bila je nominirana za Islandsku književnu nagradu. Njezino posljednje djelo eksperimentalni je roman Everything that flows (Sve što teče), koji izlazi u listopadu 2022. godine.