Toni Morrison – "navučena na pisanje"

Uskoro u biblioteci Prijatelji Bookse i MaMe izlazi knjiga Recitativ američke spisateljice Toni Morrison u prijevodu Miljenke Buljević. Tim povodom u nastavku donosimo predgovor knjizi koji je napisala Jelena Šesnić, izvanredna profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Toni Morrison – "navučena na pisanje" *

Zahvaljujući dijelom svojem statusu nobelovke, Toni Morrison (1931–2019)  prijevodima je solidno predstavljena hrvatskoj publici, a drago nam je da je preveden i Recitativ, jedina poznata novela i kuriozitet u njezinom bogatom opusu. Na hrvatskome su dostupni sljedeći Morrisoničini romani: Solomonova pjesma (Školska knjiga, 1996, izvornik A Song of Solomon, 1977); Ljubljena (Lektira, 2019, izvornik Beloved, 1987); Ljubav (Profil International, 2004, izvornik Love, 2003); Neka vrsta milosti (Profil International, 2009, izvornik A Mercy, 2008) – što daje prilično zadovoljavajući presjek spisateljičina rada tijekom nekoliko desetljeća djelovanja. Ovome treba pribrojiti njenu bogatu karijeru urednice, esejistice i profesorice kreativnog pisanja.

U slavljeničkome govoru prigodom prihvaćanja Nobelove nagrade za književnost 1993. godine, Toni Morrison dotakla se i pitanja o svrsi pisanja, svojemu shvaćanju umjetničke i društvene uloge pisca i drugih tajni literarnoga zanata. Oblikujući zahvalu Nobelovom povjerenstvu kao priču, Morrison se dotakla ključnih tema svojega stvaralaštva: priče i jezika te načina na koji oblikuju stvarnost. Moći ispričati priču za Morrison je konačna potvrda ljudskosti, mudrosti i međugeneracijskog suodnosa, način na koji se održava ljudsko društvo. To je arhetipska potreba.

Nekoliko tema u njezinu izlaganju i danas privlači pažnju čitatelja, bilo da Morrison čita u domaćem, tj. američkom, ili međunarodnome kontekstu, kako je slučaj s ovdje priređenim prijevodom. Tako Morrison naglašava da sebe doživljava kao američku književnicu, prepoznajući da njezine teme i stav iz kojega prilazi pisanju zapravo predstavljaju izvorno američko iskustvo ili su njegov integralni dio. Naime, crnačko ili afroameričko iskustvo doista jest ponajprije američko (a ne, primjerice, afričko) iskustvo i, povijesnom ironijom, ne nalazimo ga nigdje drugdje do u krvavome, nasilnome i neljudskome povijesnome arhivu ropstva na sjevernoameričkome kontinentu od početaka u južnjačkim kolonijama i na plantažama u prvoj polovici 17. stoljeća do 1863. godine, kada je službeno ukinuto na teritoriji Unije. Za Morrison, kao i za čitav niz američkih umjetnika, to je jedna od ključnih povijesnih činjenica, iako ne i jedina, koja određuje prirodu američkoga eksperimenta u „Novome svijetu“. No, u svjetlu sve izrazitije orijentacije k fragmentiranju i selektiranju pojedinih iskustava, pretočenih u književno pismo, zanimljiv je autoričin naglasak na jedinstvenosti i nacionalnome dosegu tema njezinih djela – ne ispričavajući se što pripovijeda o crnačkim temama i crnačkim likovima, muškim i ženskim, Morrison ih ustoličuje kao univerzalne teme. Prošlost i sadašnjost crnačke zajednice time se isprepleću s američkom povijesnom pričom kojoj integralno pripadaju.

Osim što piše o tzv. etničkim temama, Morrison je otpočetka svojega djelovanja pokazivala i širu usmjerenost. Ona intertekstualno dijalogizira ne samo s afro-američkom tradicijom, na primjeru Ralpha Ellisona ili Zore Neal Hurston, već se njezin umjetnički senzibilitet, hranjen utjecajima i izvorima nadahnuća za vlastito stvaranje, temelji na ideji slobodnog, kreativnog prelaženja granica – nacionalnih, jezičnih, žanrovskih, rasnih. Njih Morrison nadilazi u svojemu traženju autentičnoga glasa, perspektive i forme – koje su za nju uvijek na prvome mjestu u stvaranju književnoga djela. Njezino je književno obrazovanje eklektično te će ona neopterećeno i kreativno prisvajati književno majstorstvo Faulknera, Hardyja, Joycea, Tolstoja, Dostojevskoga, južnoameričkih pisaca.

Druga zanimljiva opaska, koja prema Morrison regulira čitateljski odgovor na njezin opus, tiče se shvaćanja tradicionalne uloge pisca u društvu, svakako u razdoblju prije eksplozije digitalnih i društvenih medija (prisjetimo se da ona svoju zahvalu piše prije ere interneta i transformacije koju je donio književnosti), te je shvaća dvostruko, i kao umjetnički izazov i kao društvenu funkciju. U ovome segmentu, pak, Morrison se približava utilitarnoj ili funkcionalnoj ulozi književnosti, posebice tzv. etničkih književnosti unutar matice američke književnosti. Takve književnosti, koje se onda određuju esencijalističkim kriterijima, stranima biti književnoga izraza, imaju zadatak ili obavezu publicirati određeni tip iskustva, poduprt specifičnim temama, opredmećen likovima određenih značajki (etniciteta ili misterioznih kriterija rase), obilježen jezikom ili kulturom koja ilustrira neko takvo iskustvo. Dakle, književni se diskurs nalazi u procjepu između idealne univerzalnosti i zadane partikularnosti kojoj treba težiti da bi opravdao očekivanja slijedom etničkog porijekla pisca, etničkih značajki njegovih likova i tema ili pretpostavljene publike.

Kažemo da se Morrison tome približava, ali ne upada u tu zamku. Odnosno, ona sebi zadaje drugu zadaću – na koji način univerzalizirati iskustvo o kojemu piše zato što taj spektar najbolje poznaje i u njemu se prirodno najlakše snalazi. I kako odgojiti nacionalnu i što širu čitateljsku publiku da njezinim temama, pričama i likovima pristupa ne kao tipiziranim obrascima, nego kao zapletima, osjećajima i stanjima svijesti s kojima se bilo koji čitatelj i bilo gdje može poistovjetiti, zato što Morrison piše na određeni način i zato što njezini likovi zadobivaju čitateljsku pažnju kao literarne kreacije, a ne kao papirnati slogani.

Ova je tendencija zamućivanja i prelaženja kategorija svakako u temelju njezina književnog eksperimenta ostvarenoga u noveli Recitativ, jedinoj Morrisoničinoj kraćoj književnoj prozi. Objavljena 1983. godine, kada su već kritičke kategorije cementirale i separirale tipove iskustva na „bjelačke“, „crnačke“, „azijske“, „domorodačke“, „židovske“, „ženske“, „muške“ i tome slično, te stavljale u pogon cijelu dodatnu mašineriju kritičkih očekivanja i pravila koja su počela dirigirati čitanje i shvaćanje teksta, novela poduzima literarnu diverziju protiv epistemoloških postavki koje su, navodno, Morrison i njoj sličnima trebale omogućiti prepoznatljivost i zastupljenost. Oznaka je spisateljičina akutnog osjećaja za prirodu jezika i načina na koji jezikom doživljavamo i prikazujemo stvarnost da je taj eksperiment eminentno književni, jezični i formalni i da svoje puno značenje doživljava unutar toga sustava. Dok pogon akademske kritike, kulturnih studija i izdavačkih prioriteta već uvelike stvara novi književni horizont u koji sve čvršće i nesmiljenije ukalupljuje književna djela, Morrison se vješto poigrava upravo tim kategorijama i njihovim društvenim uprizorenjima. Tako je Recitativ vrhunski primjer dominacije forme nad sadržajem i čisto formalističko „ogoljavanje postupka“. U tome je smislu Morrison svakako jedna od istaknutijih formalistica suvremene američke proze, kako i sama kaže u intervjuu iz 1983. godine: „Dajem sebi dopuštenje pisati knjige koje se nikome ne moraju svidjeti jer ono što želim je pisati bolje. Pisac ne piše uvijek tako da ugodi drugima. Pisac pisanjem mora riješiti određene probleme. Način na koji baratam nekim elementima unutar okvira priče za mene je važan.“ [1]

