Queer killjoy

IZNENAĐEN > BUTTHURT > KILLJOY

Bio sam iznenađen kada se u medijskom prostoru i književnom polju u izdanju Hrvatskog društva pisaca 2024. godine pojavila antologija Rušenje četiri zida: Antologija regionalne queer poezije, koju je uredio Alen Brlek, a priredili Denis Ćosić i Đorđe Simić. O njoj kao projektu nisam baš puno znao sve dok nije objavljena, u onom smislu kako obično saznamo za knjige ili antologijske projekte u nastanku kroz razgovore, govorkanja ili šaputanja na književnim događanjima.

Moja prva reakcija, osim iznenađenosti, bila je brutalno osobna: butthurt (pun intended), kao queer pjesnik i kritičar koji nije znao za ovakav projekt, a kamoli bio pozvan u njega. Taj osjećaj povrijeđenosti i uvrijeđenosti nije bio samo ego-trip, nego dobro poznato iskustvo i osjećaj nepripadanja, marginaliziranosti, isključenosti: zar nisam queer, zar nisam pjesnik? Zar ne pripadam ni književnoj ni queer zajednici?

Očajavao sam, bjesnio, a onda se primirio, prihvatio stvari i nastavio dalje sa životom.

Književna kritika koja je zapratila Rušenje bila je iznimno pohvalna. Julija Savić za Vox Feminae ju je istaknula kao regionalnu prekretnicu; Andrijana Kos Lajtman za Kritika-hdp je Rušenje opisala kao dobrodošao doprinos u suvremenom društvenom kontekstu obilježenom ekstremizmom, kao dobar pregled regionalne queer scene, te istaknula njezino podrivanje hegemonijske strukture; Franjo Nagulov u tekstu za Moderna vremena opisao ju je kao „heterogeni poetički korpus kojem je, samim činom objavljivanja u knjizi danog naslova i ružičastih korica, ključna zajednička karakteristika – hrabrost“. Booksa je o Rušenju napravila podcast u dva dijela (prvi, drugi). Dodajući popisu tekstove u Večernjem listu i Jutarnjem listu te unos na srpskoj Wikipediji, ovom količinom pohvalnih kritika Rušenje prednjači ili je au pair kritičkim uspjesima poezije na hrvatskom književnom polju

Rušenje je dakle pratila euforija. Tek je Marija Skočibušić za Novosti naznačila moguću problematiku aproprijacije ili getoizacije kvir književnosti u osvrtu na Rušenje i Booksinu antologiju QUEER BALKAN.

No, kritika kao da se borila s kategorijom „queer“. Kos Lajtman istaknula je da „zbornik svakako ne nudi uvid u zajednički nazivnik jugoslavenske i postjugoslavenske queer poezije“, ali smatra da je to prednost „suvremene queer scene koja je, kao uostalom i pjesnička scena generalno, heterogena i nesvodljiva na čvrste i prepoznatljive modele“. Nagulov je istaknuo kako „posve je jasno kako značajan dio zastupljenog korpusa, izdvojen iz konteksta, teško da bi bio prepoznat kao izričaj kojem bismo bez kolebanja dopisali predznak queer poezije“, izdvojivši „potreb[u] za žanrovskom identifikacijom koja bi nam, da je spomenuti problem u predgovorima podrobnije obrađen, bila olakšana“. Jedino je Julija Savić u tekstu za Vox feminae ponudila queer čitanje pjesama kao političkog i tjelesnog narativa kojim se marginalni queer identiteti potvrđuju i artikuliraju kao dio trajne, generacijski raširene scene. Zabrinjavajuće je i simptomatično stoga da je dvije trećine kritike Rušenju zamjerilo da ne nudi „zajednički nazivnik“ ili objašnjenje „predznaka“ queer, između redaka sugerirajući da se doima da mimo rodnih i seksualnih identiteta autora/ica zapravo nema nikakve pjesničke queer (s)tvarnosti. Slično tome, zabrinjavajuće je da mnoge queer osobe koje poznam još uvijek nisu čule za ovu antologiju.

