Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3
Piše: F. B.

Promišljanja redara Damjana koncem zime 2024.

Large thinker damjan

Foto: Fredrik Rubensson.

Petak
08.03.2024.

Na početku želimo ovim putem svim ženama čestitati 8. mart, Međunarodni dan žena. Evo, jesmo, a sad na posel!

Posljednjih dana, pa vjerojatno i tjedana, redar Damjan odlazio bi za vrijeme pauze u parkić preko puta Bookse, sjedio na klupi ispod gologlave breze i razmišljao. Točno se vidjelo da razmišlja, jer mu se čelo silno mrštilo zbog čega je na trenutke, ili većinu vremena, izgledao kao netko tko se ne može sjetiti gdje je parkirao auto. Također, primijetili smo, bivao je sve rastreseniji i nastavljao razmišljati ne samo na pauzi, već po cijele dane.

Teško smo dopirali do njega, stoga pozvasmo Nadstojnicu Meridu, pa neka ga ona svojim neprijepornim autoritetom pokuša zauzlanog razuzlati. Nadstojnica je nabacila lažnu lisicu oko vrata i izašla iz svog ureda. Vidjela je Damjana kako žurno odlazi u parkić na pauzu i nastavak razmišljanja. Prekriženih ruku uputila se za njim, a ranoproljetni zagrebački vjetar ćarlijaš razbarušio joj je ionako već razbarušenu deathmetalsku frizuru.

„Hej, Damjane, hižo stara, kak je, počivleš si male, kaj ne?“

Redar je poskočio, dohvatio džepni sat iz džepića na prsluku, pa ga hitro pospremio: „Na pauzi sam, imam još dobrih dvadeset minuta.“

Srećom, u blizini je bio jedan od naših arhivara, zahvaljujući kojemu je razgovor između Nadstojnice i redara uredno zabilježen i arhiviran za pokoljenja koja dolaze.

NADSTOJNICA MERIDA: „Jasno, jasno, pauza je svetinja, poštujem, ali vidimo svi da si svaki dan silno namršten. Razmišljaš o nečemu, ha?“

DAMJAN: „Istina, da, razmišljam…“

NADSTOJNICA MERIDA: „Lijepo, a o čem to gruntaš, ako nije tajna – meni možeš povjeriti.“

DAMJAN: „O mnogočemu, počeo sam pisati novi roman i onda se uhvatio u velikoj nedoumici pitajući se – a zašto ovaj put ne bih probao naopako tj. drugačije.“

NADSTOJNICA MERIDA: „Naopako i drugačije? Ne kužim te ni pol posto.“

DAMJAN: „Pa eto, obično pišem iz vlastitog zadovoljstva, a to je, bojim se, odavno izašlo iz mode. Nedavno sam negdje pročitao razgovor s jednim velikim uzbekistanskim ili nikaragvanskim romanopiscem i on veli na jednom mjestu – shvatite li da svakog jutra jedva čekate nastaviti s pisanjem, to vam je pouzdan znak kako pišete o nečemu što vas raduje i stoga odmah to bacite u smeće. Hoće reći, onaj komu je pisanje zadovoljstvo najobičniji je fićfirić, skorojević i lakomislenjak. Pravo, istinski vrijedno pisanje izaziva mučnine u želucu, nesanicu, vrućicu, kronični kašalj i treperenje živaca.“

NADSTOJNICA MERIDA: „Hm… ne zvuči mi to ne znam kako pametno.“

DAMJAN: „Ali jest. U pravu je tip, pisanje ne bi trebalo biti ugodna razbibriga, već muke ježeve i Tantalove na desetu. E, i onda sam počeo razmišljati o dvije velike, da ne velim dominantne vrste romana. Prva je ono kad pišeš o tome kako je bilo nekad i kako je to nekad bilo bolje. I tako sam se pokušao sjetiti kako je meni bilo nekad, i sjetio sam se, ukratko – meni je uvijek bilo loše, no ipak, u vremenu zvanom nekad bio sam mlad i nisam ni znao da mi je bilo loše, jer kad si mlad – sve ti je dobro, pa čak i ako je realno loše. Ne znam pratite li me…“

NADSTOJNICA MERIDA: „Pratim te, nego što, pratim te kano sokolica. A koja je druga vrsta romana?“

DAMJAN: „Druga je kad autor na osnovu svega što je bilo i što jest pokušava zamisliti i oslikati kako će biti u budućnosti. Posljednjih godina to su uglavnom pripovijesti o svijetu poslije apokalipse ili o putovanjima u daleke zakutke svemira. U ovoj vrsti romana uočio sam veliki problem, a to je što budućnost, mislim ona stvarna – kad dođe, uopće nema veze s nekadašnjim vizijama autora. Mnogo toga se promijenilo, ali je svejedno vrlo slično vremenu od prije nekoliko desetljeća. U jednom trenutku, nema zbora, stvarno će se dogoditi nekakva velika katastrofa i poslat ćemo ljudsku posadu ka dalekim zvijezdama, ali to neće biti tako brzo. A zašto, zato što se povijest iz perspektive čovjeka koji rijetko može poživjeti i smiješnih stotinu godina, odvija vrlo sporo, prođe ti život, a sve, više-manje, ostane kako je i bilo. Promjene su kozmetičke. Želimo li uopće doživjeti budućnost? Ne znam baš.“

NADSTOJNICA MERIDA: „Ne bih se složila, ali pustimo sad mene, i – kamo te dalje odvelo promišljanje?“

DAMJAN: „Vratio sam se na početak i shvatio da je za autora, pa tako i mene, najbolje latiti se teških, mučnih, aktualnih i važnih tema.“

NADSTOJNICA MERIDA: „Primjerice?“

DAMJAN: „U tome i jest problem, takvih tema je u izobilju, ali ih je i premalo, sve što ti padne na pamet već je netko obradio ili obrađuje ili će obraditi. Je li moguće, zapitah se, da je sve ispripovijedano, jesmo li došli do kraja književnosti ili čak i kraja povijesti, i zdrav razum mi govori – nije moguće. Samo se valja vratiti u vlastito dvorište, pri čemu, naravno, ne mislim na dvorište-dvorište, nego…“

NADSTOJNICA MERIDA: „Kužim. Shvatio si kako se moraš vratiti sebi i pisati iz zadovoljstva. Napravio si, dakle, puni krug?“

DAMJAN: „Da…“

NADSTOJNICA MERIDA: „Kad si točno zatvorio taj razmišljački maraton?“

DAMJAN: „Hah… prije otprilike šest dana.“

NADSTOJNICA MERIDA: „Ali i dalje si nastavio biti namršten, što me dovodi do zaključka, ispravi me ako griješim, da si nastavio dumati i još uvijek dumaš, o čemu, crni Damjane?“

DAMJAN: „O svemu pomalo, o tome kako je bilo nekad, o budućnosti i tome kada će početi – mislim, za jedno 800 ili 1000 godina, razmišljam dosta i o zombijima, o tome gdje bi se formirao zagrebački pokret otpora – mislim u Zapruđu, razmišljam kako je teško velikim autoricama i autorima, jer pate i ta patnja se gomila, razmišljam i o tome kako je Roško našao nekakav svoj srednji put, veliki je autor, a nitko ne može reći da pati – baš čudno, ne volim proljeće, jer traje par dana i tako će biti i ove godine, možete se kladiti na to, razmišljam ja o koječemu, no baš u posljednjih tjedan dana u pozadini tog procesa non-stop čujem: "rim-tim-tagi-digi-rim-tim, whoooooaaa…

F.B., Dan žena 2024., Zagreb

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
Homepage amazing 05.04.2024.

Nije sve amazing, surprising i breathtaking... ili?

Umjesto pretjeranog granatiranja korica hvalospjevnim ficlekima, štiklecima i blurbekima, predlažemo nešto malo drugačije.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
Homepage herakles 22.03.2024.

Carstvo eponima ili čišćenje Augijevih štala

Tko je, zapravo, bio taj tip Augij(a) i do koje mjere su njegove štale morale biti zapuštene da bi, evo, završile u leksikonu eponima?

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
Homepage luv 16.02.2024.

Postvalentinovski realizam i ljubavni roman

Ima  onih koji će reći kako je ljubav najobičnija marketinška izmišljotina, a Booksin Odjel za pretjerane osjećaje (BOZAPO) ostaje suzdržan.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
Homepage ivofranges 018 02.02.2024.

Booksin jubilej: 20. godišnjica literarne ubožnice

U svijetu književnih klubova (kombinata), dvadeset godina je već ozbiljna starost. Osjećamo se kao da nam je sedamdeset. Svašta smo proživjeli, a živjeti u svijetu književnosti nije šala.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
Homepage bili libar 19.01.2024.

Dežulovićevi Bili libri

Dežulovićeve sportske pripovijesti nisu samo nešto se pročita, o njima se priča na kavama, prepričava ih se i ponovo čita, i svaki put imate osjećaj kao da prvi put čitate.

Piše: F. B.

Pisma Pukovniku
Homepage zod2024 05.01.2024.

Booksin veliki godišnji horoskop - 2024.

Booksini zvjezdoznanci proučili su astrološke karte i probali vidjeti što naših 19 (da, 19) zodijačkih znakova čeka u 2024.!

Piše: F. B.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu