Kakva teta, takva nećakinja

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, stoji u uvodu slavnog Tolstojevog romana. Međutim, Elena Ferrante ne bi se nužno složila s njim. U njezinom romanu Lažljivi život odraslih svaka obitelj nesretna je na sličan način jer se pokazuje kako su laži, prijevare i manipulacije nužni alati za preživljavanje u svijetu odraslih, postaju gotovo kohezivnim sredstvom koje pod svaku cijenu nastoji održati privid skladne zajednice.

Ispripovijedan je u prvom licu jednine, radnja je lokalizirana u Napulju u devedesetim godinama prošlog stoljeća i prati formativne godine dvanaestogodišnje Giovanne Trada koja promatra svijet oko sebe i pita se što se događa u svijetu odraslih, u glavama izrazito razboritih ljudi, u njihovim tijelima punim znanja? Nakon što slučajno načuje razgovor između roditelja koji uključuje očev neočekivani komentar o Giovanninoj ružnoći, njezino djetinjstvo ispunjeno nevinošću, povjerenjem i ljubavlju, automatski je prekinuto. Opsjednuto se počinje promatrati u ogledalu ne bi li dokučila sliči li zaista teti Vittoriji, nepristojnoj, vulgarnoj i u društvu često neugodnoj služavki, s kojom njezini roditelji godinama nisu u kontaktu. Na Giovannino inzistiranje, roditelji joj dopuste da upozna očevu sestru i dotad zacrnjeno lice na obiteljskim fotografijama prestaje biti nepoznatom siluetom.

Komunikacija s očevom stranom obitelji, onim drugim, naznačena je i u jeziku, što je uvjerljivo razlikovno obilježje između likova. Giovanni svi tepaju Giannina i govore dijalektalnim naglaskom, koji u usporedbi sa standardom djeluje iščašeno i drugačije, baš kao Giovannina nova stvarnost. Čak se i njezin otac, uzorni intelektualac i profesor, u svađi s Marianom, dugogodišnjim obiteljskim prijateljem i kolegom, okomio na njega na dijalektu koji nikada ne koristi. Nadalje, Vittoria je s njom razgovarala kao da je odrasla, kao da su vršnjakinje, što je Giovanni godilo. Vittorijin lik rastvara pitanje seksualnosti, sile koja formira i usmjeruje ljudske odnose te u suštini tradicionalno diktira razliku između djevojčice, djevojke i zrele žene. Tako se Giovanna nerijetko poigrava sa svojim udvaračima, često ponavljajući tetine obrasce, istovremeno održavajući blizak odnos s prijateljicom Angelom.

Za protagonisticu romana proces sazrijevanja je mučan i žulja je (kako bih razjasnila da me nije briga za mišljenje rođaka i prijatelja, za njihove vrijednosti, za njihovu želju da se usuglasim s njihovim viđenjem sebe). Eksperimentiranje tjelesnošću vezano je uz kolebanje oko teme ljepote i/ili inteligencije. Naslovnica knjige u izdanju zagrebačkog Profila prikazuje dio ženskog lica u ogledalu te ju je produktivno čitati tako da se poveže s tkivom teksta (kako Giovanna vidi sebe i/ili kako je njezino viđenje uvjetovano nečijim drugim). Ako se značenje fotografije rastegne izvan korica knjige, čitatelj simbolično prepoznaje dio vlastitog odraza u fiktivnom ogledalu.

Autorica izvrsno zamućuje polje istine i laži, upire prstom u fluidnost i nepovjerenje u konstrukte koji prvenstveno ovise o perspektivi onoga koji govori, uključujući situacije poput naizgled bezopasne prijateljske ljubomore do ozbiljnijeg preuzimanja odgovornosti za verbalno i fizičko nasilje.

Primjerice, tema ljubavi koja je također jedna od važnih tema u romanu, istovremeno može biti snaga i/ili slabost. Trenutak koji će dodatno zbuniti Giovannu, uliti nepovjerenje i stvoriti jaz između nje i roditelja jest kada primijeti kako se majka i Mariano dodiruju gležnjevima ispod stola na zajedničkoj večeri. Skrivanje istine i manipulacija emocijama simbolično su utkani u motiv narukvice koja plovi između žena različitih generacija i djelomično raspetljava, ponekad zapetljava ionako složene odnose između aktera na sceni.

Što se tiče autoričina opusa, poznato je da su u središtu njezina interesa portreti punokrvnih ženskih iskustava. Baš kao i u Genijalnoj prijateljici, vjerojatno najpoznatijoj tetralogiji 21. stoljeća, Ferrante se ne ustručava zadati zapetljan tempo u odnosima likova, poput natjecanja u ženskom prijateljstvu i/ili njihove klasne uvjetovanosti koja određuje životne puteve. Realistični prikazi glavnih i sporednih likova te njihove okoline jasno ilustriraju klasne i političke odnose u talijanskom društvu. Giovannin otac je profesor povijesti i filozofije u najuglednijoj napuljskoj gimnaziji, a majka predaje latinski i grčki te radi korekturu jeftinih ljubića. Oni žive u napuljskim brežuljcima, navrh Ulice svetog Jakova Kapreškog, dok Vittoria živi u nizini, nepoznatom dijelu grada koji podcrtava značajke društvene margine: siromaštvo, manjak obrazovanja i nesigurnu životnu egzistenciju.

Pitanje društvene slike i (ne)mogućnosti njezina održavanja dovoljno je potkrijepiti primjerom odnosa zaručnika Giuliane i Roberta. Dok je Roberto mladi znanstvenik koji studira i živi u Milanu te lijepo i artikulirano govori i piše, Giuliana se ne miče iz rodnog grada i gori od želje za društvenom afirmacijom. Ona silno želi pokazati s kim se druži, da su Giovanna i Angela djevojke iz Vomera, gimnazijalke, uglađeni ljudi. Isto tako, roditelji su zamolili Giovannu da nikome ne govori kako je pala razred, što svjedoči o naporima za stvaranje iluzije koja je potrebna za preživljavanje u kontekstu talijanskog, ali uistinu i svakog društva.

S obzirom na status jedne od omiljenih svjetskih književnica te visoka očekivanja kritičara i javnosti koje je Ferrante razmazila prethodnim romanima, nije iznevjerila ni u Lažljivom životu odraslih. Kao što su kritičarke istaknule u podcastu o utjecajima Elene Ferrante, ona piše velike romane, usporedive po svom opsegu, introspekciji, psihologizaciji te portretu društvenih slojeva s Knausgårdovim romanima u nastavcima Moja borba. U sedam poglavlja autorica je razvila gustu psihološku mrežu kompleksnih likova, čije su osobnosti tankoćutno opisane, i ponovno je uspjela isplesti priču koja pleše na granici između književnosti i života. Kao što su se čitatelji pitali tko je Lila ili Elena u njihovu životu, tako će zasigurno naći i Vittoriju, Angelu ili Roberta. Roman je još jedna uspješnica iz majstorske radionice pripovijedanja Elene Ferrante, bolno iskren i kompliciran, kojemu će čitatelji, bez sumnje, rado dati svoje povjerenje.

*Tekst je napisan za Bookstanovu radionicu kritike s temom: Kritika i istina: šta, kako i kome čitamo?.