Klub Booksa je na godišnjem do 24. kolovoza, dakle dotad ne radimo! Uživajte u ljetu! / Booksa is on a vacation until August 24th. Have a great summer!
Close
Page arrow

Za neustavnu književnu republiku

Large pexels photo 278887

Foto: Pexels.

Četvrtak
24.06.2021.

Etničko porijeklo i Weltliteratura

Kako se pisac nacionalno osjeća, koje je njegovo etničko porijeklo i gdje je rođen – u ovdašnjim institucijama i dalje se uzima relevantnim u klasifikaciji književnosti, kao najnormalnija i bogomdana stvar, čak i kad je potpuno nebitno za njegovo djelo. To često odvodi u apsurde, tako da se ponekad neko djelo koje se u određenoj sredini štampa već godinama, stekavši odavno čitatelje, dijeleći poetičke konstante i polemišući s drugim djelima i autorima na konkretnom prostoru, u istom momentumu, ponekad eliminiše na zvaničnim državnim konkursima, kao strano tijelo, zbog sumnjiva porijekla autora ili njegovog neobičnog imena, makar knjiga bila napisana na istom jeziku.

Prihvatanje tih nacionalnih/etničkih varijabli po kojima treba igrati može dovesti i do nevjerovatnih situacija. Tako i književni poslenici koji nisu u procesu institucionalne inkluzije (i nesvjesno) usvajaju etničku logiku u poimanju književnosti. Jedino tako je moguće da veliki događaj bude izlazak djela na istom jeziku u novom gradu, samo zato što to, naprimjer, srpski pisac objavljuje davno pročitani roman u Hrvatskoj, iako je njegovo djelo već desetljećima prisutno u toj sredini, pisci već godinama s njim polemišu, ima čitatelje i osporavatelje, čak i restauratore.

U tzv. Weltliteraturi etničko porijeklo književnika postaje sve irelevantnije, kada je u pitanju djelovanje na određenoj sceni ili svrstavanje u određenu književnost. Recepcija određenog djela odvija se neovisno o narodnosti i porijeklu pisca. Stare kvalifikacije, zasnovane na akademskim uzusima prema kojima pretpostavljena nacionalnost pisca igra presudnu ulogu za tzv. smještanje djela, posve su irelevantne, kad se vrate u književno polje i tekuću književnu praksu. Tačno je da po našim katedrama još uvijek djeluju teoretičari koji žele ili moraju vjerovati da postoji nešto što se zove: srpska poezija, bošnjački roman ili hrvatska drama, u skladu sa etničkim porijeklom autora, ali koga bi to još trebalo obavezivati?

„Ustavna“ povijest književnosti?

Povijesti ovdašnjih književnosti oduvijek su imitirale ustav. To, međutim, nije bogomdano i vjerovatno neće zauvijek trajati. Najčešće vodeći metodološkom krahu, istorija ovdašnjih književnih scena zbog slijepe vjernosti tim maticama ostala je najčešće nenapisana. U analogiji sa zakonima, ti pokušaji su ostajali zapetljani u političkim mrtvouzicama. Kriteriji jednog polja nasilno su se pokušavali primijeniti na područje koje s tim ima malo veze.

Književno polje postoji neovisno o etničkim granicama i nacionalnim tradicijama. Stanje se bezrazložno otjelotvoravalo na sliku i priliku zakona po kojima su te tradicije nastajale odjelito, a jedva da su ikad u prošlosti tekle tako same po sebi, naporedo. Složenost književnih scena uvijek su bili za nerješiv problem za sve kritičare koje su tom polju prilazili jednostavnim sistemom kombinacije nacionalnih varijabli. Mnogi literatori djeluju i snalaze se kako znaju i umiju na raznim scenama, a klasifikatorima bilo je bitnije prvo svrstati nekog autora u određenu etničku tradiciju (bošnjačka, srpska, hrvatska), pa onda opisivati ili ne opisivati njegovo djelo.

Pisanoj na istom jeziku, u razdvajanju te književnosti nisu pomagale ni mistifikacije teoretičara o složenim povijesnim bićima naših država, o kulturnim iskustvima i  identitetima tih tradicija koje se isprepliću i oplođuju. Išlo se toliko daleko da se cijelim nacionalnim tradicijama pripisivali toposi i stilovi, kao distinktivna obilježja cijelih književnosti: tako je naprimjer bošnjačku književnost od drugih izdvajao panerotski vitalizam, a bh. književnosti su se pripisivali toposi snijega, tišine, melanholije, grobova, surove meteorološke situacije, pripovjedačke Bosne. To je dovodilo ne samo do situacije da se tekuća književna praksa nasilno utrpava u usku košulju tradicije, nego i do toga da u drugim književnostima postaje i bosanskiji i bošnjačkiji pisci nego u BiH. Istovremeno se dešava da tim romantičnim tradicionalizmom i traganjem za supstancijom i najliberalniji kritičari restaturiraju iste topose bosanske poetike, naprimjer, koje su koristili kritičari u toku NDH-azijske kolaborantske književne epizode.

Proglasiti neko djelo ili autora istovremeno i bošnjačkim i hrvatskim i srpskim nije šire nego uže jer se neminovno i bez ikakvog razloga pristaje na jedan institucionalni žargon, vrlo sporan glosarij, na jedan koloplet odrednica po osnovu kojih će autor, i kad su tako složene i ispreplitane, po osnovu jedne od njih, negdje, nekad, biti neminovno diskriminisan i izbačen. Nema potrebe da se poseže za nacionalnom nomenklaturom, vezano za jedno književno područje, na kojem etnička konstitutivnost i ustavnost, ako igdje, nisu presudni ni nužni kriteriji. Čak i kad je velikodušnija od etničke monomanije, interkulturalnost u književno polje i dalje uvodi etničnost koja je tu jedno od bespotrebnijih obilježja, jer unosi konfuziju i podstiče selektivnost.

Etnički kriterij u književnom polju prisutan je samo kao jedna od ideoloških silnica; možda kao eventualni predmet nekog kosog (etnološkog) pristupa nekoj književnoj građi, određenom korpusu djela. Kad se želi pisati povijest bh. literature, kao i ostalih ovdašnjih književnih scena, onda se plete najčešće po etničkim i interkulturnim mustrama. Problem je što se takvim kulturnim pamćenjem brišu svi autori koji ne pripadaju etničkim matricama, čak i kad one teku paralelno ili se isprepliću.

Koga ustavno poimanje književnosti previđa?

Nastaće uskoro veliki problem za ustavne književne teoretičare, naseliće se negdje na Ilidži, na Voždovcu, na Jarunu, na Cetinju, neki dječak iz Afganistana ili djevojčica iz Namibije, naučit će ovaj jezik brilijantno kao što je Nabokov naučio engleski, napisaće za dvadeset godina roman bolji nego što je Srce tame, i koliko će se on osjećati bošnjački, srpski ili hrvatski, gdje da ga naši teoretičari dovraga svrstaju? Kako će to djelo ocijeniti ovdašnji književni kritičari na najunosnijim konkursima naših ministarstava? Hoće li možda čekati da se izjasni Bošnjakom, Srbinom ili Hrvatom, da bi ga mogli priznati i podržati? Ili će reći da to djelo ne postoji na ovom jeziku i da nije nastalo na ovoj zemlji? Šta ako taj roman ili zbirku poeziju napišu na svom jeziku i okupe čitatelje i na ovdašnjim scenama?

Zar su anglisti trebali izbaciti iz literature jednog Konrada ili romanisti Apolinera, zbog sumnjiva etničkog porijekla? To su sve zanimljivi problemi za književnosti koji literarnu djelatnost jednog Isaka Samokovlije ili Kalmija Baruha ili Monija de Bulija, koji su dominantne figure u jugoslovenskom literarnom kontekstu između dva rata, tretiraju isključivo kao neku manjinsku književnost, i kad pišu i kad ne pišu na ovom jeziku? Neće biti čudno ako uskoro Crnjanski u Zagrebu, Krleža u Sarajevu ili Meša Selimović u Beogradu, postanu manjinski pisci, ako već nisu.

Ustavno poimanje književnosti kojem su kritičari planski ili nesvjesno skloni na ovdašnjim književnim scenama, u toj projekciji budućnost čini se kao urnebesna stvar, iako i danas već zvuče smiješno. Vjerovatno nema nijednog razloga da se u ocjenjivanju aktuelne književne građe, čak i na državnim konkursima, književni poslenici i kritičari trenutno procjenjuju u skladu sa zastarjelim akademskim žargonom (bošnjački, hrvatski, srpski pisac), izuzimajući naravno slučajeve kad književni kritičari žele poslužiti kao dobri službenici, vjerni političkoj agendi ministarstva, profesorskom žargonu, prije nego zbivanju na književnoj sceni.

