Smeće i svetinja (izbor)

Ususret gostovanju na programu 'Goranovo proljeće: Versopolis u Booksi', donosimo izbor poezije iz zbirke Smeće i svetinja posljednjeg u nizu pjesnika koji će na programu biti predstavljeni - Rolanda Orcsika.

Kartaga

Povadio sam tanjure za

doručak, potom uključio

Radio Bartók. Nakon izmoljenog pranja

ruku, i djeca su najzad sjela za stol.

Vilice i tupi noževi zveckali su na bijelim

porculanskim tanjurima, dajući pratnju

Purcellovoj melankoliji. Sjeti me se, ali

na sudbinu moju ne misli, lamentirala je

Didona, i prije nego sam se izgubio

u strmim hridima glazbe, emisija se

završila. Slijedile su splačine od

vijesti s propagandom ponavljanom

do iznemoglosti. Isključio sam ih,

da ne zatruju fine

zalogaje moje djece.

Pomislio sam na Didonu, njezinu ljubav

ukorijenjenu s onu stranu groba.

U moju sudbinu mogu zagaziti, ali –

jedi već, tata, prekinuo me sin.

Tada sam primijetio da u ruci

cijelo vrijeme čvrsto stežem nož,

kao da se u kuhinju krišom

uvukao nevidljiv, ali precizno

opipljiv duh iz podzemnog svijeta.

Zmaj

Zbog čega je ocean tih,

upitala me je kći.

Ne znam, jer

nisam još bio blizu tih obala,

odgovorih.

Ni more ne govori,

pa ipak nije tiho,

nastavila je kći

uvijajući svoje plave kovrče.

Ako je ocean tih, onda

ga se i ne čuje.

Živi li u ždrijelu oceana tišina

umjesto glasa?

Nekada je

davno, tako sam čuo,

netko tamo zaključao zmaja.

Zmaj je užasno gnjevan,

ne može bljuvati

vatru, ocean je gasi,

počeo sam joj pričati.

Ronilac, koji je dospio u blizinu

ždrijela oceana,

na dubini

gdje ni kitovi ne plivaju,

čuo je samo

zmajev promukli glas.

Kao kada se na radiju

između zvučnih valova

čuje pucketanje i šištanje,

vrtlože se u vodi

prigušeni urlici zmaja.

Ako je kao radio,

zašto onda ocean ne

isključi tog zmaja?

Zato što ocean nema ruke,

a zmaj ne funkcionira

na pritiskanje.

Ali odurna beštija

kihat će i prštati sve dok

bude imala koga zadiviti.

Ja mu ne vjerujem,

odbrusila je kći.

Ipak, on ostaje zguren

u ždrijelu oceana,

bit će uvijek takvih

koje će promuklom pjesmom zavesti.

Tako zmaj mami, kao slatkim riječima,

sebi žrtve, zatim ih proždire, sve

dok se ne osnaži i izbavi iz

ždrijela oceana,

kako bi u bijesu spržio svijet.

Kći je razrogačila oči,

nikada ga neću slušati,

viknula je, i druge ću od toga odgovoriti!

Hoće li ocean onda opet biti tih?

Uzalud, zmaj neće uginuti,

u njegovom srcu bijes će i dalje tinjati.

Kći je podigla naglo glavu,

ne treba se zmajevo

srce piriti, nego tišina!

Piriti tišinu?

Kći me je na trenutak pogledala:

Ali zar nije dosadno

cijeli dan biti tih?

Druga priroda

Gospodar je pozvonio, a sluga se istoga trena pojavio na vratima. Upadaj, ohrabrio je starac svježe obrijanog vitkog mladića. Nema ovdje nikoga, rekao je gospodar vedrim glasom, te pokazao na krevet. Sluga je znao što slijedi: otkopčao je pojas, spustio hlače i zabljesnu njegova snježnobijela stražnjica. Legao je na trbuh, ispružio se na velikom tamnocrvenom krevetu s baldahinom. Ne, ne treba uže, ići će i bez toga. Sigurno? Gospodar je izvukao bič, lagano pogladio prstima kožnate rese. Onda je zamahnuo njime, ali ne iz sve snage, nego fino, nježno. Sluga nije urlikao, samo je stenjao, pokušavao suzdržati se od dahtanja. Hoću da vrištiš, povikao je gospodar. Sluga je poslušno izvršio zadaću a gospodar je nastavio sve nježnijim pokretima gladiti bičem svog omiljenog pripitomljenika. Lupao je i lupao po naježurenoj zadnjici svojega sluge, sve dok jedan glasan, praskav zvuk nije naznačio kraj njihovom komornom komadu. Iz slugine stražnjice izletjela je opruga srebrnog sjaja. Ne mogu vjerovati, zarežao je gospodar, ovo je već drugi put ovoga tjedna, ništa od revolucije, uzdisao je pipkajući pritom komadić opruge koji je stršio. Borio se sa suzama. Neugodan, gotovo nepodnošljiv smrad osjećaja krivnje ispuni sobu.

S mađarskoga prevela Angéla Pataki.

Roland Orcsik rođen je 1975. godine u vojvođanskom gradu Bečeju. Od 1992. živi u Segedinu (Mađarska). Diplomirao je na Segedinskom univerzitetu 2002., a trenutno na istom univerzitetu radi kao asistent Slavističke filološke katedre. Piše poeziju, eseje, kritike, studije i prevodi južnoslavenske književnosti na mađarski jezik. Pjesme su mu prevedene na bosanski, engleski, grčki, francuski, hrvatski, rumunjski, srpski, slovenski i španjolski jezik. Dosad je objavio pet pjesničkih knjiga: Rozsdamaró (Zaštita od korozije, 2002.), Holdnak, Arccal (Mjesecu, Licem; 2007.), Mahler letöltve (Skinuti Maler, 2011.), Harmadolás (Pravilo trećina, 2015), Legalja (Dno dna, 2020) te roman Phantomcommando (2016.). Za njih je dobio više književnih nagrada. Urednik je književnog časopisa Tiszatáj. Svira u psihodeličnom punk bendu Lajka.