Može li se pisanje naučiti na radionicama?

Može li se vještina kao što je pisanje naučiti i na koje se sve načine nekoga može učiti pisanju, što od samog početka ili tek dorade nečega što je već ispisano? Je li za pisanje potreban samo talent ili je ta vještina nešto što se može razviti kroz disciplinirani rad, uz upute i sugestije voditelja? Kako se nametnuti i probiti s vlastitim pisanjem, a da se pritom ne stvara odbojnost neuspjehom, kao i strah od pokazivanja vlastitog spisateljskog rada nekom stručnijem tko već ima iskustva u domaćem književnom polju?

Na tragu tih pitanja, korisnost i angažiranost radionica kreativnog pisanja, bilo proze ili poezije, ogleda se u interesu prijavljenih i cirkuliranju književnosti, kao i ambicije za istom, među ljudima koji se, da nije takvih organiziranih evenata, možda ne bi nužno ni pokazali na književnoj sceni. Dok se u inozemstvu, primjerice u Americi i u nekim europskim zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva, Irske, Nizozemske ili u skandinavskim zemljama, na sveučilišnoj razini podučava kreativno pisanje, u obliku kolegija ili pak samog studija kreativnog pisanja, u Hrvatskoj se takva praksa postoji u obliku tečajeva ili radionica pisanja, s obzirom da nijedan državni fakultet nema sličan program educiranja o pisanju. Iz tog razloga pokrenute su Booksine radionice pisanja proze i poezije, i to davne 2005. godine, no ovoga puta fokusirat ćemo se na druge radionice!

Jedna od najstarijih udruga koje se u Hrvatskoj bave kreativnim pisanjem i predavanjem istog jest Centar za kreativno pisanje, poznatiji pod kraticom CeKaPe. CeKaPe postoji od 2007. godine te uz svoje brojne voditelje, mahom poznata i u pisanju iskusna imena hrvatske kulturne scene, održava semestralne radionice pisanja u Zagrebu i Rijeci. Radionice pisanja u CeKaPe-u, osim ljetnih i zimskih školica pisanja proze i poezije, obuhvaćaju i više od same književnosti, primjerice, scenarističke i copywriterske radionice.

Radionice pisanja, naravno, nisu centralizirane i fokusirane samo na glavni grad – u posljednjih se nekoliko godina sve više radionica odvija ne samo u većim gradovima poput Rijeke, Osijeka i Splita, već i u manjim sredinama, u lokalnim knjižnicama ili kulturnim centrima, a interes za pisanje, kao i čitanje, ne opada. Programi kreativnog pisanja popunjavaju se bez obzira na to jesu li besplatni ili ne, a iz veoma uspješnih radioničkih ciklusa svako toliko iznjedri se neko novo autorsko ime i objavljena knjiga.

Ono što se nameće kao najvažnija stavka u prvom prezentiranju vlastitog pisanog rada pojedinca, jest susret s kritikom. Konstruktivna kritika, makar katkad i oštrija, služi u svrhu poliranja tuđeg pisanja i uočavanja onoga što ni autor sam nužno ne pronalazi ili ne prepoznaje u vlastitom tekstu, naročito u samim počecima. Kako i mnogi urednici i spisatelji tvrde, u svrhu izvlačenja onog najboljeg iz teksta, nužno je aktivno raditi na pogreškama, prepravljati nejasnoće, učvrstiti autorski glas i usmjeravati buduće autore u smjeru pisanja koji se kroz radionicu profilira kroz nečije pisanje. Prijedlozi su dobrodošli, posebno kad autor u početnoj poziciji vlastitog sukobljavanja s prazninom papira, pronalazi načine da tekstualno verbalizira vlastite ideje. I dok pisac, bio mladi ili tek početnik, svoju zamisao neće nužno korjenito mijenjati, u korist teksta koji je ciljani produkt čija se najbolja moguća verzija tek treba iskristalizirati, autor ipak mora posjedovati određenu dozu fleksibilnosti kad se rade izmjene na prvoj, sirovoj verziji teksta. Tu su najčešće radionice pisanja posebno korisne – mentor, to jest voditelj radionice, na sebi tako ima zadatak da s tekstom svakog individualnog polaznika radi do te mjere da se iz danog teksta izvuče maksimalni potencijal i književna vrijednost.

