Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Dr. Ostojić: nekvalitetni umjetnici

Large adrienne rich
Četvrtak
05.04.2012.

PITANJE

Dragi doktore,

Ja sam Jana i vi ste mi zadnja slamka spasa... Do pred nekoliko mjeseci, imala sam sve: bila sam zgodna i mlada studentica ekonomije, imala sam tri najbolje prijateljice, dečka, lovu i stan. Onda se jednog dana sve raspalo kad sam shvatila da sam umjetnica...

Dogodilo se tako da sam slučajno, tražeći gluposti po internetu i googlajući 'rich guys having fun', naišla na pjesmu Adrienne Rich. Pjesma se zove 'Roniti u olupinu' (što je moj nemušti prijevod originalnog naslova 'Diving into the wreck') i radi se o autorici koja roni i traži olupinu nekog broda: ona pokušava pronaći ne priču o tom brodu, nego sam taj brod, to jest tu olupinu koja je nekoć bila brod. Tad sam shvatila da i ja moram pronaći pravu stvar, tu olupinu. Shvatila sam da sam zapravo umjetnica...

Kad sam to shvatila, s vremenom sam počela dobivati i druge simptome bivanja umjetnicom. Vokabular i umijeće služenja gramatikom su mi se drastično popravili. Dobila sam podočnjake. Postala sam hipersenzibilna. I pojavilo se sto drugih problema s kojima se moram suočavati...

Za početak, druženje s prijateljicama mi je postalo teško. Naime, sad vidim da one nemaju ama baš nikakvih umjetničkih afiniteta, kao što ne posjeduju smisao za raspoznavanje ironije ili estetsku osjetljivost per se. Dok one pričaju o tome da Vrag nosi pradu, ja razmišljam da đavlu prodam dušu...

Opet, s druge strane, to što sam umjetnica ne znači da sam izgubila manire. Stoga mi je druženje s prljavim, neodgovornim, ružnim, neuljudnim i, nadasve, netalentiranim samoproglašenim umjetnicima ipak ispod nivoa. I tako sam ostala sama...

Nadalje, prilično me smeta patnja koja je conditio sine qua non za svakog umjetnika. Kako bih uopće mogla umjetnički stvarati, morala sam ostaviti dečka, zaljubiti se u nedostižni ideal, naučiti gledati crno na svijet oko sebe, početi živjeti boemski (dakle, malo jesti i piti puno jeftinog vina) i konstantno se razdirati sumnjama u vlastito stvaralaštvo. Naravno, rezultat te patnje je da pišem odlična djela, ali patnja je patnja...

I, doktore, što da radim? Rich je dubinski utjecala na mene svojom poezijom, ali bojim se da, tražeći olupinu, i sama postajem olupina... Doktore, moje pitanje glasi (a poput svake prave umjetnice, ne znam odgovor na vlastito pitanje): kako prestati biti umjetnicom?

ODGOVOR

Draga Jana!

Najpogubniji utjecaj koji književnici imaju na obične ljude jest da pretvaraju obične ljude u književnike. Naravno, to nije samo do njih, nego i do samih predispozicija nositelja bolesti – tako su medicinska istraživanja pokazala da se umjetničko izražavanje pojavljuje i u izoliranim kulturama bez umjetnosti. Međutim, knjige uvelike utječu na to da se te predispozicije razviju. U tom smislu, Adrienne Rich je svojim pjesmama i esejima utjecala na cijeli niz žena koje su onda stvarale nova djela i utjecale na nove generacije mladih pjesnikinja. I gdje svi ti slučajevi završe? U mojoj ordinaciji, dakako!

Bivanje umjetnikom sastoji se od niza fizičkih i psihičkih tegoba po osobu, a životni vijek aktivnih umjetnika je veoma kratak. "Bolje izgorjeti nego izblijedjeti", rekao je jedan takav umjetnik. "Bolje spriječiti nego liječiti", odgovorili su mudriji liječnici! Međutim, pitanje je – kako?

Rješenje svih problema koje dobro pisanje nosi može se riješiti time da naprosto postanete iznimno loša književnica. Nekvalitetni umjetnici žive dugo, nemaju tegoba, zdravo se hrane, rijetko boluju od ostalih bolesti, a često i dobro zarađuju. Rich je pisala o olupini jer se borila s pitanjima o sebi, svom tijelu i svijetu oko sebe. Vi se nemojte boriti s tim pitanjima. Svoja književna djela strukturirajte tako da se nužno sastoje od općih mjesta i pretencioznih rečenica ispunjenih gramatičkim pogreškama, promašenim ritmom rečenice, patetikom, trotočjem (to vam već dobro ide!), nelogičnom motivacijom likova (ukoliko pišete prozu) ili potpunom nesuvislošću pjesničke cjeline (ukoliko pišete poeziju). Za pisanje loše književnosti ne trebaju vam sarkazam i kritičnost spram prijatelja i društva uopće, te će vam ti simptomi ubrzo nestati.

Jedinu teškoću mogla bi predstavljati umjetnička taština koja će vas priječiti od toga da pišete loša djela. Za rješavanje te poteškoće, bit će vam potrebne tek vaše prijateljice koje će uporno hvaliti vaša djela i govoriti da su genijalna. A ako su vam to prave prijateljice koje vam žele pomoći da ozdravite, jamačno će vam to i govoriti. Hrabro, latite se pera i prionite k lošem poslu.

Dr. Ostojić
foto: orionpozo (flickr)

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu