Kako objaviti knjigu?, dio 2.: Prve sumnje, Scile & Haribde

Baš kako je i rečeno u uvodnoj epizodi – prepoznali ste čemer u sebi, odali se poroku pisanja i shvatili da ne biste imali ništa protiv kada bi to što ste napisali netko i objavio. Ne samo da ne biste imali ništa protiv, već vam se takvo što čini i kao najpošteniji mogući rasplet, u suprotnom – ispast će da ste izgubili godinu dana života koliko vam je trebalo da dovršite roman. I drugo, odakle vam pravo da lišite svijet jednog natprosječnog komada literature kao što rečeni roman po vašem mišljenju jest.

Ili možda nije? Ili ipak jest, ali najvjerojatnije nije pametno koristiti izraz 'komad' – nije to nahtkasl ili kakav drugi komad namještaja. Riječ je o književnosti!

Crv sumnje koji je preko noći ojačao i izrastao u naočitog momka, ne da vam mira. Čitate rukopis još jednom i sve ono što vam se još jučer činilo dobro, pa čak i vrlo dobro, najednom se više ne doima djelom koje bi danas-sutra prepoznali i svrstali u klasičnu književnost i nezaobilaznu lektiru.

Ne očajavajte, sklonost sumnjama i stalno propitivanje vlastitih spisateljskih moći, nešto je što su prolazili i književni divovi i dive (da ne velimo – divice) kao što su Kafka, Woolf, Tolstoj, Roško, Lessingica, Flaubert, O'Connorica i cijela legija danas svjetski poznatih literata. Ne mučite se, stvar je u tome što vi kao autor možda jednostavno niste najbolji izbor za osjetljivu zadaću kao što je realna procjena vrijednosti književnog rukopisa. Ipak je to vaših ruku djelo, uložiti ste stanoviti trud, vrijeme, emocije i zasigurno ne možete biti objektivni. Treba vam netko tko će hladno i s distance sagledati tj. pročitati rukopis i dati svoje mišljenje. Ekšli, treba vam više takvih osoba, tako da možemo usporediti njihove dojmove i onda nešto korisno, ako je ikako moguće, zaključiti iz tog rukohvata mišljenja. Da, ali kome se obratiti?

Već smo se u nekoliko navrata bavili ovim problemom i bojimo se da još uvijek nismo nadomak rješenju. Dobri testni čitatelji ne rastu na grani ili u vrtu, takve čeljadi je malo i velika je sreća naletjeti na dobrog testnog štioca. Nevolja je u tome što ljudi nerado čitaju rukopise u nastajanju, logično, da im je do čitanja – otišli bi u knjižnicu i posudili već objavljene rukopise. Čak i kada vas uvjeravaju da će rado pročitati vaš roman i iskreno vam reći što misle – ne vjerujte im. Kažu nam to radi reda, iz pristojnosti, naprosto nemaju srca priznati da bi radije cijeli tjedan, po tri sata dnevno, pažljivo promatrali kako trava raste, nego čitali nešto što će jednog dana možda biti objavljena knjiga.

Nema vam druge, već se u ovako nezgodnoj situaciji obratiti najbližima – supruzi, suprugu, nekomu iz obitelji i najbližim, dugogodišnjim prijateljima. Uviđate i sami, ni to nije najbolje rješenje, bliski ljudi nas ne žele povrijediti ili ražalostiti i neće imati srca reći nam – ovo vjerojatno nije najbolji roman na svijetu ili nešto još grublje. Reći će nam da je sve super i baš dobro, a mi nećemo znati je li to istina, možda im se stvarno i jest svidjelo, no ne možemo to sigurno znati. Dakako, možete pitati – stvarno? – i oni će uvijek odgovoriti – da, da, fakat je dobro, sviđa mi se. I opet ste nigdje tj. na početku.

No, nema smisla u ovom konkretnom slučaju krivicu u cijelosti prebaciti na testne čitatelje kojima se ne može vjerovati, jer znate da vas ne žele povrijediti. Malo je i do samih autora, bio on objavljivan ili još uvijek neobjavljivan, svaki pisac je vrlo osjetljiva biljka (biljčica) i kako je to općepoznata stvar, ljudi vam i zbog toga ne žele govoriti neke možebitne grube istine. Zbog čega je spisateljski živalj tako silno osjetljiv? Literatur-znanstvenici imaju određene teorije, ali zapravo se još uvijek tapka u mraku. Vjeruje se da je tomu tako jer u književnosti nikad ne možeš sa stopostotnom sigurnošću reći na čemu si.

Kirurg ili automehaničar nemaju takvih problema. Rezultati njihova rada jasno se mogu vidjeti. Slično je i s uzgajivačima rajčica, pilotima ili fensi barbirima koji u današnje vrijeme pucaju od samopouzdanja i profi dotjerivanje brade naplaćuju i po 20 eura (da, biti hipster – košta). U književnosti nije tako, stvari su često maglovite, naročito ako ste autor koji se tek sprema kročiti u taj svijet. Dakle, u poziciji ste kandidata i to još u vrijeme kada se šire uznemirujuće glasine o tome kako su pisci zapravo kamen smutnje u književnosti. Sve učestalije čuju se pitanja - trebaju li nam uopće ti kočničari procesa pokraj žive umjetne inteligencije (da je živa, onda valjda ne bi bila umjetna)?    

I kako onda ne biti osjetljiv ili čak preosjetljiv? Slobodno budite i osjetljivi i sumnjičavi. I čemerni. No, svejedno nam ostaje pitanje – kako uopće znati je li to što smo napisali dobro i vrijedno objavljivanja? Saslušajte testne čitatelje, zanemarite kako je riječ o vama bliskim ljudima koji vam vjerojatno neće i ne mogu reći sve što misle, i onda još jednom, ovaj put strpljivo, sami iznova pročitajte rukopis od početka do kraja. Svaki put kad vam se učini da u nekoj rečenici ili pasusu nešto škripi, ne valja, vjerojatno vas osjećaj ne vara – obilježite taj dio, i tako sve do posljednje stranice. Pustite da stvar malo odleži, vratite se i radite, popravljajte sve dok ne budete zadovoljni.

Svaki put kada uočite da se određeni dio ne može popraviti, zapitajte se – može li vaš roman, priča, preživjeti bez tog zaguljenog dijela, rečenice ili pasusa? Shvatit ćete da može i odmah i bez milosti ga odbacite. U početku će vam biti žao, osjetit ćete bol i oštro probadanje u grudima, možda vam i suza kane, ali ako preživite - poslije će biti lakše.

Prvi rukopisi uvijek boluju od viškova materijala, autor, osokoljen i nadahnut, želi cijeli svijet nagurati u taj jedan rukopis. To mi je važno, misli, i nekako je lijepo, želim to spomenuti, pa onda moram i ovo – i tako rukopis raste i buja kao raslinje pokraj zapuštene ceste. Nemoguće je obuzdati se, te stoga i ne pokušavajte, ali kad završite – morate se vratiti i odbaciti sve što vam ne treba. U slučaju da nemate snage za takvo što, morate znati da će to ionako poslije uraditi urednik, a da mu puls pritom neće prijeći granicu od 65 otkucaja u minuti.

Ali ne srljajmo pred rudo, gdje smo mi još od urednika, miljama smo daleko od bilo čega, trenutno se nalazimo usred pustinje, čekaju nas brojne kušnje, Scile & Haribde. Tako je, da, pisanje nije ekipni sport, na kraju sve moraš sam. U ovom trenutku najvažnije je shvatiti i prihvatiti surovu istinu da je prva ruka samo to – prva ruka. Nešto na čemu možete početi ozbiljno raditi, a nipošto gotova stvar s kojom možete pohrliti k izdavaču. Navodno je Carver pojedine svoje priče ispisivao i po pedesetak i više puta, pa i kad bi ih objavio, nije bio u potpunosti zadovoljan, te bi za neko drugo izdanje opet radio popravke.

Jedan drugi pisac, možda je to opet bio Mirko Kovač ili je to Kovač čuo ili pročitao (k)od nekog trećeg pisca, rekao je – pročitajte cijeli rukopis, probajte uočiti koji dio vam je nekako najdraži ili srcu najviše prirastao. E, kad ga uočite, odmah ga prekrižite, gotovo sigurno je riječ o višku, nečemu što vam ne treba.

F.B., 8. rujna 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.