Bez palpitacije nema penetracije

Prije nešto više od tjedan dana egipatski je sud odbacio žalbu pisca Ahmeda Najia i potvrdio osudu prema kojoj će autor sljedeće dvije godine provesti u zatvoru zbog "seksualno eksplicitnog sadržaja u njegovom romanu" i "povrede javnog morala".

Dijelovi njegovog novog romana Istikhdam al-Hayah (što bi se moglo prevesti kao Korist života), koji su prošle godine objavljeni u novinama u kojima pisac radi, toliko su uznemirili čitatelja Hanija Salaha Tawfiqa da su mu uzrokovali snažno lupanje srca i prekomjerno znojenje, zbog čega ovom nije preostalo ništa drugo nego obratiti se sudu. Naravno, narodni sud stao je u zaštitu jadnog uzbuđenog čitatelja i odrapio kaznu zlonamjernom autoru kao upozorenje svima onima kojima bi moglo pasti na um pisati književnost koja se čita jednom rukom. Nema zezanja s palpitacijama i znojenjem, zna se koliko to može biti opasno.

Posebno je zanimljivo istaknuti da se ovo događa u vrijeme dok se egipatski predsjednik Abdel-Fattah El-Sisi hvali svijetom kako je za vrijeme njegove administracije Egiptom zavladala sloboda govora bez presedana u tom dijelu svijeta i kako, dok je on predsjednik, nitko neće stradati zbog javno izgovorenih ili napisanih riječi. Tako je nedavno, prije ove sramotne presude, u intervju CNN-ovom dežurnom političkom sveznadaru Wolfu Blitzeru El-Sisi izgovorio sljedeće:

"Ne želim da ispadne da pretjerujem, ali činjenica je da u Egiptu doživljavamo dosad neviđeno cvjetanje slobode govora. Nitko u Egiptu sada ne može braniti piscima i ljudima koji rade u medijima i na televiziji da govore ono što žele i izražavaju vlastito mišljenje."

Inače, El-Sisi je ovo izrecitirao kao odgovor na Blitzerovu zabrinutost zbog stanja u Egiptu kada je riječ o slobodi govora. Razgovor Blitzera i El-Sisija izgledao je kao kakav nadrealni skeč, s obzirom na činjenicu da su obojica bez ikakvih problema fantastično odigrali uloge promicatelja vrijednosti slobodnog novinarstva i slobode izražavanja općenito; Blitzer kao utjelovljenje Američkog Novinara, promicatelja dobrih običaja i vrijednosti demokratskih uzusa koji uči mlađe i neiskusne kako se u Slobodnom svijetu rade stvari i El-Sisi kao odličan učenik koji će učiniti sve potrebno da se pokaže kao osoba koja je naučila potrebne poučke.

Ovaj besprizoran razgovor imao je posebno začudan efekt zato što su obojica uspijevali zadržati kamena lica uvjereni u istinitost vlastitog poslanja, iako je upravo Wolf Blitzer kao lice CNN-a posljednjih mjeseci na meti brojnih analitičara kao primjer potmulog, iako vrlo očitog tendencioznog natezanja za Hilary Clinton u praćenju utrke za demokratsku predsjedničku nominaciju i potpunog ignoriranja (tek tu i tamo prekinutog otvorenim omalovažavanjem) nominacije Bernieja Sandersa.

S druge strane, o načinu na koji El-Sisi govori o nevjerojatnim, dosad nezabilježenim slobodama u Egiptu, licem koje ne pokazuje ni najmanju mogućnost da to što govori možda i nije istina, trebalo bi se učiti na fakultetima psihologije, kao primjer sociopatskog ponašanja. Naime, činjenica je da je upravo za vrijeme njegove vladavine, a što pokazuje i nedavno objavljeni izvještaj Komiteta za zaštitu novinara, broj zatvorenih autora dosegao vrhunac, i da su ćelije egipatskih zatvora više nego ikad prepune pisaca i novinara.

No problem je što emisija kojoj su gledatelji CNN-a mogli svjedočiti nije nikakav nadrealni skeč, već upravo suprotno: paradigmatski igrokaz, psihogram stanja u današnjem svijetu visoke politike i mainstream medija; odurni komplot sociopata i lažljivaca koji igraju svoje uloge na razini mnogo višoj od glumačkih zvijezda koje su se prije nekoliko dana šetale crvenim tepihom u Hollywoodu.

Zanimljivo je kako se lako maske skidaju i ponovo navlače prema potrebi, dakako ovisno o auditoriju. Tako El-Sisi koji govori o slobodi medija pred američkim novinarima, u Egiptu govori pomalo drukčije. Nedavno je u jednoj emisiji na egipatskoj televiziji izjavio ovo: "Država i mediji ne smiju se ne slagati. Posebno u današnje vrijeme. Pripazite se, ne smijemo se ne slagati!" Ova prijetnja predsjednika kojoj pokušava uspostaviti okvir opravdanja uvodeći priču u kontekst 'današnjeg stanja', odnosno 'vremena u kojem živimo', podsjeća na situaciju '90-ih, kada su hrvatski intelektualci, pa i oni koje se danas tako rado naziva šampionima slobode govora i herojima pobune protiv jednoumlja, govorili iste stvari.

Od velikih hrvatskih intelektualaca i mislilaca, poput Slobodana Prosperova Novaka i Slavena Letice, koji su napadali Vještice iz Rija, Dubravku Ugrešić, Jelenu Lovrić, Radu Iveković, Slavenku Drakulić i Vesnu Kesić, a koji se i danas javljaju sa svojim važnim analizama hrvatskog trenutka, pa sve do Vlade Gotovca koji je početkom '90-ih govorio kako svi ti pisci koji vani upozoravaju na ono što se zbiva u domaji čine groznu stvar, jer to su naši problemi i ne trebamo pokazivati naše prljavo rublje svijetu, svakako 'ne u sadašnjem trenutku'.

Prošlo je 25 godina od sramotnog napada na hrvatske književnice i intelektualke koje su iznosile prljavo rublje. I 25 godina poslije ljudi poput Slavena Letice i ostalih redikula koji se oblače u povijesne odore i paradiraju ulicama i trgovima nisu tek politički marginalci već prototip hrvatskog državotvornog umjetnika i intelektualca.

No Hrvatska nije Egipat, ali ni Egipat nije Hrvatska. Pa tako još nije viđen nepoznati netko koji na Tahrir trgu u Kairu protestira protiv odluke egipatskog suda s natpisom na Egipćanima nepoznatom jeziku:

"BEZ PALPITACIJE NEMA PENETRACIJE"

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).