Godinu dana nakon izlaska antologije, nakon nekoliko razgovora o Rušenju četiri zida, odlučio sam sjesti i napisati ovaj tekst, iz pozicije slične one feminist killjoy Sare Ahmed: pozicije propitivanja, prigovaranja ili kritiziranja, koja će zasigurno biti prepoznata i osuđena kao „ubijanje“ tuđe „radosti“, kao remećenje narativa i atmosfere opće radosti, remećenje naredbe veselja. Nazovimo ovu poziciju queer killjoy. Jer što ako se ja kao queer osoba ne mogu samo radovati antologiji queer poezije? Što ako imam pitanja? Što ako želim kritizirati ovu antologiju? Ako je radost, kako Ahmed kaže, mehanizam kojim se norma maskira u “dobro”, onda je moja pozicija ona koja odbija progutati (pun intended) to “dobro” bez pogovora. Spitters are quitters, ali ovaj put moram pljunuti. I zato ovaj tekst – ne iz radosti, nego iz queer tvrdoglavosti da radost nije jedina prihvatljiva reakcija.

U ovom tekstu zauzimam queer poziciju koja nije esencija identiteta nego političko-društvena pozicija otpora: ta je pozicija uvijek situirana, relacijska i proizvedena i zauzeta u otporu heteronormativnim strukturama. Queerness nije samo imenovanje seksualnog ili rodnog identiteta. Biti queer znači zauzeti poziciju marginaliziranog subjekta u osporavaju heteronormativnosti, patrijarhata i drugih hijerarhija. Ta pozicija podrazumijeva stalno pregovaranje, međusobno prepoznavanje i stvaranje alternativnih oblika zajedništva, solidarnosti i brige, često izvan vidokruga dominantnog heteronormativnog društva, pa i književnog polja. Svjestan sam da pišem iz pozicije određenih privilegija, sigurnog mjesta s kojeg mogu javno artikulirati queer perspektivu, ali i iz dugotrajnog iskustva sudjelovanja u književnom polju koje ostaje nejednako i isključivo. U takvom polju moć se manifestira ne samo kroz zabrane nego kroz uredničke politike, estetske kriterije i interpersonalne mreže koje definiraju tko se smatra relevantnim, a tko marginaliziranim.

Ovaj tekst je još jedno od mojih autanja. Iako moj queer identitet nikada nije bio tajna, nije uvijek bio eksplicitno istican u mojem javnom radu; ponekad sam ga i prešućivao. Nisam narodni heroj; oklijevam i strahujem. Međutim, moj je identitet uvijek strukturirao moje čitanje književnosti i moje razumijevanje odnosa moći na književnom polju.

ZAŠTO?

Želim naznačiti problematična mjesta u Rušenju četiri zida kako se ne bi dogodilo da jednog dana sve što možemo pročitati o njoj jest kritički tekstovi prema kojoj nije jasno što je to queer u queer poeziji bivše Jugoslavije i kako bi možda neki drugi aktivistički projekt koji bi nastao i djelovao transparentnije, inkluzivnije i nadoknadio upravo prazna mjesta.

Kao i uvijek u mojim kritikama, ono što mi se čini problematičnim jest manjak uredničkog i priređivačkog pozicioniranja. Četiri su problematična mjesta: (1) antologija se ne pozicionira kritički prema heteronormativnosti književnog polja; (2) forma antologije je inherentno isključiva; (3) antologija ne promišlja queer; (4) antologija ne prepoznaje svoju inherentnu nepotpunost.

HETERONORMATIVNOST KNJIŽEVNOG POLJA

Pogovor Alena Brleka kao urednika, koji se naslovom usmjerava objasniti „zašto tek sad“ nastaje jedna takva antologija, nažalost ne odgovara na to pitanje. Brlek konstatira da „[k]akav god odgovor bio, a dodatno je pitanje treba li ga uopće tražiti…“ (str. 176.), pa ne nudi odgovor već dijagnosticira suvremeni društveni i politički trenutak, koji vidi kao obilježen mržnjom, oduzimanjem prava i zatiranjem jednakosti. Baš zato što je neodgovoreno, pitanje zašto tek sada odjekuje kroz čitavu antologiju.

Tako dijagnosticiran društveni trenutak sadašnjosti nije izniman; trebalo je možda adresirati da su nacionalne države od raspada Jugoslavije kontinuirano obilježene homofobijom, transfobijom i mizoginijom, da je društveni status LBTIQ+ zajednice učinjen boljim jedino zahvaljujući mukotrpnim aktivističkim radom te da već čitavo desetljeće svjedočimo reakcionarnim, nacionalističkim i konzervativnim pokretima, a kojima se queer aktivisti/ice svejedno uporno suprotstavljaju.

Još bitnije, možda je trebalo otvorenije promisliti i adresirati koliko je književno polje i dalje oblikovano heteronormativnim obrascima. Vrijedi se zapitati zbog čega nijedno uredništvo (u Hrvatskoj) u proteklih pet, deset ili dvadeset godina nije pokrenulo projekt sličan Rušenju ili neki drugi format koji bi pružio siguran prostor queer autorima/icama, zapitati na koje načine su queer identiteti činjeni nevidljivima u kontekstu suvremene (hrvatske) pjesniče produkcije, pa da su se mnogi od autora autali tek sada, s ovom antologijom, i zapitati na koje načine queer aspekti u suvremenoj poeziji nisu bili vidljivi u ranijim antologijskim projektima, poput Hrvatske mlade lirike 2014., ili nisu vidljivi u književnokritičkim raspravama.

Konačno, opaska da „[k]akav god odgovor bio, a dodatno je pitanje treba li ga uopće tražiti…“ u tom smislu ne samo da normalizira dugogodišnju šutnju i nezainteresiranost književnog polja, već istim potezom u drugi plan stavlja čitavu povijest queer pisanja izvan mainstream književne scene (v. poeziju na stranicama Lori ili nastalu na festivalu Kvirhana), ignorira dugogodišnju borbu autorica za priznanje na scenu, uz podršku queer zajednice, te ranije regionalne i europske inicijative, osobito antologiziranja lezbijske književnosti, poput Brez besed ji sledim: sodobna evropska lezbična poezija (Lambda, 2013., ur. Mozetič) ili Pristojan život (Labris, 2012., ur. Barzut; .pdf). Primjer Pristojnog života ukazuje da za mnoge autorice, poezija nije jedini način queer pisanja.

ANTOLOGIJSKA FORMA

Tekstovi Ćosića i Simića kao priređivača u Rušenju, a koji bi trebali kontekstualizirati i pojasniti ideju antologije, uglavnom opisuju viziju antologije kao „mjesta susreta“, „orijentira za daljnja čitanja“, „polazišne točke za istraživanja“, „platforme za queer pojedince“, kao „imperativ“ u kontekstu regije ukorijenjene „u homofobiji i patrijarhatu“ u kojoj seksualne i rodne manjine „nemaju adekvatnu platformu pomoću koje se mogu prezentirati“. Priređivači ni na koji način ne predstavljaju svoja osobna queer iskustva, susrete s heteronormativnošću i diskriminacijom; dapače, sklanjaju se u „neutralnu“, apersonalnu a izuzetno moćnu poziciju priređivača.

Unatoč ovim utopističkim vizijama, sama forma Rušenja je duboko problematična, a ne bi bila ništa manje problematična da je se nazvalo panoramom ili zbornikom, kako je sugerirano u kritikama Rušenja. Odabir jedinstvene tiskanе knjige koja se ne distribuira digitalno i uz koju je vezana cijena od 22€ problematičan je iz queer perspektive. Prije svega, ukoričena knjiga fiksira specifičan i ograničen repertoar imena i djela koji se u njoj pojavljuju, još više što se pojavljuje kao projekt nastao izvan mjesta susreta, literature i platformi koje queer zajednica sama stvara (kao u ranijim primjerima).

S druge strane, antologije svojom povijesti i svojom politikom služe stvaranju kanona koji često isključuje queer glasove. Stoga su antologije queer književnosti koje su do sada nastajale uvijek propitivale ideje antologije i književnog kanona, bilo u principima kompozicije i selekcije, bilo u pokušaju stvaranju kontra-kanona. Rušenje se, međutim, ne pozicionira kritički prema kanonu (o kanonu zapravo ni ne raspravlja), a fragmentarni priređivački tekstovi više naglašavaju „estetske vrijednosti izraza“ i etabliranost autora/ica, koji su opisani kao „pioniri“, „autori koji su se oformili“, te neobjavljeni autori/ice ili autori/ice prvijenaca, a koji „već su dali naznaku povjerenja u kvalitetu objavljujući radove u različitim publikacijama“. Osobito su problematične ideje „estetskih vrijednosti izraza“ i „kvalitete“. Otpor konstruiranim idejama neutralnosti „estetike“ i „kvalitete“, utemeljenima na asimetričnim odnosima moći, središnja su pitanja feminističkih i queer rasprava, a eksperimentiranje s formom, postupkom i sadržajem te odbijanje nametnutih estetskih obrazaca središnje u radu mnogih queer autora/ica – i to baš u ovoj antologiji. S druge strane, čitanjem između redaka u Brlekovom pogovoru i u intervjuima, no ne u tekstovima priređivača, saznajemo da su priređivači pozivali autore/ice na sudjelovanje, da su napravili izbor pjesama, ali da su autorima/icama dali prostora da predlože pjesme koje smatraju reprezentativnima i da izrade vlastite biografije. U tom smislu, čini mi se, proces nastanka ni na koji način ne propituje ili podriva ustaljene prakse književnog polja.

Konačno, odluka da antologija bude dostupna samo u fizičkom izdanju, koje je potrebno platiti, predstavlja potencijalne ekonomske i društvene prepreka da dođe do queer zajednice. Nebitno što košta „samo“ 22€ i što ju se vjerojatno moglo kupiti na popustu na Interliberu; činjenica da nije učinjena besplatno dostupnom u digitalnom formatu (što je slučaj s nekim drugim antologijama) ide protiv ideje queer otpora, solidarnosti i inkluzivnosti.

QUEER

Queer kao koncept koji strukturira i motivira antologiju, koji joj daje njezinu razlikovnost u odnosu na sve druge antologije, u predgovorima priređivača nije elaboriran više od konstatacije. Ćosić piše da je ta riječ „nekoć korištena pogrdno za osobe koje nisu heteroseksualne i cisrodne“, da ju ja queer zajednica prisvojila s afirmativnim tonom krajem 20. stoljeća, da u LGBTIQ+ zajednici postoje prijepori o njezinom korištenju te da se globalnom dominacijom engleskog „rasprostranila i udomaćila u jezicima i kulturama svijeta“. (Dapače, čini se da je paragraf naknadno ubačen za tisak jer u .pdf prijelomu antologije ne postoji). Poezija je svedena na ulogu svjedočenja: „[s]vaka pesma služi kao lični narativ, nudeći uvid u proživljena iskustva queer osoba na Balkanu“ (Simić, str. 7). Svođenje raznolikosti u izuzetno kompleksnim društvenim kontekstima na „proživljena iskustva“ briše njihovu složenost i isprepletenost s drugim identitetima (dobnim, etničkim, nacionalnim, rasnim, klasnim…) te ne dočarava desetljeća diskriminacije i borbi autora/ica, uključenih u ovoj antologiji. Dapače, ovo i negira postojanje niza književnih kritičara/ki i istraživača/ica koji se u svojem dugogodišnjem radu aktivno bave ovim temama, a koji/e su mogli/e biti uključeni/e kako bi dali upravo nasušnu queer perspektivu na queer poeziju.

INHERENTNA NEPOTPUNOST

Queer teorija i kritika, rasvjetljujući na koje su sve načine mnogi autori/ice isključivani/e iz kanona, kako je njihova queerness prešućivana, zakrivana, pregovarana u akademskoj i kritičkoj recepciji, prva je ukazala kako je svaki antologijski projekt inherentno nepotpun jer je antologija (kao i kanon) inherentno politična i isključiva forma. Rušenje u svojem slavljeničkom tonu ne priznaje svoju nepotpunost, ne rasvjetljava kako je nepotpuna i zašto je nepotpuna.

U tek usputnoj opasci u Brlekovom pogovoru saznajemo da su pojedini/e autori/ice odbili/e sudjelovati jer se „nisu osjećali sigurnima da bi ustupili svoje radove“ (str. 176). Poražavajuće je da je Rušenje propustilo adresirati na ikakav supstancijalni način da se pozvani autori/ice „nisu osjećali sigurnima“, da su naslovni zidovi stvarnost za autore/ice, odnosno da postoji čitav kompleks čimbenika zbog kojih je Rušenje suštinski nepotpuna antologija.

Mogao bih prijeći preko ignoriranja heteronormativnosti književnog polja; mogao bih prijeći preko kritičarskih hladnih konstatacija da knjige nemaju čarobnu moć i da je iluzorno vjerovati da će značajnije promijeniti društvene prakse i trendove; mogao bih progutati isključivost književnog polja kroz „estetske vrijednosti“ i ideje „kvalitete --- ali ne mogu, jer ne mogu preboljeti da se mnogi „nisu osjećali sigurnima“ i stoga se ne mogu radovati.

PRIMJER DOBRE PRAKSE

Kao primjer dobre prakse želim istaknuti Antologiju grčke queer poezije (Ανθολογία Ελληνικής Κουήρ Ποίησης / Anthologia Ellinikis Kouir Poiisis), koju je objavila izdavačka kuća Thraka. Prema Nikolasu Koutsodontisu, nakon dugog niza rasprava o potrebi za takvom antologijom, nakon obraćanja izdavačkoj kući koja je prihvatila prijedlog, 2021. godine osnovan je odbor za ocjenu tekstova, sastavljen od osoba iz grčke pjesničke, kritičke i akademske queer scene, koje se bave queer umjetnošću i poviješću. Nakon mjeseci zajedničkog intenzivnog rada odbor je sastavio i na web stranicama Thraka objavio javni poziv da autori/ice doprinesu stvaranju prve grčke antologije queer poezije, a potom promovirali taj javni poziv u knjižarama i putem drugih elektroničkih časopisa. Na kraju poziva i procesa, nastala je antologija s izborom 76 pjesama od 50 pjesnika/inja. U pogovoru knjige ističu kako „inzistira[ju] na glagolskoj dimenziji riječi queer, naglašavajući djelovanje, fluidnost i nestalnost, kako seksualnosti tako i rodnog identiteta. Ovdje pojam ne shvaćamo kao identitetsku kategoriju, nego kao politički stav i pjesničku praksu. Stav može biti nestalan i stalno oblikovan, ali ima i određenu osnovu, npr. klasnu ili drugu.“

Kako ističe Noa Tinsel, antologija je htjela obuhvatiti „širok spektar queer glasova i perspektiva koje doprinose dubljem razumijevanju queer iskustava“, a iz potrebe da se stvori „siguran prostor za izranjajuće pjesnike/inje čiji rad prije nije bio viđen, za utemeljenije pjesnike/inje koji/e do sada nisu imali/e priliku adresirati svoju querness iz straha da će biti marginalizirane, kao i za otvoreno queer pjesnike/inje koji su htjeli doprinijeti ovom tomu“. U ovom slučaju pitanje estetike i kvalitete nije pitanje koje na ikoji način strukturira antologiju. Antologija, na grčkom jeziku, besplatno je dostupna u digitalnom formatu ovdje.

PREMA QUEERING-U POSTJUGOSLAVENSKE POEZIJE?

„Poezija, za [Reginalda] Shepherda i druge queer pisce/spisateljice, subjunktivna je umjetnost mogućnosti (subjunctive art of possibility). Umjesto da samo reprezentira život i ljudskost kako su znani, zamišlja ih drugačije.“ (Eric Keenaghan, 2015., „Queer Poetry, Between 'As Is' and 'As If'“ u The Cambridge Companion to American Gay and Lesbian Literature)

Pitanje što je queer poezija ovisi o tome kako definiramo queer – a na raspolaganju nam je cijela plejada autora/ica (popis o kojem možemo raspravljati): David Halperin, Leo Barsani, Monique Wittig, Donna Haraway, Judith Butler, Lee Edelman, Lauren Berlant, Lynne Huffer, Jose Esteban Munoz, Vaginal Davis, Jack Halberstam, Paul B. Preciado, Eve Kosofsky Sedgwick, Annamarie Jagose, Audre Lorde, Sara Ahmed, Cathy J. Cohen, Heather Love, Tavia Nyong'o, Susan Spilecki, Alexander Graeff. Unatoč razlikama u shvaćanjima, kod njih pronalazimo slične ideje: queer je podrivanje norme tako da izaziva društvenu hegemoniju; queer je praksa i pozicija; queer je kontinuirani, fluidni i refleksivni proces; queer oponira svim sustavima normiranja, klasificiranja, razdvajanja i discipliniranja koji se preklapaju s heteronormativnosti, poput rase, klase, etniciteta, nacionalnosti, seksualnosti, roda, invaliditeta, dobi itd., pa čak književnosti i tržišta; queer subverzivnost i opozicija nije transhistorijska, već utemeljena u povijesnom trenutku i društvenom kontekstu i njihovim artikulacijama normativnosti. Queer je protestno, divlje, rubno, nestabilno, nepravovremeno, gravitacijsko, imaginativno, otporno, izazovno, podrivajuće. Queer, dapače, nije negacija; ono je pozicija pozitivnosti naspram negacije inherentne u heteronormativnosti; queer je produkcija, inkluzivnost i raznolikost. Queer je prostor utišanih glasova, podčinjenog znanja i podčinjenih tijela. Queer je oslobođenje, postajanje, bivanje.