Najteže je započeti s pisanjem, razviti polaznu ideju, a potom i održati disciplinu. U aktivnom radu koji se na radionicama posebno naglašava, najčešće u obliku tjednih zadaća koje polaznici prvo šalju voditeljima, a na sljedećem terminu tekstovi se čitaju pred svim polaznicima, što potom uključuje međusobno komentiranje i upute za daljnji rad na tekstu. Disciplina tog tipa, slanja radova na tjednoj bazi te pisanja po specifičnim zadacima i vježbama, izrazito je korisna te je ustvari i svrha samog programa, a također je značajna i za uspostavljanje ritma pisanja koji je, kao što voditelji radionica pisanja često naglašavaju, važno nastaviti i nakon što radionica završi.

O samom sudjelovanju na radionicama kreativnog pisanja, fokusirajući se pritom na radionice proze i poezije, razgovarala sam s nekoliko polaznika koji su pohađali različite radionice u posljednjih nekoliko godina. Iskustva polaznika s kojima sam razgovarala većinom su slična, a variraju najviše u odnosu na voditeljski pristup i zastupljenost, ili pak izostavljenost, konstruktivnije kritike i konkretnijih savjeta.

Polaznica nekoliko CeKaPe-ovih radionica, mahom proze, odnosno kratke priče, koja ovdje u razgovoru ipak želi ostati anonimna, unatrag nekoliko godina pohađala je radionicu pisanja proze kod Miroslava Mićanovića te kod Gorana Ferčeca. Polaznica je usporedila ove dvije radionice, pokazujući kako konačni ishod, pa i stajalište o radionici, ovise o samom voditeljskom pristupu, vjerojatno i senzibilitetu kako polaznika tako i samih voditelja.

„Samo iskustvo radionice bilo je ugodno, međutim ponekad mi je prilično nedostajalo snažnije kritike od strane voditelja, a ne nužno samo pohvale da je tekst uvijek dobar. Stekla sam dojam da nisam zapravo dobila dovoljan feedback na vlastito pisanje pa nisam uvijek znala u kojem smjeru se okrenuti u pisanju, na čemu poraditi i koliko je moj tekst stvarno samo dobar ili mu nešto nedostaje. Voditelj radionice, Mićanović, odradio je svoj posao zaista korektno i generalno je radionica bila zanimljivo i lijepo iskustvo, daleko od toga da je bila nekorisna, međutim osjećala sam kako mi je jednostavno nedostajalo konkretnijeg rada na tekstu i snažnije kritike, za razliku od nekih drugih radionica na koje sam kasnije išla. Ferčecov pristup bio konkretan, ponekad nas nije štedio s kritikama, ali bi nas i vrlo lijepo pohvalio kad bismo na ukazanom poradili. Stvorio je ugodnu atmosferu u kojoj je bilo i rada i zabave, uz točne savjete za pisanje, što je bilo puno efikasnije u kontekstu grupe, kao i individualnih polaznika, nego li možda u nekim drugim radionicama.“

Kad smo kod Gorana Ferčeca, razgovarala sam s polaznikom prošlogodišnje Booksine radionice kratke priče, koju je on vodio. Polaznik Josip Despot, inače magistar komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, o svom iskustvu s radionicom pisanja proze rekao je: „Radionicu sam pohađao bez ranijeg spisateljskog iskustva. Svoje radove nisam slao po natječajima niti sam u slobodno vrijeme mnogo pisao, što se pak promijenilo nakon radionice. Moje je iskustvo s radionicom kratke priče bilo izrazito ugodno naročito zbog intimne atmosfere s manjim brojem polaznika (devetero), radi čega je svaki polaznik mogao doći do izražaja i opustiti se ne samo u vlastitom pisanju, već i u prezentiranju istoga pred drugima. Voditelj Goran Ferčec stvorio je opuštenu atmosferu ispunjenu humorom, ali i korisnim savjetima, a nakon završetka radionice, mi polaznici kao grupa ostali smo u kontaktu pa si međusobno šaljemo i komentiramo nove priče koje pišemo. Samo jedna radionica pisanja oslobodila me i motivirala da nastavim pisati i dalje slati svoje priče, što je ove godine rezultiralo i objavom moje nove kratke priče u časopisu Vijenac.“

Iz ovoga proizlazi da radionice pisanja katkad zaista rezultiraju uspješnim suradnjama i budućim književnim objavama, što na književnim portalima, a što u izdavačkim kućama. Međutim, čak i u slučaju da se neki polaznici kasnije ne aktiviraju u književnom radu, radionice pisanja ostaju višestruko korisne u smislu iskustva, okušavanju u nečem novom i pronalaska vlastitog interesa za bavljenjem književnosti u bilo kojem obliku.

O radionicama pisanja u CeKaPe-u razgovarala sam i s još jednim polaznikom, koji je također želio ostati anoniman: „U CeKaPe sam išao na scenarističku radionicu i radionicu kratke priče. Potonju je radionicu vodio Zoran Ferić i uglavnom je imao dobre savjete jer je istesan i nepretenciozan. Na kraju se sve svodi na poprilično zdravorazumske vježbe – formuliraj priču na temelju imena glavnog lika ili specifične situacije. Sporadično se može upoznati nekoliko ljudi koji su zaista zainteresirani za nastavak pisanja, makar većina dolazi hobistički. Nekolicina ljudi iz CeKaPe-a (sad mislim na radionicu poezije) na kraju je svoje radove čitala u sklopu Studentskog Vriska, što očito nekima služi kao početna točka za daljnje pisanje.“

Polazniku je, primjerice, u usporedbi s radionicom kratke priče, ipak scenaristička radionica naposljetku pružila korisne alate za daljnje pisanje vlastite proze: „Makar nije najbolja radionica na kojoj sam bio, scenarij u CeKaPe-u odrazio se na moje kasnije prozne tekstove, jer sam počeo primjećivati koliko sažet i kraći prozni tekst može biti, a da postiže isti efekt.“

Novim autorima i onima koji to žele postati, ili možda nisu sigurni mogu li se time baviti, od velike je važnosti uspostaviti komunikaciju s urednicima, piscima i osobama koje su u književnom polju skupile određeno iskustvo, što vlastitim pisanjem, što uređivanjem tuđeg teksta. Mentorski rad s polaznicima višestruko je značajan, ne samo u edukativnom smislu podučavanja i korištenja alata za pisanje, uobličavanje teksta i pronalazak autorskog glasa, već i u ohrabrivanju polaznika za nastavak bavljenja pisanjem, bilo za osobne potrebe ili za prijave na natječaje i moguće objavljivanje.

Radionice pisanja, za razliku od nekih književnih natječaja, nemaju dobno ograničenje pa se tako u njih mogu uključiti i osobe koje možda ranije u životu nisu mnogo pisale, nisu na raspolaganju imale previše vremena za pisanje ili su se tek kasnije ohrabrile započeti s pisanjem i osjetiti što točno znači raditi na tekstu u manjoj zajednici koja dijeli slični interes. Dobna heterogenost u radioničkim grupama poželjna je i polaznicima može doprinijeti zanimljivu razmjenu iskustava i više od same osnove dijeljenog književnog interesa.

Voditelji radionica nerijetko polaznicima predlažu i popise za čitanje, što priručnika o pisanju, koji se sadržajno i fokusiraju na sami proces pisanja, a što svojevrsnih ''lektirnih'' naslova, koji se možda tematski dodiruju s pisanjem individualnog polaznika/ce i mogu mu/joj biti korisni u daljnjem razvijanju pisanja. Bez pisanja nema ni čitanja, kao ni obrnuto, a što se više čita, lakše se razvijaju osobni spisateljski alati. U tom kontekstu radionice pisanja kombiniraju ne samo vlastiti rad na tekstu, bilo proznom ili poetskom, već i pripremu za isti putem čitanja i promišljanja pročitanog. U praktičnom smislu, čak više od lektirnih naslova, polaznicima radionica, a i onima koji se na taj korak još nisu odlučili, značajna je literatura koja se teorijski bavi savjetima za pisanje, odnosno vrste priručnika za pisanje. 

Radionice pisanja poezije također su vrlo popularne, čak i među polaznicima koji ranije u životu možda nisu ni pisali poeziju, već ih je sama ideja takvog iskustva dovoljno zaintrigirala da se prijave. Osim CeKaPe-a i Bookse, kao i brojnih gradskih knjižnica koje učestalo vode svoje programe pisanja, radionice poezije održavale su se i u sklopu potpore udruge Domino. Jedna od takvih jest radionica eksperimentalne poezije, pod vodstvom dviju pjesnikinja, Betine Ilić Grički i Anete Vladimirov. Upravo o toj radionici, i onome što je za sudionike uslijedilo kasnije, razgovarala sam s dvije polaznice, Rebbeccom Mikulandrom te Sonjom Prijić.

