Everett i Twain ili otvoreni razgovor američkih klasika

Početkom listopada 2024. pisali smo o romanu Drveće nama dotad slabo znanog američkog književnika Percivala Everetta (1956), inače redovitog profesora engleskog jezika na Sveučilištu Južna Kalifornija, te autora niza vrlo zanimljivih romana od kojih smo dva pročitali, a jednog odgledali (roman Erasure iz 2001. ekraniziran je 2023. pod naslovom American Fiction – Oscar za najbolji adaptirani scenarij i niz drugih nagrada). Everettova zvijezda pojavila se na američkom književnom nebu još ranih osamdesetih prošlog stoljeća, a do danas je objavio više od dvadeset romana, četiri zbirke kratkih priča i sedam knjiga poezije. Prikupio je dvadesetak nagrada, a najviše njih upravo s posljednja dva romana. S romanom James osvojio je National Book Award (2024) i Pulitzera (2025).

Prije nego se posvetimo Everettovom romanu James (HENA, 2025., prijevod – Dado Čakalo, Mišo Grundler), prisjetimo se na trenutak i Marka Twaina (1835-1910) rođenog kao Samuel Langhorne Clemens, američkog književnika, esejista, klasnog satiričara, putopisca i čovjeka kojega s pravom nazivaju ocem američkog humora. Godine 1998. njemu u čast pokrenuta je i godišnja nagrada – Mark Twain Prize for American Humor – koju su do danas osvajali velikani komedije poput Richarda Pryora, Georgea Carlina, Billa Murraya, Julie Louis-Dreyfus i drugih.

Ne znam koliko su Twainovi romani popularni danas, među mlađim generacijama, ali oni stariji sigurno se sjećaju barem četiri njegove najpopularnije i najčitanije knjige: Pustolovine Toma Sawyera (1876), Kraljević i prosjak (1881), Pustolovine Huckleberryja Finna (1884) i Yankee na dvoru kralja Arthura (1889). Ukratko, riječ je o nezaobilaznim naslovima u životu svakog knjiškog červeka i jednom od četiri-pet autora zbog kojih ljudi zavole književnost.

Stotinu i četrdeset godina poslije prvog izdanja Pustolovina Huckleberryja Finna iz radionice profesora Everetta izlazi James, reinterpretacija Twainovog klasika, prešućena priča iza priče, koju nam pripovijeda rob Jim, u nekoliko elemenata povezana je s dječakom Huckom (koji nam je, vrag će znati zbog čega, uvijek bio simpatičniji od njegova pajde Sawyera) i pustolovinama iz originalnog romana. Dakako, ne želeći vam kvariti užitak čitanja, ne možemo otkriti sve, ali ponešto ipak možemo. Oba romana dijelom pripadaju avanturističkom žanru, s tim što se ulozi u Jamesu penju do vrtoglavih visina, također, i Twain i Everett vješto koriste humor, no u Jamesu je on prigušen ili ispresijecan nasilnim prizorima (bičevanja, silovanja) i krajnje nezavidnim položajem pripovjedača Jima.

Treća zajednička poveznica Twainovog i Everettovog romana je golema, nepregledna rijeka Mississippi koja poput divovske arterije presijeca Sjedinjene Države od sjeverne Minnesote i jezera Itasca sve do Meksičkog zaljeva (privremeno prekrštenog u Američki zaljev) i na čijim se valovima i obalama odvija najveći dio radnje obaju pripovijesti.

Sve ostalo se razlikuje, srčani i pustolovinama skloni Huck, premda važan, u Jamesu je ipak druga violina – kad god se iz ovih ili onih razloga Jim i dječak privremeno rastanu, čitatelj, jasno, ostaje uz pripovjedača Jima. Dok Huck bježi od pijanog, opakog oca, Jim se odluči na bijeg doznavši da ga gđa Watson kani prodati nekom čovjeku u New Orleans i tako ga zauvijek odvojiti od obitelji. U Jimu se gomila gnjev, ali što bi rob s gnjevom, pita se, jer rob je u to vrijeme u Americi sveden na manje od nule – svaki crni čovjek potpuno je obespravljen. Crni čovjek u bjekstvu legitimna je meta svakom bijelcu, pa bila riječ i o najopskurnijim barabama kakve će Jim i Huck upoznati na svom putovanju.

