S ponosom i brigom predstavljamo pobjednike prve humanitarne nagradne igre Najboljka 2014.
Stručni žiri (u sastavu: medicinska sestra Tajana, stažist Boris i moja malenkost) imao je zadatak procijeniti čije su boljke najbolnije i najopasnije te koji su slučajevi kirurški najpreciznije opisani. Iz dupkom pune čitaonice, jednoglasno smo izdvojili tri slučaja i dodijelili nagrade u tri kategorije. Pobjednici su Veronika, Vid i Vesna. Svi nagrađeni tekstovi debelo su premašili ograničenje od 450 znakova, ali i Hipokritova zakletva kaže: "Neka liječnik ne priječi bolesnikov vapaj!” Stoga ćemo u cijelosti objaviti nagrađene upite, a čitateljima toplo preporučujemo ove zanimljive i poučne ljudske priče:
STUDENTSKA NAGRADA: VERONIKA
Pitanje
Poštovani doktore Ostojić.
Na početku bih samo raščistila jedan detalj: ovaj epitet 'poštovani' nije iz moje tastature iscurio zbog Vaše doktorske titule, kako ste vjerojatno pretpostavili, nego isključivo zato jer ste ljudsko biće, a svako ljudsko biće zaslužuje poštovanje. Pa čak i osoba čija je životna zadaća da, u pauzama od promoviranja novih klompi po bolničkim hodnicima, pripisuje ljudima otrove, a sve u službi farmaceutske industrije, masonskih loža ili američkih službi za istrebljenje čovječanstva.
Uglavnom, zovem se Veronika (25). Moje godine nisu važne, jer je dob relativna, a život vječan. Otkad sam prošla tretman iscjeljivanja traume rođenja i psiho-seanse prevazilaženja neadekvatno prilagođenog odgoja, živjela sam spokojno i ispunjeno. Naravno, tome su pripomogle i veganska prehrana, svakodnevna meditacija, apstinencija od seksa i ostalih opijata te što je najvažnije - pridržavanje isključivo homeopatske medicine. No, po prvi puta moja metoda ispijanja mješavine listova trpuca, ulja kima i sode bikarbone na nadmorskoj visini od 1200m u trenutku izlaženja sunca, a koje sam se pridržavala u svrhu liječenja svog stanja – ne djeluje. A aura moje kolegice, odgovorne za cijeli slučaj, i dalje vibrira od osjećaja grižnje savjesti.
Naime, dogodilo se sljedeće. Potaknula sam dotičnu da mi se jednog jutra pridruži u mojim jutarnjim rutinama. I dok sam, dakle, predano izvodila joga vježbe na tratini, vješto izbjegavajući nakupine izlučevina psećih toksina, ona je na klupici čitala knjigu zaglušno urlajući od smijeha. Vrlo brzo sam osvijestila da se radi o pozivu upomoć. Oduzela sam joj spornu literaturu i već pri pogledu na autora zaključila da nikad nisam čula za tog čovjeka: nije se, dakle, radilo o Vadim Zeelandu, niti Eckhart Tolleu, a bogme niti David Ickeu. Nego nekakvom Niccolò Ammanitiju, čija me kombinacija slova u imenu odmah uputila na numerološki nezdravu varijantu. Ipak, odlučila sam se na svojevrsnu žrtvu, želeći otkriti sa kakvom se to ukoričenom negativnom energijom truje meni draga osoba.
Prionula sam savjesnom čitanju prve priče iz zbirke, pod nazivom Posljednja Nova godina čovječanstva. Doktore, u njoj se pojavljuju najbizarniji primjerci ljudskih duša zaglibjelih u stramputici (***spoiler! spoiler!***) narkomanije, mazohističkih seksualnih odnosa, alkoholizma i smrtonosnog kasapljenja iz ljubomore. Jedini pak normalni lik s kojim sam se uspjela poistovjetiti, jer poput mene komunicira sa svemirom i izvodi transspiritualne obrede, okarakteriziran je kao čudak, što me iznimno uvrijedilo.
Međutim, od tada mi se nekako izmijenila svijest i uvjerena sam da su me opsjeli duhovi ovog (ne)djela. Prejedam se sirovim biftecima, bljuvotinama pelinkovca ispirem lavaboe noćnih klubova, obilazim koncerte nekakvih histeričnih demo-bendova i žudim za seksualnim činom koji nije isključivo mentalan/duševan, nego i tjelesni. Najviše me, pak, plaši što sam unatoč svemu tome iznimno uzbuđena, čak vesela, te što me okolina odjednom smatra simpatičnom i zabavnom.
Svjesna sam da je ovo potonje alarmantno kritičan znak! Sanjam svoju pokojnu baku kako mi, sa iglom koja strši iz podlaktice, govori: "Pitat će te starost gdje ti je bila mladost." Ali, doktore, ja neću dogurati niti do 120. godine, kako sam planirala, ako nastavim ovako. Želim natrag svoj rutinizirani život i svoj spokoj, želim ponovno uživati u okusu tofua i želim da me ljudi opet proglašavaju 'jebenom biljkom'. Jer biljke su ukras svijeta.
Molim Vas, pomozite.
Odgovor
Poštovana Veronika,
Vaš cilj da doživite barem 120. godinu ujedno je i ideal svakog poštenog medicinskog djelatnika. Međutim, u svom načinu života počinili ste malu grešku koja vas je naposljetku koštala zdravlja.
Naime, unatoč odricanju od raznih supstanci i užitaka, niste se odrekli čitanja knjiga. Premda užitak može biti opravdan ukoliko doprinosi dužem i zdravijem životu, čitanje skoro nikad ne spada među takve užitke. Pogotovo ako govorimo o talijanskoj književnosti: kao što je talijanska prehrana teška i nezdrava, tako i njihova književnost, redovito tiskana na masnom celuloznom papiru, doprinosi probavnim smetnjama, nastanku plinova i razvoju nezdravih navika.
Propisujem vam stoga strogu strip-dijetu: umjesto proznih vulgarnosti gospodina Ammanitija, sljedećih mjeseci čitat ćete o dogodovštinama popularnih strip junaka kao što su
Miki Maus, pas
Pluton,
Batman i
Miroslav Krleža. Stoga ćete za nagradu-terapiju dobiti strip
Miroslavljevo jevanđelje-Apokrifna verzija.
Shvaćam da će u održanju dijete problem predstavljati pritisak vaše studentske okoline: kolege će vas nakon predavanja sigurno nutkati da se ostavite bezveznih stripova i primite debelog Eca. Stoga vam prepisujem i permanentnu ispričnicu za predavanja te bon za besplatno zdravstveno osiguranje i nakon 26. godine. Bolje vječni student nego diplomirani pacijent!
***
BRANITELJSKA NAGRADA: VID
Pitanje
Dragi doktore,
umirovljeni sam branitelj, prije, tijekom i nakon Domovinskog rata odan književnosti. Oduvijek sam si utvarao da je moje bavljenje književnošću teorijski osviješteno u mjeri koja me branila od svih literarnih boljki. Lako sam i ugodno plovio narativnim svjetovima, sa znanjem i punom sviješću o povijesnom kontekstu i stilskim formacijama književnih djela, a jedini mi je problem, ne tako velik, predstavljao nedostatak onog djetinjeg oduševljenja tim putovanjima, koje sam pak s blagim sažaljenjem i očinskim simpatijama primjećivao kod mojih kolega suboraca iz specijalne akademske postrojbe Minervine sove. Međutim, u posljednje vrijeme moj se misaoni mir pomutio. U meni su se probudili bijes, jal i čemer, vrlo nalik onim sitnim nacionalističkim brigama koje su mi u mojih kolega suboraca smetale, zbog kojih sam rijetko zalazio u kafić Akademskog ogranka HVIDRA-e i Braniteljskog razreda HAZU.
Sve je počelo čitanjem romana Islandsko zvono Halldóra Kiljana Laxnessa. Ispočetka ugodni satirični ugođaj doživljaja pikaresknog islandskog seljaka Jóna Hreggviðssona u borbi sa smiješnim sudskim praksama islandske vlasti ranog 18. stoljeća i ostalim bizarno okrutnim običajima tog doba diljem europskog sjeverozapada. Kasnije, međutim, veliku ulogu u romanu dobivaju dvoje herojski oslikanih likova, hrabra plemkinja Snæfríður Íslandssól (u prijevodu: lijepa kao snijeg, sunce Islanda) i Arnas Arnaeus, učenjak u službi danskog kralja iza čijeg se lika krije povijesna ličnost Árni Magnússon, otac islandske nacije koji je skupio i sačuvao mnogo srednjovjekovnih rukopisa.
Da ne duljim, roman napreduje prema klasičnom nacionalističkom mitu o stvaranju nacije i velikim ličnostima koje su zaslužne za taj projekt, s tim da je uz plemenitu državotvornu elitu važan junak i narod, utjelovljen u nekom reprezentativnom liku kao što je ovdje rečeni islandski seljak. Odmah sam se sjetio Ivana Aralice, prezrenog od strane hrvatske kulturne elite, važnim dijelom i zbog pokatkad upravo ogorčenih povijesno-mitotvornih preokupacija svojih romana poput Psi u trgovištu, Ambra i Fukara.
Uvijek sam te klimave tematske okosnice u Aralice bio spreman 'pregrmiti' zbog njegove neosporne stilske i narativne vještine. Ali sada…sada sam bijesan. Evo, tu je slavljeni Laxness simpatične majušne islandske kulture, koja je u posljednje vrijeme osobito hip zbog svojeg non serviam britanskim bankama i rejkjaviškog 'naj-cool gradonačelnika na svijetu', pasioniranog obožavatelja serije The Wire. A otac njihove moderne književnosti nimalo se ne razlikuje od Aralice, koji je u nas prezren, ismijavan i ponižen. U glavi mi namah zazvoni: "Hrvatsku mi moju objesiše…", kao da sam osjetio bol zbog svih uvreda ikad nanesenih Aralici i ostalim poštenim, državotvornim piscima kroz vjekove.
Pokušao sam se smiriti. Uvijek sam znao da je statistika najbolji prijatelj razuma. Da bih umirio svoj probuđeni jed, odlučio sam dohvatiti neku knjigu nasumce sa svoje police da bih se uvjerio u neistinitost teze koja se nametnula mojoj izmučenoj svijesti: teze da sve nacionalne književnosti uredno i normalno slave svoje nacije, dok se hrvatska književnost većinom naslađuje u samoprijeziru i potiskivanju onih rijetkih subjekata koji riječi 'Hrvatska' i 'ponos' stavljaju u istu rečenicu.
Izbor je pao na Mirnog Amerikanca Grahama Greenea. "Odlično!", pomislih. Evo, glavni lik i pripovjedač je britanski reporter, mirno možemo reći sam povijesni Greene, koji žestoko kritizira zakrvavljenu američku vanjsku politiku u Vijetnamu gdje se ostatak francuske kolonijalne vlasti početkom pedesetih godina mučio u borbi s komunističkim Viet Minhom. Ali, ubrzo sam se grdno razočarao i pao još dublje u blato nacionalističkog ogorčenja: iz romana je vrlo razvidno da pripovjedač (gotovo pa sam Greene) veliča britansku neutralnost u tom sukobu i gaji velike kolegijalne simpatije prema 'staroj kolonijalnoj naciji' kao što je Francuska, odnosno Ujedinjeno Kraljevstvo. Cijeli je roman upravo poligon za veličanje vlastite nacije kroz otvorenu mržnju i prijezir prema svemu što je američko. Primitivno 'mi' i 'oni'!
Je li to princip po kojemu čitav svijet funkcionira, od visoke politike do književnosti, za koju sam oduvijek vjerovao da je u svojim najboljim ostvarenjima sposobna nadići sve nesretne i ograničavajuće strasti. Sve to, dok se moju jadnu Hrvatsku potiskuje i unižava, i to sve više po ulasku u EU. U mom se jadnom umu uskovitlao košmar svega onog što je posljednjih dana teško naleglo na hrvatski nacionalni ponos: hajka na Šimunića, Perković u medijima odjednom prometnut u oca nezavisne Hrvatske, mađarsko kolo oko Ine, ruganje Islanđana pripitom Luki Modriću…Potpuno sam dezorijentiran. Kako sam mogao onako stoički onomad krajem devedesetih podnijeti hapšenje generala i racionalizirati to višim državnim razlozima i napretkom političke kulture, a sada mi doslovce pjena navire na usta!
Pomagajte, doktore! Znam da ću uvijek voljeti Hrvatsku, ali htio bih je voljeti onako kozmopolitski, uglađeno, građanski i civilizirano, a iznad svega razumno. A sada se uhvatim u komentiranju članaka na Dnevno.hr…
Odano Vaš,
Vid Matutinović
Odgovor
Poštovani gospodine Matutinović,
Uslijed višegodišnje bitke sa stranim književnim silama, razvili ste jednu karakterističnu fobiju: ksenobibliofobiju. Proživljavate strašan stres dok čitate strane autore, stres koji se može umiriti tek povratkom u siguran svijet hrvatskog kanona. Međutim, ukoliko nastavite s ovakvim načinom čitanja, ubrzo ćete od Aralice prijeći na Šenou, od Šenoe na Kozarca, a onda ćete se jednog dana naći sami u šumi poput nesretnog protagonista romana i filma Rambo.
Jedini način da propitate svoj odnos prema naciji, državi i stranim silama jest da pročitate hrvatski roman koji se bavi takvim temama. Stoga vam poklanjam antiutopijsko djelo
Planet Friedman Josipa Mlakića. Da biste roman mogli pročitati u miru, dobit ćete i bolovanje od mjesec dana te besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje za buduće terapije.
***
OBITELJSKA NAGRADA: VESNA
Pitanje
Poštovani doktore,
obraćam vam se jer mi je jako zgodno to čime se vi bavite. Baš me to iznenadilo da i kod nas ima tak učenih ljudi i punih empatije za druge. Jako lijepo. I ja isto volim raditi s ljudima. A sad da vam ispričam kak sam došla do vas.
Naime, prošli sam tjedan išla do svog pedikera. Uđem ja u dobro mi poznati haustor, pozvonim i sjednem u čekaonicu. Znate, odmah je tu meni bilo nešto sumnjivo. A ja vam i ne idem kod pedikera samo radi noktiju. Kak da vam to sad objasnim… To vam je cijela jedna kultura, ritual. Malo si sjednem, prolistam sve te zgodne časopise i popričam s curama.
No vratimo se na prošli tjedan. Postalo mi je nešto sumnjivo kad sam primijetila da u čekaonici umjesto omiljenih časopisa stoje prave pravcate knjige! Zamislite da se dođete malo relaksirati, ono, dobro se opustiti, i onda vas dočekaju te ogromne, debele, tvrdoukoričene knjižurine!
Primijetila sam kako svi sjede, spavaju, češkaju se… Odmah se vidi na njima da imaju neke gadne situacije u glavi. I što ću ja – ništa. Uzmem si ja tu knjižurinu pa si krenem lakirati na njoj nokte. Pogađate odmah šta se dogodilo! Jesam ja smotana, ali morate vi i mene razumjeti. Zamislite tu nervoznu atmosferu oko mene! Mora da sam bila sva u šoku okružena tim sumnjivim nesretnicima. Cijeli crveni lak za nokte (sva sreća da sam ga uzela na popustu) mi se prolio po toj bijeloj knjižurini na kojoj je pisalo
Školice.
I što ću drugo? Brzo van s knjigom! Joj, što mi je bilo neugodno! Tak mi i treba kad sam toliko smotana. Međutim, čak mi je i simpatično ispalo da je kod mene završila knjiga s posvetom nekog Mare i to na dubrovačkom naglasku. Baš tužno kak meni nitko ne poklanja knjige i ne piše posvete…
Ali kak sam ja smotana, to nije normalno! Pazite sad što je bilo dalje. Nisu meni te Školice bile nikakav problem. Prolistala sam ja to malo preko vikenda. Baš jako zgodno da se može skakati s poglavlja na poglavlje, kao da listaš časopis! Tako sam donijela jednu od onih svojih životnih odluka i rekla da neću više davati novce za skupe časopise. Primila sam se odmah nakon peglanja neke knjige koja cijeli život stoji na ormaru. Naslov Hazarski rečnik mi je ukazivao da bi to mogla biti neka lijepa povijesna priča o istočnim kulturama. Nešto kao Sulejman Veličanstveni. Prava egzotika. I najbolje od svega: opet neka knjiga koja se može listati od početka, s kraja, iz sredine. Tu su valjda i počele moje muke.
Bože, kak sam ja smotana bila s tom knjigom. Listam gore-dolje i ispalo je da je to nekakav povijesni pregled, a i sami znate da je ta povijest sva zakučasta. Nisam ja tu baš pohvatala tko je kome tko i zašto su to tako surovi i prosti ljudi unutra pa bih vas isto molila da mi kažete ako unutra ima neka dobra priča da ne listam dalje bezveze.
Možda ste već shvatili da je cijeli preokret ili 'twist', kak bi rekli filmski teoretičari, ove situacije u tome da sam neki dan zabunom ušla u vašu ordinaciju umjesto kod svog pedikera koji je haustor do vas. Tak sam bila nervozna taj dan jer me opet zvala razrednica mog sina da ovaj nije predao ni jednu lektiru (kak da ja to sve pratim?). Rekla sam joj da je pročitao Školice i Hazarski rečnik i da će nešto o tome napisati. Možda da i on svrati do vas ovaj tjedan? Koliko bi me to koštalo?
P.S. Kaj vi mislite da bih ja mogla dalje čitati? Možda da sad ipak posudim neku knjigu koja se čita pravocrtno, ako me razumijete, prema naprijed. Da mi ostane neka jedinstvena priča za prepričati prijateljici na kavi…
Vesna
Odgovor
Poštovana Vesna,
Poput neiskusnog planinara koji s bočicom vode u ruci kreće neobilježenim strmim stazama, tako ste i vi bez adekvatne zaštite prionuli čitanju ovih smrtonosno opasnih knjiga (o Školicama sam pisao
ovdje, a o
Hazarskom rečniku valja tek reći da ga je napisao kolovođa jedne zloglasne borhezijanske organizacije). Bez prave terapije, može se dogoditi da ostanete doživotni tekstualni pijanac koji nespretno baulja kroz poglavlja i život.
Srećom, upravo nagrada koju ste osvojili pomoći će vam da svladate ovo teško stanje: knjiga
Ruski kompjuter je dnevnik
Semezdina Mehmedinovića, a dnevnici (i ruski kompjuteri) imaju to kvalitetno obilježje što su krajnje vremenski linearni i egzaktni. Tako će vam dnevnik poslužiti kao svojevrsna 'štaka' u učenju linearnog kretanja po tekstu. Pročitajte pažljivo tu knjigu i svakako bilježite dane koje ste pročitali da ne bi slučajno preskočili koji dan ili mjesec.
Uz to, dobit ćete dva tjedna bolovanja i set kućnih skalpela. Možete ih pokloniti svom sinu: ukoliko se u ovoj dobi krene igrati medicinskom opremom umjesto da čita lektiru, postoji velika šansa da će naposljetku postati cijenjeni doktor, a ne tek profesor književnosti ili, pak, spisatelj kao takav.
dr. med. dr. med. Ostojić
foto:
sj liew
