Ima li doista potrebe da se poseže za nacionalnom nomenklaturom, vezano za jedno književno područje, na kojem etnička konstitutivnost i ustavnost, ako igdje, nisu presudni ni nužni kriteriji?
Hegemonijska slika usamljenog čitača-videće osobe, kritički promotrena, razotkriva ekonomsko i društveno naličje književnog polja. Biti slijepa ili slabovidna osoba koja želi čitati znači biti suočen s nizom isključujućih čimbenika, uvjeta, oslanjati se na niz društvenih okvira, institucija i aktera.
Unatoč brojnim zvučnim i digitaliziranim knjigama, kao i računalnim programima koji pretvaraju tekst u govor, Brailleevo pismo ostaje temelj pismenosti osobama s oštećenjem vida, stoga smo odlučili istražiti njegovu ulogu danas.
Kako i zašto slijepe i slabovidne osobe planinare i o kojim knjigama pritom razgovaraju? U tekstu Darijo Anušić kroz vlastito planinarsko iskustvo daje odgovore na ova pitanja.
Ivana Perić piše o ponudi i kvaliteti audio knjiga za slijepe i slabovidne osobe u Hrvatskoj. U razgovoru sa sugovornicima iz Rijeke, Osijeka i Siska istražila je u kojoj mjeri je audio format dostupan i koja tematika prevladava.
Eseji i istraživački tekstovi o svemu što (nam) je bitno!
