Kako objaviti knjigu?, dio 1.: Prepoznavanje čemera

Kako objaviti knjigu?

Ovo naizgled jednostavno pitanje u biti uopće nije jednostavno i čak i u današnje vrijeme, mori određeni dio pučanstva. Ima ljudi, pišu i pišu godinama, i ni u jednom trenutku ne osjete potrebu da objave knjigu. Drugi opet, isto tako, pišu i pišu, pa se, shvativši da je to što pišu dobro, vrlo dobro ili čak odlično i natprosječno, zapitaju – kako bi bilo da sve to ukoriče tj. objave knjigu. No ima i takvih, nazovimo ih – treći, koji uopće ne pišu, pa čak i ne čitaju previše, a opet ih, i to iz čista mira, spopadne želja da i oni objave knjigu!

Posve je to legitimna želja, ali ostaje pitanje – kako objaviti knjigu, i zašto na kraju krajeva? U nizu tekstova pokušat ćemo odgovoriti na ovo pitanje koje izgleda jednostavno, a zapravo je vrlo složeno i u sebi sadrži mnoštvo drugih pitanja i potpitanja na koja ćemo također pokušati odgovoriti.

Sve počinje, kako netko reče, bez valjanog razloga tj. iz najobičnijeg poriva, želje. Željeti nešto vražja je stvar. Nešto vidite, svidi vam se i poželite to, pomislite – da, treba mi taj bicikl, ili električni romobil, treba mi što prije, po mogućnosti odmah. Zapravo vam ne treba i racionalni dio vašeg bića to vrlo dobro zna, ali ga onaj iracionalni, hiroviti, zna ušutkati i potisnuti u drugi plan, te u hipu zagospodariti situacijom. Argumenti iracionalnog, hirovitog dijela vašeg bića zapravo su nikakvi – ako to što me na trenutak zaslijepilo dobijem odmah, bit ću sretan, u protivnom bit ću nezadovoljan, tužan i krajnje nesretan. Gluposti!

Istina je suha i očevidna da bez problema možemo preživjeti bez većine onoga što smo godinama impulzivno prikupljali. Ne samo bez bicikla, električnog romobila ili Peugeota 3008, preživjeli bi i bez iskustava kojima smo se nemilice izlagali. Bit ću nesretan ako ne odem na koncert Metallice u Beč! Da, i? Kad je to, molim vas, malo nesreće nekoga dokusurilo, ubilo? Breaking news: u redu je biti nesretan i, iskreno, bilo bi vrlo neobično i zabrinjavajuće kada to uopće ne bismo bili. Da, može se bez većine onoga za što smo misli da nikako ne bismo mogli, ali nemojmo ići toliko daleko. Kao što je ljudski biti nesretan, još je ljudskije katkad pokleknuti pred porivima i željama, udovoljiti si, biti sretan par dana i onda iznova splasnuti ili skliznuti u ravnodušje.

Ne želimo reći da je iznenadna želja za posjedovanjem novog modela smartphonea isto što i željeti objaviti knjigu – samo predlažemo da se i u jednom i u drugom slučaju uzme vremena. Svaki poriv ili želju, posebice kada se javi niotkuda, valja izložiti surovom testu vremena. Vrijeme, hoćeš-nećeš, nekako sve zatrpa ili barem zamete tragove i poravna.

Željeti objaviti knjigu najčešće ne dolazi niotkuda, to je nešto što se krčka duže vremena prije nego te obuzme i postane stvarno. Što s tim, sada već stvarnim porivom? Najbolje je oduprijeti mu se i zabaviti se nečim drugim, pa vidjeti kako će se stvar dalje razvijati. To je jedna škola mišljenja – pokušati se oduprijeti svakom porivu i svakoj želji koja vas obuzme. Staviti to, kako rekosmo, na čekanje, pustiti vremenu da odradi svoje. Zašto pobogu? Zato što su porivi i želje nešto što izaziva dodatno opterećenje u ionako kompliciranom i raznim obvezama krcatom životu.

Postoji, naravno, i druga škola mišljenja i po njoj, čovjek je preslab i svako odupiranje vlastitim porivima teško bi mu palo i učinilo ga nesretnim ili nesretnijim nego što je bio. E, vidite, točno na tom lopoču i leži žaba istine! Ukoliko ste i inače uglavnom nesretni, potišteni, skloni sumornim raspoloženjima i općenito neveseli, te puni čemera i skloni otrovnom i ciničnom komentiranju apsolutno svega što vas okružuje, ako ste pesimistična priroda i po svemu sudeći težak čovjek, lako je moguće, čak izvjesno, da se u vama krije – pisac.

Uvjeravat će vas neki da tomu nije tako, da su to samo otrcane predrasude i kako pisac može biti i posve normalna, optimistična, sretna i lepršava osoba, netko s kim bi svatko sjeo i popio kavu i koga bi svaka majka poželjela za zeta ili snahu. Može, ali kako je negdje jednom rekao ili zapisao Mirko Kovač: „Sreo sam u životu i neke stvarno sretne pisce, ali ni jedan od njih nije bio dobar pisac.“

Zvuči logično, zašto bi se netko tko je sretan i zadovoljan sobom, pa još k tome i druželjubiva pčelica, uopće upuštao u samotnu i čemernu rabotu kao što pisanje jest? Nema nikakvog razloga da se takva jedna priroda sunovrati u književno stvaralaštvo koje je od davnina ozloglašeno utočište posve drugačijih, suprotnih priroda. I samo da razjasnimo – za pisca stalno izlaganje čemeru ne predstavlja čemer, on to, ne znali ga jadi, uopće ne doživljava kao nešto nepodnošljivo.

U svakom slučaju, ako baš niste najsretnija i najprpošnija osoba na svijetu, a u jednom trenutku vas obuzme poriv za pisanjem, pa onda i za mogućim objavljivanjem knjige, i drži vas to uporno i dugo bez naznaka da će u dogledno vrijeme minuti, možda i nije najluđe od svega da ustrajete na tom putu koji, vidjet ćemo, nije posut ružinim laticama i marcipanom.

F.B., 25. kolovoza 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.