Ususret sudjelovanju na na programu Goranovo proljeće: Versopolis u Booksi, donosimo izbor poezije iz zbirke Golo srce prvog od pjesnika koji će na programu biti predstavljeni - Alena Bešića.
1.
podne
Paziš kome se pričaš i ko te svjedoči. Jer, sa
svakom riječju što promine u druge manje te
ima. Slutiš kako se, u tami hladnih odaja, lјušte
slova zaboravlјenog lјetopisa. Pohranjuješ slike
kao sjeme egzotičnog bilјa, čekajući strplјivo
iz herbarijuma da prolista. Utvarno sam, ispijaš
orošenu čašu rizlinga, i pomišlјaš da prava poezija
vjerovatno prebiva u jednostavnosti koju nikako da
dosegneš: u nasušnoj očiglednosti kriške hlјeba na stolu,
očaravajućoj običnosti zdjele maslina, neporecivoj toplini
kamene klupe na koju polažeš dlan. Odjednom –
podne. I zaista, kako ne zavidjeti oku na čistoj
blagovijesti, na plavetnilu što rezbari konture zvonika
u kom se opet sabira tišina? Jato golubova poput
crnog sazviježđa u divlјoj spirali odmiče van
pogleda, svijesti, pamćenja. I jedan se srebrni balon,
ispušten od straha, otiskuje niz agoniju odjeka.
Bezglasna, podrhtava sjenka sunčanog sata.
2.
silazak
Bezglasna, podrhtava sjenka sunčanog sata.
Iskradaš se iz kuće, tjeran nečim zagonetnijim
od nedostatka nadahnuća. Možda neizdrživim
stidom, što te rasparčava kad god pomisliš da
svoje pjesme dovikneš preko ulice prijatelјima.
Ili nečim zemalјskijim, pukom glađu, recimo.
Kao insekt ticalima, pogledom oprezno opipavaš
svijet, ovlaš dodiruješ ravnodušni horizont. Na
trenutak, zatvorivši kapiju za sobom, zaboravlјaš
iscrplјeni obrazac po kom oskudno tkaš pismo:
neko proteklo lјeto, zreli dan, ravnoteža elemenata,
odsutno more čiji ti se modri atomi, naneseni lahorom
kroz zastore vremena, u ritmu disanja rastvaraju u
umu, ostavlјajući za sobom krte lјušture čežnje,
oblutke nekoliko preživlјenih lјubavi, beskrvnu
poeziju što žudi za suncem dragocjenih kasnih
spoznaja. Silaziš na pusto žalo i, kao da prvi put to činiš,
u dlanovima prevrćeš školјku, kušaš smokvu, izuvaš se.
3.
zlatni presjek
U dlanovima prevrćeš školјku, kušaš smokvu, izuvaš se.
Ali već sivo, čamotno more briše tvoje tragove po pijesku,
spira izlomlјenu kružnicu tih milimetarskih lutanja, od
sobe do plaže, od pisma do tijela, od sebe do sebe. Od mene
do tebe. Čempresi izgaraju u predvečerje Ivanjske noći.
Bolni magareći rev potresa zamućene zvijezde, dok zamiru
poslјednji damari svjetlosti. Plačeš na ovoj toliko poznatoj
obali, ali ne zato što svijet možda izgleda mekši i prisniji
obložen finom opnom suza, već zbog jednog stiha kojim ti se neko
obratio prije nekoliko stolјeća i koji te danas konačno pronašao:
Davno ti sam legao i dugo ti mi je ležati – kroz baršun mahovine
prosijava epitaf sa okrnjenog stećka, plamti poslanica mrtvih,
šapat iz kamena, glasovi bez slika. Čista si nepomičnost, ove
prekratke noći, dok tragaš za zlatnim presjekom riječi koje neće
poput zapalјene strijele zaparati tamno nebo, logikom nadigravši
geometriju pada, nego korakom kornjače domiliti iz zaborava,
iz sna, izroniti iz beskrajnog okeana vremena, i
tiho se sklupčati u nečijem umornom srcu.
4.
antimarina I
„Tiho se sklupčati u nečijem umornom srcu“,
zapisuješ i polako odmičeš lice od tog iskrivlјenog
ogledala. Rasplinjuje se tajna prepoznavanja i,
kao plima, uz kičmu ti strasno mili praznina.
Negdje izvan pisma, u svemu što je prećutano,
slutiš, opet je neokrznuta ostala suština. Kraj
otvorenog prozora miluješ busolu, dok sa televizora
dopire huka valova, krici galebova, komešanje
bluna. Nevičan plovidbi, odilјanju, vezivanju
pomorskih uzlova, krivotvoritelј si zaludnih brodskih
dnevnika. More je oko nas, ali je soba u nama, poput
tromba-ubojice, misao ova vršlјa deltama tvoga krvotoka,
ukleta olupina izgublјena u fjordovima ispod usijanih
slјepoočnica. Pomahnitala je magnetna igla. U maglini,
duž boka osjetiš dodir glečera. Da, iznutra se otvara
kao vlas tanušna naprslina, kroz koju će slana voda
u tebe da pokulјa. Pucketa parket iza tvojih leđa, to
na prstima se prikrada svakodnevno ništa.
Alen Bešić (1975, Bihać, Bosna i Hercegovina), diplomirao je na Odsjeku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Objavio je četiri knjige poezije: U filigranu rez (1999.), Način dima (2004.), Golo srce (2012.) i Hronika sitnica: izabrane pjesme (2014.), kao i dvije knjige izabranih književnih kritika i eseja: Lavirinti čitanja (2006.) i Neponovljivi obrazac (2012.). Za zbirku poezije Golo srce dobio je nagrade Branko Miljković i Risto Ratković (2013.). Pjesme su mu prevođene na njemački, engleski, francuski, ruski, ukrajinski, makedonski, mađarski, rumunjski, španjolski i slovenski jezik. Od 2007. godine radi kao urednik časopisa za književnost i teoriju Polja, a od 2012. i kao urednik izdavačke djelatnosti Kulturnog centra Novog Sada.
Ususret gostovanju na programu 'Goranovo proljeće: Versopolis u Booksi', donosimo izbor poezije posljednjeg u nizu pjesnika koji će na programu biti predstavljeni - Rolanda Orcsika.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.