Poseban problem, što su, naprimjer, u bh. kontekstu godinama relevantna djela, kao naprimjer knjige Aleksandra Hemona, Saše Stanišića, Velibora Čolića, koja prvobitno nastaju na engleskom, njemačkom ili francuskom jeziku, u Americi, Njemačkoj i Francuskoj; bh. literatura je kod bosanskih Sefarda nastajala i na jevrejskošpanskom jeziku. Neka od najvažniji djela bh. ratne književnosti napisali su strani autori na engleskom, francuskom i španjolskom jeziku, kao što su Peter Maas, Ed Vulliamy, Bernard Henri Levy, Juan Goytisolo, Susan Sontag; njihova djela neminovno se tiču i bh. književne sfere i svaki opis te scene koja izostavlja ta djela – nepotpun je i nemoguć. Tu se otkrila presudna uloga prevodilaca koji su, po Goetheu, ne samo puki posrednici, već i tvorci književnih vrijednosti.

Osim toga, na tro-listu konstitutivnih književnosti, nema mjesta za antiratne pisce koje su nacionalne književnosti, svakog ponaosob, izopštile – ili su se oni izuzeli iz njih. Sastavljena ustavno, ona ostavlja u mraku pisce emigrante, nomade, apatride, samoporicatelje, autošoviniste; etničko porijeklo i nacionalno izjašnjavanje su kriteriji važniji od bilo kojeg djela, bilo kakve poetike.

U vremenu rata, i poslijeratnom, u srpskoj i hrvatskoj književnosti, neovisno o tome da li interferiraju međusobno, na stranu nacionalnog koncepta literature stali su i neki pisci koji su u devedesetim godinama bili uz nacionalistički autoritarizam i podstrekivali ili relativizovali ratne zločine i genocid. Oni koji su se tome protivili, po nacionalnim kanonicima, nisu kasnije svrstani u matrice, tako ne mogu biti konstituirani ni u trojednoj interliterarnoj zajednici koje je tvore kao sastavnice.

Umjesto nacionalnog nesvjesnog – književna republika

Umjesto naklapanja o nacionalnim odrednicama, književna povijest imala bi sklonost da opisuje djela i autore koji s tim prostorom imaju bilo kakvu vezu: djela su objavljena tu, autori su živjeli tu, rođeni su tu, pisali su o tim temama, imali su publiku tu. Adekvatnija je kritika koja tek opisuje šta se dešava na nekoj sceni, neovisno o tome kako zvuče imena autora koji na njoj učestvuju, umjesto da propisuje i ukalupljuje u ritmu tog nacionalnog nesvjesnog koje se ustalilo, kao normalno.

Živa građa, autori i djela, u književnom polju funkcionišu neovisno od etničkih modela, ali i interakcije tih nacionalnih varijabli. U žargonu književne kritike, međutim, nacionalni kvalifikativi postali su stvar uobičajena, podsvjesno i nesvjesno, kao da su aktivni stvaraoci tek predstavnici nekih nacionalnih zajednica koji ispunjavaju određene društvene funkcije, a ne pisci ili umjetnici, individualci, koji stvaraju sa lično stečenom tradicijom, koji s tim kolektivima mogu imati vezu ali i uopšte nemati. Stvari bi književnim zakonodavcima možda prošle lakše da ovdašnji pisci pišu na različitim jezicima, u skladu sa svojim etničkim porijeklima; ovako im isti jezik unosi nered i čini potpuni haos na književnoj sceni.

Književnost je, kako primjećuje Pascale Casanova u knjizi The World Republic of Letters, jedna republika, koja nema granice, sa vlastitom ekonomijom, sopstvenim rivalstvima i borbama, koja unutar sebe proizvodi vlastitu opresiju, centar i periferiju. Zapravo, jedna autonomna republika riječi i slika, internacionalna, često višejezična, najčešće potpuno neovisna o granicama država i naroda.

I neukusno i smiješno za književne istoričare će biti da idu kroz stoljeća i pitaju autore kako su se (nacionalno) osjećali, da bi znali u koju književnost da ih svrstaju; zavirivalo se i u rodne i u vjenčane listove, prebiralo po izjavama i testamentima, kao posljednji argument u polemikama tih nacionalno-literarnih stražara. Stvaralaštvo je ipak stvar privatne inicijative, pa su svakakva kretanja umjetnika moguća, no etničko porijeklo, nacionalna pripadnost, ne bi trebali da budu obavezujući i vrhunaravni kriterij pri klasifikaciji literature. Bh., srbijanska, hrvatska književnost, kao uostalom svaka umjetnost, kao da su na svojim scenama sklonije neustavnosti, prije nego zakonima na jednom području na kojem su svakakve kombinacije moguće. Književnost je bar dovoljno puta pokazala da na jednu scenu može doći bilo ko i pridobiti čitatelje. Ako neko kao pisac objavljuje i učestvuje na našim scenama, to ne mora odmah značiti da je Bošnjak, Hrvat ili Srbin; a to je na kraju jedini način da kao literator bude prepoznat od institucija ili književne istorije, kao takav. Ustavni kriterij u poimanju književne istorije postaje sve nepodesniji i književnoj prošlosti i situaciji na terenu i projekciji budućnosti. Etničke matrice i nacionalne književnosti, sigurne u jeziku kao kući bitka, uskoro će biti kao koncepti potpuno kontraproduktivne.

Neustavna književna republika

Ovdašnje književne scene, ako se poimaju neustavno, ako se opisuju kao jedno autonomno književno polje, omeđeno tek granicama jedne države, kojim u određenom trenutku marširaju autori na raznim jezicima, neovisno o svom etničkom porijeklu, u raznim vremenima i sa raznim poduhvatima, raznovrsnim ideološkim opredjeljenjima, pokazuju da je sve moguće i sve valja obuhvatiti u jednoj, kako bi rekla Pascale Casanova: "Nenacionalnoj istoriji strogo književnih događaja, rivalstva i nadmetanja, podmetanja i konzervativnih reakcija, pobuna i revolucija koje su se dogodile u tom paralelnom svijetu."

Takvo što se dogodilo, naprimjer, u Parizu u kojem se jedno vrijeme koncentrisala takva kombinacija kvaliteta da ga je učinila glavnim gradom jedne neustavne republike, koja nije, kaže Casanova, imala granica, postavši univerzalna domovina izuzeta iz patriotske geografije, kao kraljevstvo književnosti uspostavljeno nasuprot običajenim zakonima država, transnacionalno carstvo čiji su jedini imperativi umjetnosti i književnosti: riječju, univerzalna književna republika.

I buduća projekcija i tekuća književna praksa zadnjih nekoliko decenija pokazuje da je to sudbina i prostora koji zaokružuje južnoslavenski središnji jezik različitih imena (i šire od toga): djela se objavljuju, postaju popularna ili nepročitana, bivaju nagrađivana i čitana, budu osporena i kritikovana na određenim scenama, neovisno o porijeklu svojih autora, etimologiji njihova imena i leksiku koji upotrebljavaju. U pitanju su borbe koje ovise o postojanju "verbalnih tržišta" i "nevidljivih ratova" (Hlebnjikov), egzistirajući na "svjetskom tržištu intelektualnih dobara" (Goethe), kao "nematerijalno bogatstvo"i "kultura kao oblik kapitala"(Valéry).

Takav proces je odlična prilika za priključenje ovdašnjih literatora - to je upravo kao pasoš za pristup - jednom međunarodnom književnom prostoru ili svjetskoj književnoj republici, kao dugom povijesnom zbivanju kroz koji se internacionalna književnost, književno stvaralaštvo, oslobodila političkih i nacionalnih ovisnosti (starih tek dva stoljeća), progresivno se izmislivši. Casanova poantira da je to: "Književni svemir koji je relativno neovisan o svakodnevnom životu, svijetu i  političkim podjelama, čije se granice i operativni zakoni ne mogu svesti na one uobičajenog političkog prostora".

Istorija ovdašnjih književnih scena biće moguća samo onda kad ne bude ustrojena po etničkim koordinatama. Njena prilika je, dakle, upravo u neustavnosti.

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu