Dr. Ostojić: zašto Barbie-svijet ne može biti onaj pravi?

PITANJE

Dragi doktore!

Zovem se Rajko, ali više bih voljela da me zovete Rajka. Oduvijek sam bila ista kao i sve druge djevojčice - voljela sam maminu odjeću i parfeme, znala sam raspoznavati nijanse boje (a ne samo 'DINAMO PLAVA'), voljela sam igrati gumi-gumi, zamišljala sam svoje vjenčanje. A opet, između nogu mi dan danas visi dokaz kako nisam kao sve ostale cure. Međutim, nije problem u tome - ja sam transvestit Rajka i to mi je jasno, međutim, imam problem prilikom čitanja knjiga, to jest kao da knjige imaju problem kamo da svrstaju mene. Knjige, kao i niz drugih aktivnosti, uglavnom su posvećene pripadnicima pojedinog spola, i to isključivo tog jednog spola. Imala sam probleme jer me dečki nisu puštali da se igram rata budući da žene ne mogu teoretski ubijati četnike, a opet sam imala probleme s curama jer mi nisu dale da se igram s njima. Moja starija sestrična mi nije dala da se igram s njom i njenim prijateljicama nego me silila da se igram s Action Manom i Profesorom X-om koji su, kao što možete opaziti, preogavni i ne posjeduju adekvatnu robicu. Takve su i knjige - ili su za dečke, ili su za cure. Nema ništa za nas između.

I onda sam napokon našla jednu knjigu koja je taman za mene - radi se o knjizi Sloboština Barbie Maše Kolanović. Radi se o svijetu barbika smještenom u kontekst ratnog stanja u Zagrebu. S jedne strane napokon mogu proživjeti iskustvo Barbie-svijeta ispunjenog s karakterističnim Barbie - intrigama kakve sam vidjela samo na reklami. S druge strane, u pozadini se odvijaju ratne bitke i važni događaji kakvima se bave ozbiljni muškarci svjesni realnosti. Ono što me ipak rastužuje je činjenica da se 'lažni' Barbie-svijet nalazi na površini, a ispod njega je realni svijet rata, kao što se ispod moje otvorene (ali decentne) haljine nalazi ipak pravi pimpek. Je li to stvarno tako, doktore? Zašto Barbie-svijet ne može biti onaj pravi? Zašto rat ne bi bio igra iza koje se krije realan svadbeni svijet Barbie i Kena?

Rajka

ODGOVOR

Poštovana Rajka!

Razumijem vaš problem i dijelim Vašu fascinaciju dječjim igračkama kao što su Barbie igračke. Moju karijeru je također odredila lutkica Hegela koju mi je poslao stric iz Njemačke. Kao mali sam zamišljao lutku kako afirmira, negira i sintetizira odabrane teze iz mog dječjeg svijeta! Nisam izgubio takvo razmišljanje ni do danas.

Iz tog razloga moram reći da se ne slažem s Vašom ocjenom 'realnosti' pojedinih događaja: mislim da je Barbie-svijet itekako realan za lik mlade pripovjedačice, a i za lik starije pripovjedačice. Barbie-svijet je ono što je odredilo njeno djetinjstvo i karakter, ono što je pripovjedačica imala potrebu ispričati. Svijet rata je isključivo medijski posredovana slika koju pripovjedačica nije uistinu iskusila. Taj svijet za Mašu nije nimalo realniji od Barbie-svijeta, a nije ni puno značajniji jer, srećom, rat nije ostavio direktne tragove na kvart Sloboštinu u Zagrebu dok je oštećena lutkica Kena ostavila itekako značajne tragove na karakter djece iz Sloboštine.

I može se reći da se takvo stanje počinje osjećati i u današnje vrijeme. Kao što nam Kolanovićka i pokazuje, rat se s vremenom u jednoj mjeri svodi na narativni konstrukt posredovan medijima i pričama, a s druge strane se u realnosti pojavljuju mnogi drugi, do tada neviđeni elementi: pitanje spola, odnosi muškaraca i žena, pitanje homoseksualnosti, pitanje statusa rasnih i nacionalnih manjina itd. Ne može se reći da rat danas više nije bitan nego da je postao jedna od pozornica stvarnosti koje se sve više i više množe i koje čine realan svijet mnogostrukim i jedinstvenim za svaku osobu. Svijet više nije isključivo muški ili ženski nego postaje kompleksniji od, kako Vi kažete, činjenice posjedovanja 'pimpeka'. Iz tog razloga mislim da i Vi, poštovana Rajka, itekako ulazite u prostor realnosti (koji više nije isključivo muški) i da se možete nadati i drugim knjigama koje će biti slične pristupom kao i knjiga Maše Kolanović, čak i ako nekome Vaša realnost djeluje potpuno nepojmljiva.

Dr. Ostojić