Svjetlucaju ledene perle

Revija malih književnosti u 2022. godini posvećena je književnosti Islanda. Nakon prošlogodišnje Revije posvećene domaćoj suvremenoj književnosti, za novo književno putovanje odlučili smo otisnuti se na daleki sjever, u inat svim ograničenjima iz prethodne godine.

Kako stoji u uvodnom tekstu, "nije da je u 2022. svijet mnogo bolje mjesto, ali situacija se dovoljno posložila da u Reviji možemo predstaviti 12 izvrsnih islandskih pisaca i spisateljica, pjesnikinja i pjesnika, eksperimentatora svih generacija i najrazličitijih izraza i poetika, koje je za Antologiju izabrao višestruko nagrađivani islandski književnik, glazbenik, dramski pisac i filmski scenarist Sjón." 

Jónas Reynir Gunnarsson preispituje svevremenski odnos između čovjeka i prirode u kontekstu obiteljske traume, a njegova vršnjakinja Ásta Fanney Sigurðardóttir u poeziji u treptajima traži i sanja plavu svjetlost. Poljska spisateljica s islandskom adresom Ewa Marcinek igra se s idejom poliranja Islanda (Polishing Iceland; obratite pažnju na igru riječima!), pionirka islandske eksperimentalne književnosti Kristín Ómarsdóttir u stihovima se razračunava s nepravednim društveno-političkim obrascima, dok ćete u poeziji nadrealističkih slika Brynje Hjálmsdóttir otkriti koje su to, prema autoričinim riječima, "strašne i divne teme".

U priči Eve Rún Snorradóttir obožavateljica hard-rock benda u ludom scenariju susreće se s njegovom bubnjarkom, jeziku i lingvistici strastveno predan višejezični autor Elías Knörr konstantno je u potrazi za novim izrazima i značenjima "u misiji spašavanja jezika od disglosije i asfiksije".

Nadalje, život je Finnura Kóperníkusa u priči Sölvija Björna Sigurðssona doveo pred stol u obducijskoj sali na kojemu leži njegov prijatelj, dobri duh islandske književnosti Guðbergur Bergsson, čiji je fan i Milan Kundera, vodi nas kroz pjesničko putovanje tijekom različitih faza svog stvaralaštva, Sigrún Pálsdóttir piše o islandskoj stjuardesi koja se našla u "bizarnoj i ponekad jezivoj stvarnosti ne tako davne prošlosti, tj. 1960-ih, iz ulomka romana Bergþóre Snæbjörnsdóttir saznajemo može li se smiriti djetetov plač prilikom opsesivnog brojanja, a Ragnar Helgi Ólafsson napušta stvari koje voli i rješava se očeve biblioteke, pritom vježbajući tugovanje. 

Antologiju, dakle, nimalo optimistično zaključuje Ragnarov tekst o marginalnosti medija knjige, no neka ova Antologija bude dokaz za suprotno i zalog budućnosti.