Zašto danas svi pišemo o sebi? – Gen Z i autofikcija

Od prozora do monitora: Evolucija zadiranja u tuđu intimu

Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote stih je tamburaškog sastava Gazde koji izvrsno skicira ljudsku prirodu od samih početaka čovječanstva – zadiranje u tuđu intimu. I prije pojave društvenih mreža, guglanja informacija o ljudima koji nas zanimaju i sl., postojale su bake na prozorima, trač partije i žestoki interes za što sočnijim detaljima života ljudi koji nas okružuju. Društvene mreže na neki su nas način neprimjetno natjerale da dijelimo trenutke iz svojih privatnih života – što jedemo, gdje putujemo, s kim se i gdje zabavljamo, tko je naš partner_ica, i na taj način olakšamo našim "pratiteljima" njihove istrage. Zato je kasnijim pripadnicima generacije Y (milenijalcima), rođenim krajem 80-ih godina i početkom 90-ih, i generaciji Z, u koju spadaju svi rođeni od otprilike 1995. do otprilike 2012. godine, koji su odrastali paralelno s razvojem društvenih mreža, pisanje o sebi bila gotovo posve spontana odluka.

Društvene mreže postale su posebno primamljive zato što smo na njima mogli biti sve što poželimo – mogli smo imati više prijatelja, biti uspješniji, bogatiji i privlačniji, ukratko mogli smo upravljati načinom na koji nas doživljavaju naši pratitelji. Richard Jenkins u članku "The 21st-Century Interaction Order" navodi kako upravljanje dojmovima podrazumijeva svjesno nadziranje informacija o sebi tijekom interakcije kako bi se ostavio željeni dojam, skrivajući negativne osobine i naglašavajući prihvatljive. Iako je Erving Goffman smatrao da je za taj proces nužna fizička prisutnost, kasnije je dokazano da se koncept može primijeniti i na digitalne prostore, poput društvenih mreža, chat soba i virtualnih svjetova (Jenkins, 2012; Miller, 1995). Primjerice, izradom profila na Facebooku korisnici biraju informacije koje će podijeliti kako bi ostavili pozitivan dojam i olakšali početak odnosa. Digitalne interakcije, iako ograničene, omogućuju veću kontrolu nad prezentacijom i slobodu u oblikovanju dojma. Zvuči primamljivo, zar ne?

I sama ponekad razmišljam o tome koliko su društvene mreže oblikovale način na koji pišem i razmišljam – spominju su tu Tinder, poruke na WhatsAppu, Facebookov Messenger i slično, a motivi se nižu brzo jer nema više vremena ni pažnje za sporije. Čak i kad napišem pjesmu o nečemu što se stvarno dogodilo, kad je kasnije čitam djeluje mi kao fikcija koja je pažljivo odabrana s police i uređena za publiku.

Autofikcija – na rubu autobiografije i fikcije 

Autofikcija osvaja književni svijet zadnjih desetljeća, a pogotovo posljednjih deset godina – vole je čitatelji, autori_ice, a posljedično i izdavačke kuće koje sve češće, zbog mogućnosti zarade, objavljuju takav tip rukopisa. Potvrda popularnosti autofikcije svakako je i Nobelova nagrada za književnost koju je dobila francuska autorica Annie Ernaux 2022. godine. Ernaux raspisuje svoj život i život svoje obitelji te je teško prepoznati gdje završava autobiografija, a gdje fikcija, što je upravo i glavna odrednica autofikcije. 

Što je autofikcija pitaju se već godinama književni teoretičari, kritičari, ali i autori koji nerijetko niječu ili faktivni ili fikcionalni narativ u svojim djelima. 

Termin je 1977. skovao francuski pisac Serge Doubrovsky kako bi opisao svoj roman Fils, ali autofikciju paradoksalno definira kao fikciju strogo stvarnih događaja i činjenica (Doubrovsky prema Hansen, 2017). Per Krogh Hansen u članku "Autofiction and authorial unreliable narration" navodi primjer Genetteove definicije – on predlaže da se svi tekstovi u kojima autor uključuje samoga sebe ili u djelu postoji lik koji dijeli autorovo ime naziva autofikcijom. Hansen također govori o dvostrukoj zamućenosti pojma – nema vidljive granice između fakcije i fikcije, a posljedično i između autora, naratora i lika.