O svojem okušavanju u radionicama poezije, i njihovom nezaobilaznom društvenom aspektu, Sonja je ispričala sljedeće: „Moje se iskustvo s radionicama poezije sastoji od dva odslušana ciklusa radionica kod Anete Vladimirov i Betine Ilić Grički, na njihovim radionicama poezije organiziranim uz potporu udruge Domino. Kao i Rebbecu, i mene je netko od prijatelja nagovorio. Nisam imala neka velika očekivanja, išla sam da vidim što se to tamo radi, ali nisam imala ni neke velike ambicije, meni je bilo do toga da malo isprobam. Jako mi se svidjelo što je struktura vrlo opuštena, što se nismo bavile teorijom niti puno čak čitale druge pjesnike, više je stvar izgledala kao vođena igra. Taj pristup, u kombinaciji sa stvarno sjajnom grupom, rezultirao je time da sam otišla i drugi put, ali i, što je najvažnije, da sam stekla nove prijatelje. Od svega toga izrodila se i jedna vrlo neformalna pjesnička grupa koja se sastaje jednom mjesečno, druži i čita pjesme, i taj tip dosljednosti i odgovornosti prema grupi puno znači, a da pritom nikoga ne zatrpa preozbiljnim pritiskom i strogoćom. I dalje se ne smatram baš pjesnikinjom, ali prijateljice su zato odlične!“

Rebbecca Mikulandra također je govorila o svojem iskustvu početka pisanja poezije, čestog sudjelovanja na radionicama i vlastitom viđenju takve prakse i iskustva te korisnosti za buduće čitanje, pisanje i razumijevanje književnosti u širem smislu: „Također sam krenula na radionice kod Anete i Betine, nakon Sonjine tople preporuke. Upravo sam počela raditi u Knjižnici Dubrava kada su Aneta i Betina pokrenule radionice kat iznad, u organizaciji udruge Domino i Narodnog sveučilišta Dubrava. Radionica se zvala 'Rapsodije Gornje i Donje Dubrave' i obećavala nam je pjesničko istraživanje Dubrave (s kojom sam dotad imala malo kontakta) te Vesne Parun, što me privuklo više nego samo pisanje poezije. Zahvaljujući toj radionici zaljubila sam se u poeziju i počela je pisati. U knjižnici smo nastavile s pjesničkim druženjima pod istim rapsodičnim imenom, a iz svega je izrastao i festival posvećen Vesni Parun, na kojem smo u Knjižnici Dubrava promovirale zajedničku pjesničku zbirku Što imam protiv dana. Nakon toga sam ušla u pravi radionički niz: išla sam kod Sanje Baković u Knjižnicu Savica, kod Martine Vidaić u Booksu, a posljednje sam se okušala i u prozi kod Roberta Perišića, također u Booksi. Radionice, osobito otvorene za sve i besplatne, stoje nasuprot neprozirnom književnom 'polju' čija su pravila često nepoznata onima koji s njim nemaju doticaja ili nisu već 'inicirani'. Tu imamo priliku čuti praktične informacije o uređivanju teksta, objavljivanju, natječajima, rezidencijama i slično. A ono što je još važnije, možemo doživjeti određenu stvaralačku slobodu, isprobati različite ideje, dobiti povratne informacije i postati bolje čitateljice. Kod Anete i Betine počele smo s Viktorom Šklovskim i njegovom Tehnikom spisateljskog zanata: idejom da pisac treba pisati o onome što zna. Tako sam i ja najuzbudljiviju književnost čula kad smo pisale poeziju o radu u uredu carine, čišćenju Jadrana u ronilačkom odijelu, danima koji prolaze u administraciji, majčinstvu, pisanju, prevođenju ili izletu s prijateljicama. Takav radosni amaterizam već iznjedruje neke odlične pjesnikinje i pjesnike, a bit će ih sigurno i još. Svakako je, naposljetku, spisateljski posao samotan, i radionicama mora prethoditi i slijediti mirno sjedenje i pisanje. Ovo zapisujem sebi, sad već okorjeloj radioničarki.“

Radionice poezije katkad uključuju i zajedničko čitanje na završnom susretu, što je primjerice praksa radionica poezije u Booksi i u tekstu ranije spomenute radionice poezije u CeKaPe-u, što polaznicima također pruža priliku okušati se i u javnom čitanju vlastitog književnog rada pred nepoznatom, kao i poznatom publikom, dodajući tako dozu profesionalnosti samom iskustvu. 

Pohađanje radionica kreativnog pisanja, u zaključku, polaznicima pruža mnogo više od novog spisateljskog iskustva: razvija disciplinu pisanja, dopunjava prethodno iskustvo pisanja korisnim alatima i savjetima, konstruktivnom kritikom pomaže u iskoraku prema pronalasku vlastitog autorskog glasa, stvara nova poznanstva, što privatna, a što profesionalna te otvara put prema aktivnijem bavljenju književnim, i općenito kulturnim poljem, čija je materijalizacija i širenje prema drugim sferama društva, ne samo onima koje se njime bave profesionalno, potrebna i, u današnjem vremenu čestog zanemarivanja pisanog teksta, na svoj način nužna.