Klub Booksa je na godišnjem do 24. kolovoza, dakle dotad ne radimo! Uživajte u ljetu! / Booksa is on a vacation until August 24th. Have a great summer!
Close
Page arrow

Dobrodošli, dragi mladi!

Large pexels photo 147634
Četvrtak
15.07.2021.

O slučaju Nagrade mlade kritike, koja se do ovog trenutka potpuno izvjesno kao projekt ugasila, pisano je mnogo, ponajviše na portalu Novosti, ali i na ovome su portalu prethodno objavljena dva teksta – onaj Mirnesa Sokolovića te tekst Matije Price. Cilj je ovog teksta doprinijeti raspravi iz drugog rakursa: ne promatrajući efekt koji je projekt (ne)namjerno proizveo odlukama nositelja projekta, nego detaljnije promotriti sam projekt. Jer, naime, cijela javna rasprava prošla je bez detaljnijeg ispitivanja i promišljanja što je projekt Nagrada mlade kritike uopće htio postići, zašto i kako, kako je bio financiran, kako je pristupao mladima, a koje su njegove implikacije za cjelovitost književnog polja.

Projekt Nagrada mlade kritike, nositelja udruge Institut za promicanje čitanja iz Zagreba, bio je financiran od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske za programe javnih potreba u kulturi u 2021. godini. On se nije nalazio među popisom odobrenih programa koji potiču čitanje i razvoj čitateljske publike, već među programima književnih manifestacija (po stanju sa 3.5.2021.). Financijska potpora Ministarstva za ovaj projekt iznosila je 200.000 kuna.

Nalazeći se među programima književnih manifestacija, projekt je sadržajem odgovarao na poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi u 2021. godini, čije su posebne upute za prijavitelje u kategoriji književnih manifestacija sadržavale, između ostalog, napomenu da „posebnu pozornost treba posvetiti afirmaciji i promociji knjige i čitanja, čemu naročito pridonose programi književnih manifestacija, dodjele književnih nagrada, organizacija književnih skupova i sajmova knjiga“. To je i činio, uvodeći novu nagradu na književno polje u Hrvatskoj – Nagradu mlade kritike.

Nagrada mlade kritike je, prema opisu na sada ugašenoj službenoj stranici projekta, bila „nadahnuta norveškom nagradom Ungdommens kritikerpris i francuskom Goncourt des Lycéens“. Norvešku nagradu, kojom upravlja tamošnja udruga, svake godine dodjeljuju srednjoškolci iz sedam viših razreda norveških srednjih škola, odabirući između za njih predloženih/nominiranih knjiga. Ungdommens kritikerpris na vlastitoj internetskoj stranici upućuje da je ona sama bila inspirirana Goncourt des Lycéens. Goncourt des Lycéens je književna nagrada nastala 1987. godine; sufinancirana danas od strane francuskog nacionalnog ministarstva obrazovanja i trgovačkog društva Fnac, nagradu dodjeljuju srednjoškolci oko 2000 francuskih srednjih škola svih usmjerenja, odabirući jednu s popisa svih kandidiranih autora i knjiga za jednu od pet najprestižnijih francuskih književnih nagrada: Prix Goncourt.

No, zašto je ovaj projekt uvodio ovaj model nagrađivanja, odnosno ovu nagradu, u književno polje u Hrvatskoj? Ili, rječnikom logičke matrice projektnog upravljanja – koje je bilo problemsko utemeljenje projektne intervencije?

Problemi koje je ovaj projekt identificirao i za koje je predlagao svoju intervenciju su mnogostruki i blisko povezani, no izim jednog nisu eksplicite formulirani već implicirani u parafrazama projektnih ciljeva. Stoga projektne ciljeve moramo čitati izvrnuto da bismo shvatili problematiku na koju odgovaraju. Sa stranice Nagrade poručivalo se da mladi nemaju uvid u suvremenu hrvatsku književnost, nemaju čitateljske navike te da nemaju svijest da imaju ulogu u domaćem suvremenom književnom polju. S druge strane, projekt je izravno govorio da je dio problema to što je „književno-kritičarsko polje nerijetko (…) rezervirano za odrasle, stoga je važna zadaća Nagrade mlade kritike da srednjoškolci renomiranim piscima, spisateljicama, kritičarima, kritičarkama i izdavačima približe svoj čitateljski ukus, da se razvija i oživi komunikacija između mladih čitatelja i suvremene hrvatske književne scene“.