Alexandra Effe u članku "The Autofictional, Palgrave Studies in Life Writing" piše kako se zbog neslaganja oko konačne definicije predlaže i potpuno odbacivanje pojma autofikcije i njegovu zamjenu pojmom životno pisanje (life writing), što bi prema definiciji Sveučilišta Oxford uključivalo biografiju, autobiografiju, memoare, pisma, dnevnike, antropološke podatke, usmena svjedočanstva, iskaze očevidaca, biografske filmove, predstave i glazbene nastupe, osmrtnice, trač kolumne, blogove i društvene objave kao što su Tweetovi i Instagram priče. Kao što vidimo, i dalje bi definicija bila preraspršena, nedovoljno precizna i gotovo neisključiva.

Dunja Ilić u članku "Autofikcija: između hrabrosti i manipulacije" također propituje što jest i što nije autofikcija te zaključuje kako se i kod nas “u poslednje vreme svi tekstovi s manje ili više autobiografskog u sebi smatraju autofikcijom”, ali da zapravo gotovo nijedan od tih tekstova ne bi bio prava autofikcija prema definiciji Doubrovskoga budući da u sebi sadrže više fikcije nego što je prisutna u djelima stranih autora.

Možda se ne možemo dogovoriti oko definicije autofikcije, ali nitko joj ne može poreći njezin uspjeh. Primjer su već navedena Annie Ernaux, zatim norveški pisac Karl Ove Knausgård sa svojim serijalom Moja borba, zatim talijanska autorica Elena Ferrante (kojoj i dalje nije otkriven identitet), američki autor Ben Lerner ili Irkinja Sally Rooney koja je također postigla veliki uspjeh svojim knjigama, a koji su svakako utjecali na porast trenda pisanja autofikcije. Ni domaćim autorima autofikcija nije strana, pa tako možemo spomenuti Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Irenu Vrkljan, ali i brojne druge autorice i autore mlađe i srednje generacije poput Nore Verde, Damira Karakaša, Ivane Bodrožić, Zorana Ferića, Maše Kolanović i dr.

Autofikcija – definicija?

No da se odmaknemo od nizanja imena, ukratko ću definirati glavne odrednice autofikcije kako bismo mogli nastaviti prema hrvatskim i regionalnim Gen Z autorima i autoricama i još jednom se zapitati: pa dobro zašto baš svi pišu o sebi? 

Budući da ovaj žanr omogućuje spajanje osobnih iskustava s fikcionalnim elementima i stvaranje prostora za introspektivna istraživanja, mogući broj tema za pisanje zapravo je beskonačan. Autofikcija se stalno razvija paralelno s promjenama u društvu i izmjenama generacija. Ključna tema je svakako trauma, bila to osobna ili kolektivna, koja omogućava autorima da istraže duboke emocionalne rane i način na koji nas prošlost oblikuje. Pitanje identiteta također je prisutno u mnogim autofikcionalnim djelima, jer autori često istražuju kako formiraju osjećaj svoga ja, bilo kroz vlastite korijene, ili kroz interakciju s društvom. Generacija koja se suočava s nesigurnom budućnošću, klimatskim promjenama i globalnim krizama često kroz autofikciju istražuje teme ekologije, nesigurnosti i borbe za opstanak. Uz to, mnogi autori i autorice bave se mentalnim zdravljem, ljubavlju i seksualnošću, pokušavajući razumjeti svoje unutarnje svjetove i međuljudske odnose, dok gubitak i smrt ostaju centralne teme u traženju smisla i suočavanju s vlastitim postojanjem.

Dok pišem, često se i sama nađem u prostoru između fikcije i fakcije; primjerice, pjesma koja počinje slikom koja mi se upravo dogodila ispred nosa, ili stvarnom emocijom uzrokovanom nečime intimnim do kraja pjesme pretvorit će se u nešto daleko i strano, u imaginarnu scenu s kojom se moja generacija i ja možemo poistovjetiti, ali više nije moja.

Kao što sam navela, i u hrvatskoj književnosti autofikcija je važan žanr, posebno među milenijalcima i generacijom Z, koji koriste ovaj pristup za istraživanje osobnih iskustava i društvenih fenomena. Ovaj žanr omogućava autorima da istraže vlastitu stvarnost kroz fikcionalne prizme, čime stvaraju djela koja nisu samo osobna, već i društveno angažirana, nudeći uvid u unutarnje borbe i dileme s kojima se mladi suočavaju danas. 

Ovdje bih istaknula i nekoliko autora_ica milenijalaca za koje mislim da su utrli put Gen Z autorima_icama da se okušaju u autofikciji: Dora Šustić u romanu Psi prikazuje generaciju koja se suočava sa surovošću kapitalizma, dok Sven Popović u romanu Uvjerljivo drugi prikazuje mladog pisca u potrazi za smislom u nesigurnom svijetu. Također, nedavno objavljen roman Pupčana vrpca Lucije Tunković nudi snažan uvid u generacijske borbe. Važan je i roman Aperkat Maje Iskre o odrastanju jedne djevojčice na beogradskom Dorćolu. 

Gen Z autori i autorice – Dosta o mom autu, pričajmo malo o meni

Unatoč mom osjećaju neprolaznosti vremena (pogotovo tijekom i nakon korona izolacije), milenijalci stare, a na književnoj sceni već su nekoliko godina aktivni Gen Z autori i autorice, koji su, čini mi se, hrabriji od milenijalaca, u tekstovima se obračunavaju sa svojim traumama i dovršavaju posao u autofikciji koji je dosad bio tek djelomično obavljen. Budući da je autofikcija već dugo prisutna u književnosti, ne možemo nikako reći vidio Gen Zijevac da se milenijalac potkiva pa je i on dignuo nogu, ali svakako možemo reći da su posljednjih godina milenijalci napravili dobru književnu podlogu za boom autofikcije koji će se tek dogoditi. 

Intimistički ton i preplitanje autobiografskih elemenata prevladavaju u proznim djelima autora i autorica generacije Z, gdje se ti osobni momenti često preoblikuju kroz fikciju. Matija Pavićević (1998.) srpski je pisac koji iza sebe ima već tri autofikcionalna romana u kojima obrađuje probleme svoje generacije: Jutarnji bluz, Blede plave oči i Najtrezniji čovek na svetu, koji je nedavno izašao. Pavićević pruža introspektivni pogled na svakodnevicu svoje Gen Z generacije u Srbiji. Od prvog romana u kojemu pratimo mladića iz Beograda u kojemu gledamo odraz loših karakteristika suvremenog društva (ravnodušnost, opijati), ali i potrage za smislom; do Najtreznijeg čoveka u kojemu još odrješitije daje kritiku društva u kojem živi, svoje generacije, društvenih mreža... Zanimljivo je kako njegov alter ego u knjizi otkriva svoju opsjednutost već spomenutim Knausgårdom, koji je bio jedan od pokretača lavine autofikcije na književnom polju.

Nađa Petrović (1997.), njegova sunarodnjakinja, 2023. objavljuje autofikcionalni roman Meduze žive zauvek – dok ih ne uhvate, u kojem je glavni lik tinejdžerica Sara koju pratimo u ljeto prije upisivanja fakulteta i prolazimo kroz sve njene traume – od ljubavnih odnosa, toksičnih ljubavnih odnosa, smrti, žalovanja, anksioznosti, problema novih početaka, opijata, straha oko budućnosti i ostalih generacijskih problema. Sama autorica u intervjuu za portal Buro. iznosi potvrdu autofikcionalnosti: „Bilo mi je teško da razlučim ko sam ja a ko je junakinja, koja je razlika između nas i koje su nam dodirne tačke.“ 

Od hrvatskih autora tu je Filip Rutić s romanom O neuspjehu i nebitnome u kojemu progovara prilično pogubljeni student, koji u principu pokušava svašta – raditi studentske poslove, pisati, biti u vezi, ali mu ništa od toga baš i ne polazi za rukom pa to sve prekrije slojem opijata, birtija i izlazaka. Rutić za portal Kritična masa otkriva da i sam čita autore koji pišu autofikcionalne romane poput Eduarda Louisa, i da svjesno u svojim tekstovima miješa fikciju i fakciju, odnosno da dio inspiracije crpi iz vlastitog života: „Volim to što mi pisanje pruža mogućnost da postignem novu razinu introspektivnosti u kojoj ne štedim sebe ni ljude koji me okružuju; da se obračunam sa stvarima o kojima inače ne bih nikada ni progovorio. (…) U većoj ili manjoj mjeri moje teme uvijek proizlaze iz sukoba sa samim sobom.“

Treba spomenuti i Espija Tomičića (1995.) koji je za antologiju Revije malih književnosti Vrijeme misli 2021. napisao pet priča u kojima je glavna junakinja tinejdžerica koja voli biti buntovna, isprobavati opijate i istraživati svoju seksualnost. Tomičić priče smješta u svoj rodni grad i neimenovani kvart koji možemo prepoznati prema lokalitetima koji navodi. Kao i u primjerima ostalih autora, jasno se prikazuju generacijski problemi, ispitivanje vlastitih trauma i identiteta, što je za Tomičića svojstveno i njegovim dramskim djelima. U kolumni Održati Tamagotchija na životu što duže, koju piše za portal Booksa.hr, bavi se temama identiteta, odnosa, unutarnjih previranja, gubitaka, egzistencijalnih problema i dr., te cijelo vrijeme kombinira isječke iz vlastitog života s fikcionalnim, odnosno univerzalnim iskustvima svoje generacije. 

Zajednička obilježja ovih četvero autora i njihovih autofikcionalnih testova sažela bih u 5 ključnih aspekata. Prvo, intimni fokus i introspekcija: svi koriste osobne doživljaje i unutarnje sukobe kao inspiraciju za svoje narative. Ovakav im pristup omogućuje introspektivnu obradu tema koje su univerzalne i za njihovu generaciju. Npr. Pavićevićeva kritika života mladih u Srbiji, emocionalne traume i problemi odrastanja kod Petrović i egzistencijalna pitanja i neuspjesi kod Rutića. Drugo, sukob sa suvremenim društvom i generacijski problemi: njihovi romani reflektiraju stvarnost suvremenog društva, bili to pritisci uspjeha, opijati, anksioznost, osjećaj izgubljenosti ili dr. Treće, priznaju svjesno zamućivanje granica između fikcije i autobiografije: Petrović teško razlučuje sebe od protagonistice romana, a Rutić preuzima elemente vlastitog života u priču kako bi kroz fikciju došao do boljeg uvida u svoje unutrašnje konflikte i odnose s drugima. Četvrto, generacijska identifikacija: svi naslovi navedenih autora primjeri su teksta s kojima se njihovi istogodišnjaci lako mogu poistovjetiti jer univerzalno govore o egzistencijalnim pitanjima u kontekstu svog vremena i prostora. Peto, utjecaj uzora: autori priznaju kako su čitali i kako su na njih utjecali autori autofikcije drugih generacija. 

Budući da i sama pripadam književnoj milenijalnoj sceni i pjesnikinja sam koja u svojoj poeziji često miješa fikciju i autobiografiju, ne mogu napisati ovaj tekst, a da ne spomenem i pjesnike i pjesnikinje koji pišu, možemo je širim pojmom nazvati, intimističku poeziju, na rubu fikcije i fakcije. Ovakav tip poezije popularan je među Gen Z pjesnicima i pjesnikinjama u regiji. Iako se stilski i pristupom razlikuju, upravo im je to žongliranje između fakcije i fikcije zajedničko. Od srpskih autorica istaknula bih Kristinu Milosavljević (1997.) i njezinu zbirku Piši kad stigneš u kojoj miješa popularnu kulturu, svakodnevicu i konfliktne i/ili ljubavne odnose; Stefana Stanojevića (1995.) koji u zbirkama Mladi Atlas i Napad panike te Dejana Kanazira (1997) koji u zbirkama Ništa se ne dešava utorkom uveče, Ljudi koji skaču na haube i Neonska plaža, svojim stilom najviše nalikuju bitnicima, ali pritom ispisujući vlastitu svakodnevicu i probleme s kojima se susreću. Posebno jaka karika je Kanazir koji piše pjesme koje na prvi pogled djeluju kao da ih svatko može napisati – jasne, poentirane i jednostavnim jezikom, ali upravo ta prividna jednostavnost otkriva koliko ih je zapravo teško uvjerljivo oblikovati.

Od hrvatskih autora_ica tu su kronološki Mateja Jurčević (1995.), Denis Ćosić (1996.), Josip Čekolj (1999.), Vida Sever (2001.) i Marija Skočibušić (2003.), redom nagrađivani autori_ce bilo to nagradom Goran za mlade pjesnike ili Na vrh jezika. Jurčević, na rubu Gen Y i Gen Z generacije, kroz godine mijenjajući svoj stil od prve zbirke Bijela vrata, preko druge Žene iz Altamire pa sve do novih rukopisnih pjesama provlači intimističke teme i proživljavanja svakodnevice. Ćosić, ne toliko u svim zbirkama, koliko u zbirci Neonski bog mržnje u kojoj se lirsko ja bori sa svojim opsesijama i strahovima, također se uklapa u ovu temu. Čekolj u svojoj zbirci Dječak pred žetvu smješta lirskog subjekta u svoje rodno Zagorje i ispisuje obiteljsku povijest, a intimističke su mu i pjesme iz zbirke Doba beskorisnih umnjaka, koje se bave ljubavnim i inim problemima suvremenog života s kojima se lirski subjekt susreće. Lirski subjekti Sever i Skočibušić također se intimistički obračunavaju sa svojom obitelji, problemima svakodnevice, ljubavima i seksualnosti u zbirkama Suho mjesto i Kraćenje razlomaka. 

Ne bih propustila spomenuti ni dvije bosansko-hercegovačke autorice: Vladanu Perlić (1995.) čiji je lirski subjekt u zbirci Isus među dojkama provokativan, drsko napada sve oko sebe i ne pristaje ni na kakve uvjete, te Mihaelu Šumić (1998.) čiji lirski subjekti u zbirci Nekoliko sitnih uboda, za koju osvaja nagradu Čučkova knjiga za 2020. godinu, ispisuju svoje traume i donose kritiku nasilja. 

Bez obzira na generacijski odmak, sve ove autore osjećam bliskima sebi zbog tema kojima se bave i načina na koji te teme raspisuju. Postoji neka nevidljiva poveznica među nama, vjerojatno zbog načina na koji pristupaju iskustvima, zatim iskrenost i emocije koje dobijam iz njihovih stihova, ono što će me uvijek vraćati njihovim tekstovima i omogućiti mi da se nekad osjećam kao da sam baš ja napisala nečiji tekst.

Pa dobro zašto baš svi pišu o sebi?

Kao i oko definicije autofikcije, teško bismo se mogli dogovoriti oko odgovora zašto Gen Z autori_ce često pišu o sebi. Kao što sam navela na početku, treba razmisliti o kontekstu vremena u kojemu su odrasli. Osim što su bili okruženi autofikcionalnim djelima stranih autora, budući da je autofikcija posljednjih desetljeća u procvatu, tu su i dobri primjeri iz pera milenijalaca. Naravno, ključne su i društvene mreže s kojima su odrastali i paralelno se razvijali stvorivši naviku da svakodnevno objavljuju detalje iz svojih života. Možda je ključno i to što u knjizi mogu zadržati priču zauvijek, a u storyjima na društvenim mrežama samo 24 sata, što nekako dodaje na osjećaju prolaznosti. Ne treba zaboraviti i to da je Gen Z puno hrabrija generacija, što potvrđuju i rezultati Deloitteovog najnovijeg globalnog istraživanja milenijalaca i pripadnika generacije Z za 2024. godinu – ne pristaju na loše uvjete na poslovima, niske plaće, više brinu o sebi, okolišu i mentalnom zdravlju, istražuju svoju seksualnost i identitet i ne prežu govoriti o svojoj traumi i liječiti i sebe i prošlost svoje obitelji budući da to nisu napravili oni koji su trebali.

Na nama je samo čekati što nam još novo spremaju dok istovremeno zamućuju granicu fikcije i fakcije i prelaze granice u književnosti koje se milenijalci nisu usudili preći.