Suočen s mogućnošću gubitka obitelji, Jim se radije izlaže pogibelji bjekstva sanjajući o tome da će jednom uspjeti otkupiti slobodu žene i djece. 

Pred Huckom, a pogotovo pred svim ostalim bijelcima, Jim koristi takozvani slave talk, pretvara se da je silno praznovjeran i da osim teškog fizičkog rada i bespogovornog služenja bijelim gospodarima nema pojma o bilo čemu. Igra ulogu koju mora igrati, a igraju je i svi ostali robovi, no među sobom oni komuniciraju potpuno normalno, sprdaju se s bijelcima i njihovim predvidljivim karakterima. Osim toga, Jim je potajice naučio čitati, a poslije će osjetiti poriv i da sam ponešto pribilježi na papir o svom nesretnom životu.
Od samog otvaranja jasno je da Everett u Jamesu kao jednu od glavnih tema postavlja pitanje identiteta i jezika kao jednog od najmoćnijih oružja.

Jim i Huck putuju noću, danju samo kad nema druge, i putem upadaju u brojne nevolje, susreću likove koji uglavnom produciraju još više nevolja. Kao i svaki dječak, Huck ima milijun pitanja, Jima je uvijek doživljavao kao prijatelja, no tek u zajedničkom bjekstvu postaje svjestan koliko je neopisivo teško biti crni čovjek u Americi, do koje neljudske mjere je to nezavidan i gotovo bezizlazan položaj. Srčan kakav jest, želio bi pomoći prijatelju, ali ne zna još toliko toga i još uvijek je dijete. U međuvremenu je počeo i nekakav rat, Amerikanci sa Sjevera kane dokinuti ropstvo, a ovi s Juga žestoko se protive i pomisli na takvo što. Jim slabo mari za te bjelačke manevre, zna da će slobodu za obitelj i sebe morati izboriti sam, pa makar morao osloboditi i sav onaj gnjev kojega drži duboko zaključanog u sebi. Najviše ga boli kada susretne robove koji su ubili u sebi svaki trag želje za slobodom koju, doduše, ni on nije upoznao, ali ga svejedno privlači i svjestan je da će radije poginuti ne bi li je dosegnuo nego se vratiti na staro.

U snovima vodi filozofske rasprave, primjerice s Johnom Lockeom ili Voltaireovom Cunégondom, naslućujući, shvaćajući što sloboda uistinu predstavlja ili bi mogla predstavljati.

Preuzevši formu avanturističkog Twainovog klasika, Everett stvara novi američki klasik u kojemu će i Huckleberry Finn dobiti avanturu kakvu nije mogao ni sanjati, avanturu koja će od njega, kako reče Bane Bumbar, učiniti čovjeka, a Jim – on će poslije toliko vremena preuzeti svoj stvarni identitet i postati – James ili čovjek koji je odbacio okove. Dajući pripovjedačke ovlasti Jimu koji je bio samo dio Huckove priče, Everett u Jamesu sve okreće naglavce – Huck je sada dio Jimove priče, priče veće i od divovskog Mississippija koji se stvarno nagledao svega u životu. Što se promijenilo u ovih stotinu i četrdeset godina koliko dijeli dva velika američka romana? Gdje je Amerika danas?

Odgovor, ako je uopće potreban, pronalazimo na samom početku Everettovog romana Drveće gdje govori o tradiciji neznanja, hotimičnoj neukosti zadrtih sredina američkog Juga s kojom se valja suočiti jer ona nestati neće.

Autorova ideja nije bila, kako i sam navodi, popravljati Twainovu pripovijest, već komunicirati s njim. Jimovo mjesto odavno je prepoznato i obilježeno u američkoj književnosti, jedini je problem bio što nikada nije imao priliku progovoriti. Romanom James gurnut je u prvi plan – napokon možemo sagledati stvari iz njegove perspektive.

Percival Everett ozbiljna je gromada američke književnosti što je, negdje i nekako, odavno bilo jasno, a s Jamesom je, evo, i formalno potvrđeno.

F.B., 6. lipnja 2025., Zagreb