Hemingway, nogomet i Bijeli slonovi

Za koji dan, točnije 11. lipnja, započinje EURO ili nogoloptačko prvenstvo Starog kontinenta. Možda je manje poznato, ali činjenica je da se u Booksi oduvijek i s velikom zagriženošću pratilo ovo nadmetanje. Da, pratimo europska i svjetska nogometna prvenstva što je krunski dokaz da smo i mi samo ljudi. Isto tako gajimo velike nade i gotovo uvijek prije početka prvenstva zapadnemo u stanje iracionalnog optimizma vjerujući kako će reprezentacija Hrvatske postati prvak svijeta ili u ovom slučaju – Europe! Tako je i ovaj put – ne vidimo točno ni jedan razlog zbog kojega Hrvatska ne bi dogurala do finala i ondje porazila, primjerice - Portugal.

Nogometni, komunikacijski i svi ostali stručnjaci kažu kako imamo grandiozna i nerealna očekivanja, ali hej, da smo fanovi realnog i uobičajenog onda nas ni književnost ne bi naročito zanimala. Mislim da je riječ o tome da, kao uostalom i većina ljudi, želimo vjerovati u čuda. U Rusiji 2018. cijeli svijet je pratio proboj reprezentacije Hrvatske do finala. U našoj (vidite kako se ovdje besramno poistovjećujemo s igračima) najvećoj i najluđoj utakmici, onoj polufinalnoj, igrali smo protiv Engleza. Realno je i očekivano bilo da baš oni odu u finale i da se na taj način i sam nogomet 'vrati kući' kako su prizivali otočki mediji. Međutim, osim samih Engleza, malo je tko u svijetu navijao za njih. Ne zato što su nesimpatični ili iz nekih političkih razloga, ne, navijali su za Hrvatsku jer postoji nešto u ljudskoj prirodi što nas tjera da priželjkujemo čuda. Zašto bi uvijek sve bilo prema očekivanjima, zbog čega bi svaki put favoriti morali potvrditi svoju ulogu favorita?

Tog 11. srpnja 2018. na moskovskom stadionu Lužnjiki svijet je (minus Englezi) želio vidjeti pravu, veliku priču! I najveći ljubitelji kratkih priča Ernesta Hemingwaya priznat će – da, Hem je bio veliki meštar kratke proze, ali ipak i u njegovom kratkoproznom opusu izdvojit će one dvije-tri stvarno velike priče, priče čija snaga i veličina leže u onom neispisanom, neizrečenom. Kao u onoj stvarno velikoj priči – Brda poput bijelih slonova (Hills Like White Elephants). O toj kratkoj priči potrošeno je više tinte nego o mnogim velikim romanima i sve zbog toga što je to velika priča. Stvarno velika.

Dakle, riječ je, mislimo, upravo o tome da želimo katkad doživjeti, pročitati, na svoje oči vidjeti – čudo. I točno to se i dogodilo u Moskvi tog opjevanog 11. srpnja. Počelo je loše tj. prema očekivanjima, favorizirani Englezi poveli su već u 5. minuti i imali, kako se kaže, punu terensku inicijativu. Naši Bijeli slonovi bili su u tim teškim trenucima daleko, daleko, zapravo ih uopće nije bilo na vidiku. Velika greška ili nesreća po Engleze bila je u tome što u prvih 45 minuta nisu postigli barem još jedan gol. Do poluvremena ostalo je 1:0, našim nadanjima ostavili su odškrinuta vrata. Drugo poluvrijeme reprezentacija Hrvatske odlučno je krenula prema golu prgavog Pickforda, krenuli su tj. krenuli smo na sve ili ništa, odlučno i na rubu fanatizma. Bijeli slonovi počeli su se nazirati na horizontu! Ispočetka nitko nije bio siguran je li to optička varka ili su fakat Bijeli slonovi. Englezi nisu očekivali takav udar, nesvjesno su ustuknuli svjedočeći i sami jednoj od najnevjerojatnijih transformacija u povijesti svjetskih prvenstava. U 68. minuti Hemingway-Vrsaljko šalje loptu preko pola svijeta i ondje je dočeka Hemingway-Perišić koji pogađa mrežu i poravnava na 1:1!

Do 90. minute ostalo je neriješeno i Hrvatska je morala u svoje treće produžetke zaredom. Pa naravno da se i treći put moralo u produžetke (s tim da smo prije toga dva puta dogurali i do penala), jer to je ipak bila ta stvarno velika priča i drama je morala dosegnuti svoj vrhunac. Naši igrači-Hemingwayi bili su na rubu snaga, blijedi u licu izgledali su poput zombija, no usprkos svemu – i dalje su nastavili jurišati. Svijet je u tom trenutku potpuno zastao, i onaj posljednji čovjek na kugli zemaljskoj ostavio je ono na čemu je dotada radio i okrenuo se prema grčkoj drami na stadionu Lužnjiki.

U 106. minuti Hemingway s brojem 17 na dresu, zvan Mario Mandžukić ili Mandžo ili Super Mario, uskrsnuo je poput aveti ispred Pickforda i zabio za 1:2! Bili su to naši Bijeli slonovi, velika priča i čudo neviđeno. Da, reći će netko, ali u finalu je opet sve došlo na svoje. Možda i jest, ali o tome u ovom trenutku iz objektivnih razloga ne možemo pričati. Teško je ući u finale svjetskog prvenstva. Od 1930. do danas u finalima nogoloptačkih svjetskih prvenstava igralo je svega 13 reprezentacija. Proboj i put Hrvatske tj. naših Hemingwaya do moskovskog finala jedna je od najčudesnijih, najluđih i najljepših priča u povijesti sporta.

Naša ruska zbirka nogometnih priča iz 2018. ujednačene je i vrlo visoke kvalitete, ali ako moramo izdvojiti samo jednu od njih sedam, onda je to zasigurno baš ova polufinalna u kojoj pobijedimo Englesku u produžecima.

EURO 2021. koji se u biti trebao odigrati prošle godine u ovo doba, tek što nije počeo. Naš prvi protivnik bit će, a tko drugi, nego Englezi i to na Wembleyu. Bit će teško, možda doživimo i ružan poraz, ali mi i dalje vjerujemo u čuda. Bez tog osjećaja, koji se najčešće skriva, ništa ne bi vrijedilo. Kad kažemo čudo, ne mislimo na povoljan ishod u prvoj utakmici – mislimo na još jedno finale i osvajanje prvenstva! Da, to je iracionalno i kako bi rekao Krleža – posve nepametno, ali moraš vjerovati u čuda, u ono skoro pa nemoguće. Isto je i u književnosti, svaki pisac, znao on to ili ne znao, svjesno ili nesvjesno, traga za svojim Bijelim slonovima.

Koji su zapravo brda.

Ali izdaleka neodoljivo podsjećaju na bijele slonove.

F.B., 4. lipnja 2021., Zagreb

***
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.