Ukoliko bismo pokušali rekonstruirati planirane projektne aktivnosti kroz opise uputa učenicima i uputa nastavnicima na stranici Nagrade, postaje vrlo jasno da je cijeli projekt bio zamišljen primarno, kako mu i ime govori, kao nagrada – vrlo strukturirani proces žiriranja. Osim što je Stručni žiri, o čijim smo sastavima i djelovanju čitali, trebao provesti prvo sito i odabrati pet knjiga, mladi sudionici su trebali provesti kroz još finije sito prije nego što je Veliki žiri mladih čitatelja, sastavljen od predstavnika svih škola, kao rešeto trebao konačno izglasati i dodijeliti nagradu. Sve druge aktivnosti, poput formiranja čitateljskih grupa, organiziranja sastanka/susreta učenika-sudionika, radionica za određivanje kriterija, susreta sa članovima Stručnog žirija, književnim kritičarima, do organiziranja izbora dviju nominiranih knjiga, osmišljene su da u konačnici pospješe proces donošenja odluke.

Međutim, postavlja se pitanje logičke veze između ciljeva projekta i društvene problematike na koju odgovaraju. I dok bismo se mogli složiti da bi takav projekt svojim sudionicima mogao ponuditi uvid u suvremenu hrvatsku književnost, poticati razvoj čitateljskih navika te sudionicima dati ideju da imaju određenu ulogu u domaćem suvremenom književnom polju jer će dodijeliti (još jednu) nagradu – treba imati u vidu da je pet odabranih knjiga vrlo uzak i djelomičan uvid u suvremenu produkciju, da je vjerojatnije da su sudionici projekta već bili učenici s razvijenijim čitateljskim navikama te da se radilo o projektu relativno nepoznate udruge, koji je trebao dodijeliti još jednu nagradu u književnom polju zasićenom nagradama i koji je medijsku vidljivost dobio tek s kolumnom Viktora Ivančića.

Ako ove zadrške oko veze između ciljeva i problema stavimo na stranu, barem na ovoj razini kritičkog čitanja projekta, u dosadašnjoj raspravi o projektu, dva su pitanja ostala neodgovorena. Prvo je, kako je istaknula Jagna Pogačnik, neodgovoreno pitanje zašto je nositelj projekta književne manifestacije kao dio programa javnih potreba u kulturi za probleme u provedbi projekta tražio konzultacije s Ministarstvom kulture i medija Republike Hrvatske (i to ministricom!). Drugo je, i daleko relevantnije pitanje kako je moguće da je projekt za prvo izdanje takve manifestacije i nagrade mogao dobiti financijsku potporu Ministarstva u iznosu jednakom dugogodišnjem i regionalno prepoznatom festivalu i sajmu knjiga – Sa(n)jam knjige u Istri? Ova dva projekta su jedina financijski poduprta tim i tolikim iznosom. O mnogo manjim potporama dugogodišnjim programima da i ne pričamo.

Na ovo drugo pitanje je moguće možda donekle odgovoriti tražeći projektno utemeljenje u aktima strateškog planiranja Ministarstva kulture i medija – tim obaveznim poglavljem u projektnim prijavama – osobito ako se posegne za Nacionalnom strategijom poticanja čitanja 2017. – 2022. te Akcijskim planom provedbe Nacionalne strategije poticanja čitanja za 2021. godinu.

Akcijski plan provedbe Nacionalne strategije poticanja čitanja u 2021. godini (koji je kao detaljni godišnji akcijski plan morao biti donesen prije nego što je na sjednici Vlade 30. prosinca 2020. godine usvojen prijedlog proglašenja 2021. Godinom čitanja), ima za jedan od ciljeva „razvijati čitalačku pismenost i poticati čitatelja na aktivno i kritičko čitanje“, a u tome specifični cilj razvoja „čitalačke pismenosti djece i mladih“. Kao jednu od tri mjere za odgovor na ovaj specifični cilj, Akcijski plan predviđa uvođenje nagrade mladih za književnost („mladi čitatelji nagrađuju“), s financiranjem iz državnog proračuna na poziciji Ministarstva kulture i medija i vremenom provedbe od početka ljeta do jeseni 2021. godine, a koja bi trebala „omogućiti mladima da elektroničkim putem izaberu najkvalitetnija domaća djela i autore i najkvalitetnije prevedena strana djela“. Pokazatelji rezultata provedbe, „broj zabilježenih elektroničkih glasova“, čini mi se, više govori o pandemiji COVID-19 kao vremenskom i društvenom kontekstu osmišljavanja i planiranja provedbe plana negoli o kreativnoj odluci prema digitalizaciji kulture. K tome, ova se mjera ne pojavljuje u tekstu Akcijskog plana Nacionalne strategije poticanja čitanja 2017. – 2022. na mjestu specifičnog cilja „Osmisliti i provoditi programe poticanja čitanja u školskoj dobi (osnovna i srednja škola)“, već je uvedena specifično za Godinu čitanja. Do sada, kada je već počelo ljeto i dobrano odmakla prva polovica Godine čitanja, nismo dobili nikakve naznake da Ministarstvo kulture i medija samostalno organizira „nagradu mladih čitatelja“ putem elektroničkog glasanja. Čini mi kao otvorena mogućnost da je Nagrada mlade kritike bila efektivna provedba ove mjere Akcijskog plana, no ta ideja povlači niz implikacija. Poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2021. godine, u sklopu kojeg je financirana Nagrada mlade kritike, zaključen je s 1. listopadom 2020. godine, a objave rezultata tog poziva započele su 20. siječnja 2021. godine. Zadržimo u vidu da se „nagrada mladih čitatelja“ pojavljuje tek u Akcijskom planu za 2021. godinu kao Godinu čitanja, koja je proglašena na zadnjoj sjednici Vlade u 2020. godini. Slijedom, iz tog bi se moglo zaključiti ili da je prije objave rezultata poziva, u procesu vrednovanja projektnih prijava, odlučeno da će Nagrada mlade kritike u nekom obliku kao projektni prijedlog ući u Akcijski plan za 2021. godinu kao „nagrada mladih čitatelja“ ili da je nakon donošenja Akcijskog plana, a prije objave rezultata odlučeno da će ovaj projekt nositi akcijskoplansku stratešku mjeru organiziranja „nagrade mladih čitatelja“. A ako je to slučaj i Nagrada mlade kritike je  trebala ispuniti ulogu „nagrade mladih čitatelja“, onda je prema opisu projekta lošije rješenje zamijenilo možda otvoreniji, manje strukturirani, manje posredovani proces elektroničkog glasanja koji bi možda zaista pokazao koji su čitalački interesi i ukusi mladih.

Također, u Akcijskom planu provedbe Strategije (u cijelom razdoblju, ne samo za 2021.), Ministarstvo je kao specifični cilj definiralo „uspostavljanje sustava za distribuciju informacija“ i kao tome odgovarajuću mjeru „osigurati javni medijski prostor za književne prikaze, recenzije i kritike“. Ovo osiguravanje javnog medijskog prostora se treba financirati iz državnog proračuna na pozicijama Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Pokazatelj uspješnosti ove mjere  je porast broja književnih kritika i prikaza u medijima. Pri kraju razdoblja provedbe aktualne Strategije (još samo godina i pol!), nismo svjesni niti jedne direktne mjere Ministarstva koja bi rezultirala porastom broja književnih kritika i prikaza u medijima. A ipak se očekivalo da će kroz ovakav relativno mali projekt 200 srednjoškolaca pisati kritičke osvrte na 5 knjiga, što pomnoženo iznosi 1000 književnih osvrta.