Mogli bismo reći, u kontekstu Morrisoničina opusa, da ideju za ovaj eksperiment autorica crpi iz jednoga drugog semiotičkog sustava – glazbe. Morrison je oduvijek bila ne samo vizualna, nego i „auditivna“, slušna spisateljica. U svojim je romanima nastojala prenijeti, i u indirektnom i u direktnome stilu (govoru), frekvenciju i sva sitna, suptilna obilježja idioma likova, bez obzira na to kojoj grupaciji pripadali i na koji način bili obilježeni. U nekim je njenim romanima glazbena forma okosnica strukture priče pa tako u romanu Jazz naracija nastoji podražavati improviziranu formu glazbene kompozicije, njezinu polifonost i kontingenciju. Naravno, ograničenja postoje i nije moguće uspostaviti potpunu korespondenciju između jezičnoga i glazbenoga sustava, ali je moguće prenijeti u jeziku efekt glazbene kompozicije. Kako napominju kritičari, jazz je za Morrison izvor inspiracije za pripovjedno eksperimentiranje, ali isto tako kulturna forma koja sažima prethodno već naglašeni paradoks, budući da je jazz i paradigmatska crnačka kulturna forma, ali i glazbeni hibrid. Nadalje, to znači da Morrison intenzivno prepoznaje i rabi potencijal crnačke usmene kulture, glazbe, pripovijedanja te želi u svojim romanima evocirati „zvuk“, namjerno proizvesti „slušnu kvalitetu“ koju će čitatelj zapamtiti. [2]  

Od te pretpostavke kreće Recitativ u značenju glazbeno-scenske forme. Ova je naizgled monofona, jednoglasna, i ostvaruje se dominantnom izvedbenom dionicom. U noveli ta dionica pripada pripovjedačici i jednoj od protagonistica, Twyli. Njezina nosiva dionica interferira s pojedinačnim dionicama, od kojih je ključna ona njezine antagonistice Roberte. Budući da se radi o recitalu, Twylin glas, njezina verzija nosi dominantno značenje i prekriva druge dionice, tako i Robertinu perspektivu koju doznajemo samo preko Twylinih pretpostavki i zapažanja. Forma, dakle, destabilizira ili moderira sadržaj. Kada u prvome odlomku postaje jasno da je jedan od motiva „rasa“ (jedna od djevojčica, dakle, mora biti „crnkinja“, a druga „bjelkinja“), započinje književno doigravanje. Koja djevojčica u tekstu označava „crnoću“, a koja „bjeloću“? Naravno, reći ćemo na samome početku osokoljeni upravo usvojenim lekcijama etničke kritike: crnački pisac mora neminovno krenuti od svojega iskustva i njega predstavljati, tako da je Twylea zasigurno Morrisoničina glasnogovornica – ona je dakle „crna“, a Roberta je „bijela“.

Recitativ se nastavlja, a naglasak se naglo pomiče budući da nam sljedeće informacije šalju drugačije signale o rasnome identitetu junakinja; sada pak dobivamo dojam da je upravo obrnuto – Twyla je bjelkinja koja izražava nelagodu i nezadovoljstvo što je u domu za napuštenu djecu smještena u istu sobu s crnkinjom, Robertom. I tako redom, upravo kad se čitateljica udomaćila u jednome shvaćanju, sljedeći motiv dovodi do preokreta, sve do kraja teksta koji i dalje otvorenim ostavlja pitanje rasne pripadnosti dviju žena, djevojčica s početka priče. Kako sugerira Morrison u jednom drugome kontekstu, gdje razmišlja o stilu svojih djela i mogućnostima koje joj nudi jazz paradigma: „Jazz vas uvijek drži u napetosti. Nema završnog akorda. Možda ima dugački akord, ali nema završnoga. I to vas uznemiruje. . . . Nešto je iza njih što je nedovršeno. Uvijek je tu ono nešto drugo što želiš od glazbe. Želim da moje knjige budu poput toga – jer želim taj osjećaj da je nešto pridržano i da postoji nešto više . . .“ [3]

Sigurno je jedno od pitanja, zašto je čitateljica unaprijed već kondicionirana da grozničavo traži signale rase u tekstu? Vjerojatno je intenzitet frustracije jači kod američke nego hrvatske čitateljice, no i taj će upregnuti svoje znanje američke kulture i njezinih kodova da bi razriješio misterij i likove smjestio u predviđene kategorije. Rekla bih da je jedan od odgovora vezan za socio-kulturni i socio-politički kontekst Amerike koji se zadnjih nekoliko desetljeća s manjim ili većim intenzitetom vrti oko pitanja rase. No, za Morrison to je tek površinski odgovor zato što neizbježno dovodi do pitanja, a zašto je tome tako – koje dublje porive i razloge imamo da svijet, znanje o svijetu i o drugim ljudskim bićima u njemu organiziramo putem tih kategorija, što su zapravo epistemološka, filozofska i etička pitanja?

Jednostavnih odgovora nema, jer ni društvene znanosti nisu suglasne s definicijom rase – vrludajući samo tijekom 20. stoljeća od odioznih i destruktivnih eugeničkih definicija do konstruktivističkog shvaćanja rase kao okolišne varijacije unutar ljudske vrste. Očito je da se ulozi povećavaju ako je riječ o prostoru dodira između različito percipiranih grupacija ili o nesrazmjeru političke i gospodarske moći kojima navedene grupacije raspolažu u međusobnim interakcijama. Morrison ovome dodaje psihološku dimenziju podižući američku opsesiju rasom na razinu kolektivne preokupacije i gotovo arhetipskog strukturiranja američkoga iskustva. O toj dubinskoj semantici rase, koja se, dakle, odmiče od antropoloških i bioloških definicija, Morrison je posebice progovorila u esejima pod naslovom Playing in the Dark: Whiteness and the Literary Imagination (Igra u tmini: bjeloća i književna imaginacija, 1992), gdje je pokazala kako je od samih početaka nacionalnoga projekta pitanje rase bilo uloženo u fundamentalne strukture osmišljavanja novoga, američkoga iskustva, kristalizirajući suprotnosti poput svjetlo i tama, domaće i strano, divlje i pitomo, dobro i zlo, te je metafora rase (crnoće) počela služiti kao projekcija za čitav niz kolektivnih strahova, tjeskoba, osjećaja i očekivanja. Crnoća („moć crnoće“), koja je u europskim žanrovima bila zakrivena metaforom ili simbolom, u američkome je kontekstu bila priručno opredmećena upravo prisustvom crnačke populacije od ranih početaka izgradnje američke nacije. Napominjem da se ovdje ne radi o egzaktnim statističkim, ekonomskim ili političkim pokazateljima, prema kojima je zapravo problem rase, objektivno govoreći, sve manje važan u svakodnevnom funkcioniranju prosječnoga Amerikanca na makro i mikro razinama (nacije koja će, prema projekcijama saveznoga statističkog ureda, vrlo skoro, a svakako do 2050. godine postati prava multietnička nacija, „kotao za taljenje“, amalgam različitih kulturnih i etničkih silnica). Radi se o američkoj dubinskoj priči, o arhetipskoj strukturi organizacije i shvaćanja zbilje, o kolektivnom iskustvu života u novoj okolini, u izolaciji, u samoći iseljeničkoga ili pionirskoga iskustva, u suočavanju s prirodom, divljinom, s osobnim i društvenim zlom, agresivnošću i pohlepom, da parafraziramo Morrison, [4] pri čemu su zarana američki književnici posegnuli za crnačkom figurom kao moćnim psihičkim opredmećenjem ovih dilema.

No, Morrison je daleko od simplificiranja kompleksnosti povijesti američke rasne epistemologije te se hrabro hvata u koštac s ovim zadanim okvirima. U Recitativu nas izaziva i poziva da usprkos i unatoč kulturnim i (kolektivnim) psihičkim zadatostima, preispitamo i svoja, individualna i kolektivna, kulturna shvaćanja, a tih je prilika napretek u tkivu priče. Iako je pripovjedački stil fokaliziran, pa time intenzivno personaliziran, ipak Morrison vješto i suptilno prenosi povijesni kontekst u pozadini pa nam novela može poslužiti i kao ilustracija turbulentnih povijesnih zbivanja u Americi od 1960-ih do 1980-ih. Čitateljica će tako prepoznati reference na pojedine stadije crnačko-bjelačkih odnosa u drugoj polovici 20. stoljeća, kroz djelomično integrirane domove za nezbrinutu djecu, reference na industrijske i post-industrijske sjevernjačke gradove koji su svoju crnačku populaciju dobili tijekom masovne migracije na sjever SAD-a nadolazeće u valovima nakon kraja Građanskoga rata, reference o kontrakulturi 1960-ih koja je dijelom brisala rasnu segregaciju i katapultirala u nacionalnu orbitu čitav niz crnačkih umjetnika, do napora za desegregiranjem škola i obrazovnih ustanova 1960-ih do uspona nove crnačke srednje klase 1970-ih i 1980-ih. Svi su ti povijesni procesi kanalizirani u osobnom iskustvu dviju protagonistica koje u njima sudjeluju i percipiraju ih svaka iz svoje rasne perspektive, stvarajući polifonu strukturu.

No, svojstveno Morrison kao spisateljici, a ne propagandistici, čitateljsku pažnju počinju zaokupljati neki naizgled minorni detalji i likovi, a jedan je od njih i u opću priču uklopljena priča o Maggie, pomoćnoj kuharici u Domu za nezbrinutu djecu sv. Bonaventura, u kojemu novela i započinje susretom dviju junakinja. Maggie je naizgled potpuno nevažan, epizodan lik, no kako priča napreduje i realizira se periodičkim susretima junakinja kroz povijesno vrijeme, Maggiein lik poprima sve značajnije i misterioznije dimenzije. Maggie je naprosto starija, neugledna žena, nedefinirane rase („put boje pijeska“), jedna od neprimjetnih radnica u domu, no u njezinoj sudbini prelama se i društvena atmosfera i ogleda se odnos između junakinja, kao i njihovo samoshvaćanje. U trenutcima kada se prisjećaju Maggie, pripovjedačica i Roberta shvaćaju da je se sjećaju na sasvim drugačije načine (jedna kao crnkinje, druga kao bjelkinje), jedna kao žrtve sustava i rasizma, druga kao nezgrapne i priproste žene. Tijekom priče ovoj čitateljici puno ranije nego pripovjedačici postaje sve jasnije da se težište pomaklo od stereotipnog ili kodiranog signaliziranja rase na fundamentalno ljudski odnos, mogla bih ga nazvati Levinasovim principom odnosa prema Drugome ili, naprosto, kršćanskim „zlatnim pravilom“ sažetom u pitanju „tko je moj bližnji?“ i, shodno tome, koje to meni etičke zahtjeve postavlja? Jer, ako je Maggie zapravo kristolika figura u tekstu, žrtva bez krivnje koja na sebe uzima patnju drugih, onda ni Twyla ni Roberta nisu prema njoj ispunile temeljni moralni zahtjev jer ne samo da su pustile da bude ponižena i zlostavljana, a da joj pritom ne pomognu, nego su (možda) i same u tome sudjelovale. U njihovim međusobnim epizodnim susretima isprva se događa evociranje uspomena, potom se referira na suvremena zbivanja, no čini se da je cilj pripovijedanja poniknuti dublje od toga – doći do jezgre stvarnosti koja će i jednoj i drugoj junakinji zapravo konačno posvjedočiti o tome tko su i što su, onkraj kategorija rase, klase, spola, dobi, lokaliteta ili drugih društvenih uloga. Pred likom Maggie nestaju glumljenja i pretvaranja, nestaju pozivanja na apstraktnu ili konkretnu društvenu pravdu ili neopoziva individualna i kolektivna prava, jer Maggie zahtjeva osobni odgovor i reakciju i neopozivo se nameće u svojoj ljudskoj patnji i potrebi. Da se opet pozovemo na Morrison, „želim čitateljima dati nešto što mogu osjećati i o čemu mogu razmišljati“. [5] Dakako da u današnjem europskome i hrvatskome kontekstu, u nizu situacija s unutrašnjim i vanjskim marginaliziranim skupinama, možemo Morrisoničin tekst uzeti kao test vlastite moralne imaginacije i etičkoga djelovanja.

I u toj se fundamentalnoj etičkoj jednadžbi, pokazuje Morrison, kao u ogledalu ogleda i naša osobna projekcija i šira društvena orijentacija. Ako se samozadovoljno utvrdimo u svojim kategorijama – rasnim, etničkim, političkim, religioznim i inim, nećemo moći na odgovarajući način ispuniti onu primarnu zadaću, a to je da jedni drugima trebamo biti bližnji. 

Jelena Šesnić

* Naslov je preuzet iz intervjua s Toni Morrison, „The Seams Can't Show: An Interiew with Toni Morrison“, razgovarala Jane Bakerman, Black American Literature Forum, Vol. 12, No. 2, 1978, str. 56. 

[1] An Interview with Toni Morrison, razgovarala Nellie McKay, Contemporary Literature, Vol. 24, No. 4 , 1983, str. 417. 

[2] Interview with Toni Morrison, razgovarala Christina Davis, Présence Africaine, No. 145 (1er trimestre 1988), str. 148.

[3] Toni Morrison i Nellie McKay, str. 429.

[4] Playing in the Dark: Whitness and the Literary Imagination, Harvard University Press, 1992, str. 4.

[5] Toni Morrison i Nellie McKay, str.