U mnogim teorijskim raspravama, kritičkim iščitavanjima te autopoetičkim manifestima u kontekstu europskih, ali osobito anglofonih književnosti (njihovih povijesti i društvenih konteksta), queer poezija nije samo poezija koju pišu LGBTIQ+ autori/ice; niti je sva poezija LGBTIQ+ autora/ica automatizmom queer; ona može u sebe ubrajati reprezentativne tekstove kojima se afirmiraju individualni rodni ili seksualni identiteti, ali je više od samo takvih tekstova. Promišljanje queer poezije nadilazi, podriva i propituje tematsko i biografsko pisanje i čitanje; propituje ideju stabilnog, autonomnog ili koherentnog autora ili pjesničkog subjekta; njeno promišljanje ulazi u promišljanje poezije kao književne forme (kroz njezinu razlikovnost u odnosu na prozu, dramu, biografiju ili akademski tekst), u pitanje kako odabir poezije omogućuje ili komplicira izražavanje queerness, kako se queerness može kontekstualno iščitavati ili osjećati u poeziji. Kritičarski naglasak nije na queer kao tematski repertoar ili afirmaciju identiteta, već na queeranju (queering) kao postupku pisanja i čitanja iz queer pozicije, perspektive ili iskustva, koji pjesmu čine subverzivnom ili transgresivnom, ali i produktivnom u odnosu na književne konvencije i norme: bilo u podrivanju paradigmi i formalnih zahtjeva/očekivanja (npr. ljubavne) pjesme; bilo u podrivanju temeljne pretpostavke lirskog subjekta te onog što mu prethodi i ono što slijedi iz njega; bilo u odbijanju pristajanja na korištenje književnog jezičnog standarda; bilo u propitivanju funkcije stiha, odnosa teksta i stranice; bilo u propitivanju fonda retoričkih i stilističkih strategija i motiva; bilo u destabiliziranju kategorija, načina stvaranja značenja i stabilnosti značenja, mogućnosti čitanja. Iz ove prizme, queeranje poezije otvara nove, druge/drugotne mogućnosti pisanja i čitanja, a onda i razumijevanja iskustva. Jednako tako, promišljanje queeranja poezije obuhvaća promišljati njezino postojanje izvan književnog polja, paradigme pjesničke zbirke, profesionalnog identiteta autora/ice, njezine funkcije i namjene, pa kao takve nevidljive kritičarima i antologičarima, ali ne bez čitateljskih zajednica.

Tek preostaje mapirati i razumjeti queer u postjugoslavenskoj poeziji / queeranje postjugoslavenske poezije: u njezinoj povijesti (preplitanju antiratnog, feminističkog i LGBT aktivizma s queer teorijom u festivalskim, istraživačkim i aktivističkim centrima, koji se opiru kapitalističkim homo/nacionalizmima i transfobiji, te promiču savezništvo s drugim manjinama, a oslanjaju na tradiciju avangarde te inspiriraju socijalističkim i radničkim pokretom), u njezinom društvenom kontekstu (postsocijalističke, postindustrijske, poslijeratne tranzicije, dinamike država s Europskom Unijom, te prekarijata neoliberalnog kapitalizma), te u kontekstu književnog polja (ponovnom stvaranju nacionalnih književnosti, mehanizmima državnog financiranja, tržišta, nagrada i natječaja, prodoru tržišta i digitalnih platformi, inicijativa podrivanja nacionalnih razdioba kroz artikulaciju i praksu postjugoslavenskog književnog polja ili europskih platformi, te vibrantne književne kritike), te u njenom estetskom kontekstu.

Autori/ice za čitati: Dušan Maljković, Irene Dioli, Jasmina Čaušević, Saša Gavrić, Marina Gržinić, Jana Jakimovska, Jasmina Šepetavc, Miodrag Kojadinović, Natalija Iva Stepanović, Slavčo Dimitrov, Svetlana Đurković, Vladislav Beronja, Nina Čolović, i drugi/e. Meni zanimljivi resursi: Kvir Arhiv; IPAK centar; i drugi.

Tekst je nastao u sklopu programa „Priče s ruba 2025.“ udruge SF:ius u suradnji s Booksom. Program financijski podržavaju Zaklada Kultura Nova i Grad Zagreb.