Dok je izbacivanje Semezdina Mehmedinovića s popisa u osnovi užeg izbora nominiranih autora izazvalo revolt književne i društvene scene, djelovalo je kao da sama Nagrada nije bila nimalo prijeporna; dapače, činilo se da su ju svi podržavali kao dobru ideju, hvalevrijednu inicijativu i projekt, posebice jer je obećavala probiti stroge zidove koji dijele srednjoškolsku lektiru od suvremene beletrističke produkcije književnog polja. Norveška i francuska nagrade bile su pozitivni presedani. Djelovalo je, k tome, u neslužbenim razgovorima s poznanicima u književnom polju, kao da postoji uvjerenje će srednjoškolci u projektu polučiti autentičnije, iskrenije i time vrednije kritike i nagrade od kritičara i trenutnih žirija.

Međutim, Nagrada je podmetala i sljedeće tri konstatacije – problemsku tezu da „književno-kritičarsko polje nerijetko je rezervirano za odrasle“, cilj da će Nagrada približiti čitateljski ukus srednjoškolaca književnim akterima i oživjeti njihovu komunikaciju, te poistovjećivanje kritičkog čitanja i književne kritike. Sve tri konstatacije imaju zdravorazumsku potku, no upravo su zbog toga daleko političnije.

Problemsku tezu da je književno-kritičarsko polje nerijetko rezervirano za odrasle može se čitati u više značenja. Ili u smislu da je mogućnost djelovanja u ovom polju (pisanje i objavljivanje književne kritike) rezervirana za odrasle (starije od 18), ili u smislu da mladi-kao-čitatelji nemaju pristup kritici, ili u manje vjerojatnom smislu da kritičari pišu za odrasle, a ne za mlade i/ili da su nerazumljive mladima. Ako je o prvome riječ, nije posve jasno u čemu je problem. Je li to što mediji ne ugovaraju srednjoškolce da im pišu književne kritike? Bi li trebali? Ne treba zanemariti da mnogi trenutno aktivni književni kritičari, osobito suradnici neprofitnih elektroničkih medija i kulturnih portala kao nositelja redovne i pluralne književne kritike pripadaju u neki od opsega nacionalnih i europskih kategorija „mladih“ (ili do 25 ili do 30 godina starosti). Ako je o drugome riječ, da mladi-kao-čitatelji nemaju pristup kritici, slaba je teza s obzirom na to da je većina kritičke produkcije dostupna na internetu. A ako je riječ o tome da kritičari ne pišu za mlade ili da su kritike nerazumljive, prije svega nije posve jasno kako bi jedna nagrada trebala utjecati na pretpostavljenu zatvorenost književno-kritičkog polja za mlade, odnosno kako bi trebala utjecati na tu nerazumljivosti. Osobito u kontekstu da mnogi kritičari trenutno aktivni u medijima, bili oni mladi ili ne, pišu relativno razumljivim, a ne hermetičnim rječnikom akademske književne kritike, nastoje pojednostavljeno predstaviti teorijske koncepte na koje se upiru i nastoje pisati elaborativno. Kritike primjerice Anje Tomljenović na ovome portalu, ili pak Marka Pogačara na portalu Kritika HDP ili u Novostima, ili kritike u nekim tiskovnim medijima teško da su nerazumljive.

