Mog mora nema i ne znam šta da radim

Odmah ću priznati - fenomen Đorđa Balaševića nisam promatrao iz prvih redova, među hrpom koncertnih ulaznica koje čuvam negdje, a da ni sam ne znam zašto (ali što sam stariji sve mi manje smetaju), teško bi se pronašla koja s Đoletovim likom ili potpisom. Među tim ulaznicama najviše je onih s koncerata Motörheada, a što se tiče glazbenika s Ovih Naših Prostora mislim da sam najviše pohodio koncerte Laibacha. A i to mi je pomalo neobično – danas ne mogu reći da sam spadao među najtvrdokornije fanove Laibacha. Ne bih znao ni kako ih prepoznati negdje na ulici ili u tramvaju, ali nastupi uvijek kontroverznih Slovenaca koje će poslije definirati i kao Rammstein za odrasle (a Nijemce opet kao Laibach za djecu), bili su poput sjajno režiranih predstava ili čeličnosivih oblaka iz kojih reži teška, savršeno odrezana grmljavina.

Teško je, dakle, zamisliti dvije različitije glazbene koncepcije: Laibach i Balašević.

Dana 19. veljače kada je vijest o smrti Đorđa Balaševića kao ružna magla preplavila Panonsko more, njegove obale i sve zemlje bivše Jugoslavije, počeo sam, a da ni sam ne mogu reći zbog čega, prebirati po ostavštini čovjeka među čijim sam fanovima uvijek imao, i imam i danas, dosta prijatelja i znanaca. I bilo mi je teško, ne na način kao kad umre netko koga osobno nisi poznavao, ali si ga cijenio, pa to dođe i nekako prođe – shvatio sam da mi je teško kao da mi je umro netko vrlo blizak, a to onda ne prolazi samo tako. I nastavio sam dalje prebirati po njegovim pjesmama, gledati snimke njegovih nastupa, intervjue, pratio sam njegov razvoj kroz vrijeme, način na koji je izrastao i bez ikakvog napora brisao granice, odgledao sam i dokumentarni film o njegovom legendarnom nastupu u Sarajevu 1998. – snimljen dvadeset godina poslije, pa onda i sam taj nastup.

I sutra isto, nije da sam to planirao, ali nastavio sam prebirati po njegovom životu i paralelno s tim, pratio brojna javljanja iz svih njegovih gradova u kojima su se ljudi okupljali, palili lapmaše i svijeće, ostavljali cvijeće, mandarine i male bijele zečeve ("Kroz maglu treperi devet sveća na torti / Tad sam dobio par mandarina i malog belog zeca / U maju još uvek zriju komšijske bašte / Ali trešnje i zelene kajsije kradu druga deca"), sve kao da je ostavljeno po strani, kao da je sve stalo, svakoga dana i noći nastavilo se pričati o Đoletu, televizije su u udarnim terminima emitirale specijalni program o njemu.

I treći dan isto, i četvrti, ljudi su bili istinski pogođeni i tužni, i ja zajedno s njima, onda je jedna voditeljica na ne znam kojoj televiziji i u kojem točno programu postavila pitanje gostu, mislim Petru Janjatoviću, pitala ga je – zašto nam je ovako kako nam je, zbog čega smo svi danima tužni? I to je bilo pitanje koje sam i ja postavljao sebi i nisam pronalazio pravog odgovora.

Dakako, prebirući tako iz dana u dan po ostavštini vojvođanskog pjesnika, shvatio sam kako veliku većinu njegovih stihova poznajem i da sam ih odnekud uvijek i poznavao. Jesam li toliko užasno ostario da mi se sada vraćaju slike iz davnih vremena, slike koje je Đole tako detaljno i majstorski opjevao? Pa čekaj malo, on je autor pjesme Namćor čiji stihovi vrlo precizno oslikavaju moj karakter!

Netko treći ili deseti, možda baš Zoran Predin, rekao je kako se ono što je Đole uspijevao svojim pjesmama ne da nigdje naučiti – imaš to ili nemaš. U pravu je, Balašević je bio veliki meštar melankolije. Mogao je dirnuti najosjetljiviju strunu u svakom srcu, a isto vas tako i nasmijati. Jesen stiže, dunjo moja ili Priča o Vasi Ladačkom klasični su primjeri one vrste pjesama koje će u pravim okolnostima i najtvrdokornijeg hipstera (metalca ili pankera) natjerati da bespomoćno raširi ruke i uhvati samoga sebe u želji da uzme kakav bokal ili čašu i kresne je o pod.

"Čak i oni slični njemu, kada razmisle o svemu,
kažu da je bio čudna sorta…"

Da, Vasa Ladački definitivno je bio čudna sorta, ima još emotivnih naroda, pjesama i raznih likova koji proživljavaju ozbiljne drame u tim pjesmama, ali teško ćete naći nekoga koji jednom devet dana nije izlazio iz birtije. Problem je što ga mi na nekoj nevjerojatnoj razini balkanskog magijskog realizma potpuno razumijemo. Nisu nam strani takvi prizori. Osjećajni smo preko svake mjere i skloni pretjerivanju, ustezali se mi ili ne, poricali ili priznavali, takvi smo, a Đole je od takvog materijala znao napisati stihove koji će nas sve debelo nadživjeti. Hoću reći, to što možda sami nismo nikad devet dana ostali u birtiji, uopće ne znači da nismo imali razloga i da ne prepoznajemo i respektiramo ono što je snašlo Vasu Ladačkog. A svi znamo što ga je nevoljnika snašlo i nema smisla objašnjavati onima koji ne razumiju.

Smrt je čest gost u Balaševićevim pjesmama i to su u pravilu moćne pjesme i stihovi, ali prizor smrti Vase Ladačkog jedan je od najljepših u bogatom opusu ovog pjesnika:

"Mlad je kažu bio i kad je umro,
sred birtije, od srčane kapi.
Klonula mu samo glava, k’o da drema, k’o da spava…"

Život koji je bio prava drama završava tako mirno, kao sunce koje spokojno utone u more – Vasa Ladački ne boji se smrti, ona ga oslobađa svega i svi računi su poravnati. Poruka je jasna – džaba ti sve, ako nisi s onom koju voleš.

Pjesma Kad odem ima strašno otvaranje, u svega četiri retka Balašević nudi cijeli niz slika koje će teško izblijedjeti, slika koje se s predmetom našeg iskonskog straha poigravaju pretvarajući užas u ljepotu:

"Kad odem, kad me đavo isprati glavnim sokakom
I kad mesečina zaveje moj trag
Nemoj tugovati jer jednom svakom
Mali nemi slavuj doleti na prag"

Panonski mornar pjesma je koja dolazi iz daleke 1979. i jedan je od najboljih primjera onoga u čemu je Đole bio nenadmašan. U jednoj veseloj, lepršavoj i montipajtonovski zabavnoj priči pronalazimo, ili ako hoćemo – možemo pronaći, i vrlo potresne stihove:

"O gde baš mene da tako nešto snađe
Ovo je priča i za suze i za smeh
Poneki mornar možda ostane bez lađe
Al’ i bez mora to je izuzetan peh"

Na prvu loptu, a to nam i melodija sugerira, drami Panonskog mornara možemo se nasmijati, ali kada prihvatimo činjenicu da za njega to jest drama - sve se mijenja. Donkihotovski slučaj, reklo bi se, zabavno je, pa i suludo, što netko u toj nepreglednoj ravnici sebe doživljava mornarom i žali za morem kojeg više nema:

"Gledam Banat, Srem i Bačku s Fruške gore
Gledam tako, a u duši lom
Tu je nekad, kažu knjige, bilo more
Čekalo me, pa presušilo"

Za prvih slušanja zbog komičnosti prizora olako prelazimo preko ovog loma u duši. To je čovjek koji sebe doživljava rođenim moreplovcem. Uspoređuje se s Magellanom i admiralom Cookom, gotovo ga možemo vidjeti tamo na Fruškoj gori u tamnoplavom mornarskom kaputu, s kapetanskom kapom i lulom, kako sa suzama u očima promatra Banat, Srem i Bačku koji su nekad bili more. Ovu dramu ozbiljno doživljava i njegov stari, pa mu kao alternativu nudi Dunav:

"Mog mora nema i ne znam šta da radim
Moj stari kaže da ni Dunav nije loš
Mog mora nema, al’ ja živim u nadi
Da možda ipak negde srešćemo se još"

Kakva drama! Možemo se smijati nevolji vojvođanskog mornara, ali u jednom trenutku moramo osjetiti i sućut – jer to bi nekako najpre ličilo na nas. Takvi smo ljudi, osjećajni, a Đole nas je poznavao u dušu i upravo su na Splitskom festivalu najbolje i shvatili genijalnost ove pjesme, njezinu komediju i njezinu istinsku dramu. Meni je trebalo nešto duže, ali petog dana od Đoletove smrti napokon sam shvatio zašto toliko ljudi toliko dugo osjeća tugu.

Đole je bio naše more, naše dobro veliko more koje nas je povezivalo, a ne dijelilo, i sad kad ga nema i kada u potpunosti shvaćamo koliko je zapravo bio važan, i ne samo zbog ravnoteže među zvezdama, doživljavamo njegov odlazak kao izuzetan peh.

F.B., 26. veljače 2021., luka Zagreb