Ideja da je Nagrada mlade kritike trebala posredovati čitateljski ukus mladih i oživjeti komunikaciju mladih čitatelja sa suvremenom književnom scenom osobito je problematična. S jedne strane, prije svega, radilo se o manjem broju srednjoškolaca (njih 200) iz deset škola – škole je (po svemu sudeći) odabrao nositelj projekta – koji su trebali profilirati kriterije za dodjelu nagradu i odabrati favorite, a onda još manjem Velikom žiriju od 20 srednjoškolaca koji su trebali izabrati najbolju među pet prethodno za njih odabranih („ponuđenih“) knjiga. Neovisno o broju sudionika, stvar je poprilično zatvorena i dodjelu Nagrade mlade kritike može se tumačiti jedino kao vrijednosni sud žirija sastavljenog od srednjoškolaca, uvjetovan vrijednosnim sudom Stručnog žirija, a ne kao odraz čitateljskog ukusa generacije/populacije. S druge strane je i pitanje autonomnosti odluke mladih. Projekt je pred srednjoškolce stavljao ogroman posao – ne samo čitanje knjiga, već i pisanje kritičkih osvrta, razgovora s predloženima za nagradu, konzultacije s nastavnicima i književnim akterima, definiranje obrazaca za procjenu, procjena i sastajanje radi konačne odluke – koji se trebao provesti i završiti, kao i drugi projekti koji odgovaraju na javne potrebe u kulturi do kraja 2021. godine. Projekt je pred srednjoškolce, mlade u imenu nagrade, nominalno polagao veliku ovlast – da nagrade autora i knjigu nagradom – no istovremeno je ograničavao njihovu moć na više razina. Nositelj je projekta, prije svega, definirao danas prijeporne kriterije („pet kandidiranih naslova suvremenih, živućih, hrvatskih pisaca, čije je djelo objavljeno na hrvatskom jeziku uz prvo izdanje kod hrvatskog izdavača“). Nositelj projekta se očito nije pouzdao u vrijednosne sudove i postojeće čitalačke navike mladih da im dozvoli da samostalno nominiraju i nagrađuju autore, već im je ograničio slobodu izbora popisom od pet knjiga odabranih po mišljenju Stručnog žirija. I premda se čak ponegdje na stranici projekta navodilo da je izbor od pet knjiga bio „ponuđen“, a ne „odabran“ od strane Stručnog žirija, kapitulacija nositelja projekta pred medijskom kritikom bila je očit znak da nije bilo prostora za manevar i da je izbor Stručnog žirija trebao biti obavezan i finalan – u suprotnom, nositelj je projekta, primjerice, mogao izjaviti da prepušta srednjoškolcima da razmotre hoće li ipak čitati Mehmedinovića ili neće.

Nadalje, čitav proces odlučivanja srednjoškolaca ne samo da je bio strukturiran propozicijama nositelja projekta i izborom Stručnog žirija, već i posredovan radom nastavnika i drugih vanjskih suradnika u projektnim aktivnostima. O razmjerima govori uloga nastavnika u projektu – od „formiranja radnih skupina učenika“ i informiranja učenika o važnosti nagrade i procesa donošenja odluke, organiziranja susreta učenika-sudionika, provođenja radionica u kojima „učenici određuju svoje kriterije“ s konzultativnim doprinosima raspravi, preko koordiniranja, organiziranja i moderiranja susreta učenika sa članovima Stručnog žirija, književnim kritičarima i stručnjacima, do organiziranja izbora dviju nominiranih knjiga, biranja predstavnika za Veliki žiri te organiziranja dodatnih književnih večeri i događanja. Unatoč silnom obimu posla i silnom trudu koji su trebali uložiti, mladima je moć odlučivanja i donošenja odluka dokinuta na svakoj razini, osim onoj finalnoj i nominalnoj; umjesto da oni definiraju kriterije, oni izaberu nominirane autore itd., za njih su to činili drugi. Čak nisu mogli odlučiti hoće li čitati Mehmedinovića ili ne kad je afera počela! Dovodeći ih pred gotov čin, u suštini su trebali biti pasivni u cijelom procesu.

Konačna problematična konstatacija bila je temeljna ideja projekta, povučena iz ministarskih strateških dokumenata. Projekt je s jedne strane predstavljen kao „prilika da učenici čitaju slobodno, neopterećeno i da o knjigama iskažu svoje pravo mišljenje“ na tragu „osnovnog mota Projekta: čitanje iz užitka, a ne prisila“ (istaknuto u izvorniku). S druge strane se od sudionika očekivalo da svoje „pravo mišljenje“ izraze nakon ranije opisanog iscrpnog rada i specifično uokvirenog čitanja. Na stranici projekta je pisalo „da se od učenika, sudionika ovog Projekta, očekuje da njihov glas bude glas kritičara“ (istaknuto u izvorniku). Važnost kritičkog čitanja nebrojeno je puta istaknuta u Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja, upravo u kontekstu važnosti dokidanja zastarjele razlike između „površnog“ i „neopterećenog“ čitanja iz užitka i „ozbiljnog“ kritičkog čitanja, a radi opravdanog interesa i cilja da književnost potiče čitatelje da kroz nju promišljaju i problematiziraju društvo. U konačnici, čitanje iz užitka i kritičko čitanje nisu isključivi već komplementarni načini čitanja. Međutim, projekt je neutemeljeno poistovjetio kritičko čitanje i književnu kritiku. Kritičko čitanje, dubinsko čitanje temeljem kojeg se može dublje razumijevati, propitivati i raspravljati tekst, nije isto kao i čitanje i pisanje teksta književne kritike. Književni kritičar interpretira, vrednuje i „prevodi“ književno djelo u kontekstu knjiženog polja, književne tradicije i aktualne produkcije te publike kojoj se obraća. Književna je kritika vrijednosni sud, interpretacija, preporuka publici; ona je specifični žanr, kako to argumentira Katarina Luketić u tekstu knjizi Opasno čitanje.

Upravo ovdje treba se kratko prisjetiti predloška nagrade – norveške Ungdommens kritikpreis – jer je upravo kontekst originalne nagrade razlog zašto Nagrada mlade kritike nije smjela biti obično "prepisivanje". Za norvešku nagradu relevantno je postojanje krovnog Norveškog udruženja kritičara (Norsk kritikerlag), nastalog 1998. godine ujedinjenjem društava profesionalnih književnih, likovnih i kazališnih kritičara, a čija književno-kritička sekcija nastavlja tradiciju dodjeljivanja nagrada norveških kritičara za književnost (Den norske kritikerprisen for literatur, ili Kritikerprisen), bori se za poziciju i značaj književnih kritičara u medijima. Premda je Ungdommens kritikerpris nastala na inicijativu udruge, bilo je to uz potporu (između ostalog) Norsk kritikerlag, čiji poseban žiri nominira osam knjiga o kojima srednjoškolci raspravljaju i među kojima izabiru koga će nagraditi, a čiji se profesionalni kritičari sastaju sa učenicima da im pomognu donijeti odluku, a ne da bi im objašnjavali kako čitati koju knjigu. Francuska nagrada, Goncourt des Lycées, koja je bila inspiracija norveškoj nagradi, čak čini korak dalje; srednjoškolci uključeni u nju čitaju iste (!) knjige koje su bile kandidirane za prestižnu Prix Goncourt i koje razmatra poseban žiri od deset utjecajnih kulturnih persona Academie Goncourt. U kontekstu francuskog metropolitanskog književnog polja, čije su nagrade i žiriji optuživani (kako u ministarskim izvještajima tako i u javnim raspravama) za zatvorenost, netransparentnost, pogodovanje velikim izdavačkim kućama, nepotizam i klijentelizam te općenito korupciju – činjenica da srednjoškolci žiriraju iste knjige kao i žiri Academie Goncourt polučuje zanimljive rezultate i dobitnike nagrada. Prix Goncourt 2020. godine pripalo je Hervéu Le Tellieru, istaknutom književniku i predsjedniku međunarodne književne grupe Oulipo (čiji su članovi bili Queneau, Calvino i dr.) za roman L'Anomalie. Riječ je o narativno kompleksnom romanu (u kojem se kao lik pojavljuje i Trump) s glavnom radnjom oko globalnih učinaka fiktivne anomalije u letu jednog aviona i sigurnosnog režima u avionskom prometu nakon 9/11. Francuski srednjoškolci su, pročitavši svih 15 knjiga u izboru za Prix Goncourt, nagradu Goncourt des Lycées u 2020. godini dodijelili kamerunskoj književnici i feminističkoj aktivistici Djaili Amadou Amal za njezin roman Les Impatientes, o životima tri žene u poligamnom braku, koji je objavila nezavisna izdavačka kuća Editions Emmanuelle Collas osnovana 2018. godine. Francuske nagrade, dakle, u 2020. godini govore o jazu i različitim interesima establishmenta i mladih.

No, ovi primjeri govore koliko Nagrada mlade kritike nije htjela postaviti srednjoškolce na istu razinu kao i ostale književne aktere. A to govori i zadnje spašavanje obraza u javnim demantima, kojima je Nagrada s visokih projektnih ciljeva svedena na zadaću poticanja učenika „u hrvatskim školama na čitanje djela suvremenih hrvatskih autora“ (Ministarstvo) i ideju „da srednjoškolci čitaju i vrednuju izabrane knjige hrvatskih autora, dakle ideja stvaranja nove publike“ (nositelj projekta). Iz ovih zadnjih opisa projekta, jasno je da su mladi trebali biti samo malo aktivnija nova publika.

Širi problem

Kao i slučaj Javnog poziva za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevoditeljima za najbolja ostvarenja na području književnog prevodilaštva u 2019. i 2020. godini, tako i slučaj Nagrade mlade kritike ima implikacije za čitavo književno polje.

S jedne strane, unatoč demantima, nejasna je uloga Ministarstva u ovom projektu. S druge strane, postoji problem u književnom polju da reagira nakon što je stvar gotova. Premda se isprva reagiralo na izbacivanje Semezdina Mehmedinovića s popisa, kada su počele pristizati detaljnije informacije, javna rasprava dijelom se preusmjerila na propozicije temeljem kojeg je Stručni žiri morao odabirati – prema jednoj parafrazi izjave predsjednice udruge: „pet kandidiranih naslova suvremenih, živućih, hrvatskih pisaca, čije je djelo objavljeno na hrvatskom jeziku uz prvo izdanje kod hrvatskog izdavača, a od toga dva objavljena u posljednje dvije godine te tri nakon 2000. godine. Problem o kojem se raspravljalo bio je u srži projekta. Projekt je idejno aktivno činio i srednjoškolce i aktere u književnom polju – aktivnim dionicima iscrtavanja kulturnih hijerarhija i simboličkih granica „hrvatske književnosti“ kao one „hrvatskih pisaca, čije je djelo objavljenom na hrvatskom jeziku uz prvo izdanje kod hrvatskog izdavača“, u projektu kojim se promiče čitanje „hrvatskih autora“ u „hrvatskim školama“. Stručni žiri je uostalom, u prvom i drugom sazivu, izim Mehmedinovića najvećim dijelom odgovorio na kriterije nositelja projekta, definirane na sastancima i u njihovim ugovorima, da biraju (riječima Jagne Pogačnik) „hrvatskog pisca, na hrvatskom jeziku koji knjige objavljuje kod hrvatskog nakladnika“.

Možda je ključni problem u dijelu književnog polja sada činjenica da se ovom projektu generalno pristupilo kao dobroj inicijativi stvaranja nove publike, a da se nije na vrijeme promislilo kako to projekt čini. Ipak, publika se ne razvija i s njom se ne komunicira jednosmjerno. Odnos s njom se ne gradi i produbljuje tako da srednjoškolce pretvaramo u žirante naših novih nagrada. Suvremenu književnost se ne približava novoj publici pisanjem referata („kritičkih osvrta“) ili da publici „pomažemo“ da je razumiju. Nagrada mlade kritike kao studija slučaja govori da takva nastojanja nemaju za cilj osnažiti mlade i omogućiti im da budu akteri u književnom polju, nego održavati postojeće hijerarhije i nad mladima provoditi svoju simboličku moć. Stoga treba reformulirati jedan od temeljnih problema iz opisa projekta Nagrada mlade kritike; nije problem u čitavom književno-kritičkom polju, nego u tome kako neki akteri književnog polja pristupaju mladima. Ovakve metode razvoja publike su zastarjele i nepromišljene. Prema mladima trebamo prestati pristupati kao djeci.

Nadam se da će ovaj tekst čitati srednjoškolci, posebice oni koji su krenuli sudjelovati u projektu Nagrada mlade kritike, u čiji kapacitet kritičkog čitanja ovog teksta imam pouzdanje. Premda ga nisam pisao specifično njima kao namijenjenoj publici, nadam se njihovom odgovoru, razgovoru i raspravi o tome što oni misle o svemu jer su u našim raspravama i demantima Ministarstva i nositelja projekta bili neupitani o situaciji. Ponovno, pasivni, kao da ne bi mogli shvatiti.

Kako je napisala Katarina Luketić, „s narušavanjem bjeline i ispisivanjem prve riječi, i pisac i kritičar napuštaju poziciju nevidljivosti i neutralnosti. Ulazak u tekst znači ulazak u svijet, društvo, kulturu i veliki kulturni tekst koji čini ukupna literarna tradicija“.

Stoga: dobrodošli dragi mladi u književno polje! Htjeli, ne htjeli, dio ste svega ovoga. Mora da vam se štucalo koliko smo vas spominjali. Ostaje samo zamisliti koga biste nagradili da ste mogli zaista birati.

 

Napomena autora: Priprema ovog teksta trajala je duže vrijeme i uključivala istraživanje matične internetske stranice projekta Nagrada mlade kritike, literature na stranim jezicima i strateških dokumenata Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. U trenutku kada je započela društvena rasprava o ovom projektu, na stranici projekta jedna od podstranica bila je generička stranica iz predloška dizajna – stranica je još bila u izradi. U zadnjem tjednu pisanja teksta, s ciljem provjeravanja podataka i ispravnog navođenja citata, suočio sam se s napomenom „403 Forbidden“ na stranici projekta; ne očekujući da će nositelj projekta „ugasiti“ službenu stranicu projekta, nepromišljeno nisam napravio sigurnosne kopije (print u .pdf, printscreen ili fizički print stranica) web-stranice. Stoga su citati sa web stranice zadržani onako kako su direktno prepisani ili copy>paste u ranijim verzijama teksta te u zadnjim verzijama teksta nisam ulazio u reviziju tih dijelova teksta.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage pexels adisak %e0%b8%a3%e0%b8%b1%e0%b8%81%e0%b9%83%e0%b8%99%e0%b8%ab%e0%b8%a5%e0%b8%a7%e0%b8%87%e0%b8%95%e0%b8%a5%e0%b8%ad%e0%b8%94%e0%b8%81%e0%b8%b2%e0%b8%a5 1691345 02.07.2021.

Niz ekscesa ili ekscesni niz?

Je li situacija s 'Nagradom mlade kritike' izolirani eksces ili kontinuirana kulturna politika?

Piše: Matija Prica

U fokusu
Homepage dizajn bez naslova  10 05.05.2021.

Kako kvantificirati kvalitetu?

Malo što kada je u pitanju književnost u konačnici bude jednostavno, naročito ono kada se putem Javnog poziva nastoje uspostaviti univerzalni kriteriji po kojima će se izabrati najbolja ostvarenja u protekle dvije godine.

Piše: Matija Prica

Podcast
Homepage woman reading vintage drawing 28.04.2021.

Booksin podcast: Prilika da se od problema napravi mogućnost

O 'Javnom pozivu za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva i prevoditeljima za najbolja ostvarenja na području književnog prevodilaštva' razgovarali smo s pokretačicama peticije 'Pravo na kvalitetu', spisateljicama Marijom Dejanović, Monikom Herceg, Antonelom Marušić i Ivanom Rogar.

Piše: Ivana Dražić

U fokusu
Homepage aron visuals bxoxnq26b7o unsplash 18.03.2021.

Strategija neodlučnosti

Analizirali smo rezultate 'Poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi' koji se odnose na književnost.

Piše: Matija Prica

U fokusu
Homepage 2giammarco boscaro ewpbnxrhfti unsplash 12.01.2021.

Prijeći s riječi na djela

Analizirali smo trenutno stanje provedbe Nacionalne strategije poticanja čitanja.

Piše: Matija Prica

Urednički komentar
Homepage prvaci 21.10.2018.

Prvaci i bedaci

Natjecateljski format raširio se na popularnu kulturu i društvene odnose, ali i na javne potpore koje bi trebale štititi tržišne 'luzere'.

Piše: Luka Ostojić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu