Dr. Ostojić: Terry Eagleton

PITANJE

Doktore!

Moje ime je Ivan. Volim knjige, posebno volim lijepu književnost. Najviše uživam dok čitam klasike u prirodi. Međutim, uz knjige me muči i jedan problem za koji se moram obratiti Vama. Nadam se da ovo pismo neće završiti u košu.

Pročitao sam svaku lektiru u srednjoj školi i moram priznati da sam u svakoj i uživao. Čak sam pročitao ozloglašene Patnje mladog Werthera - tri puta! Meni nije bilo drago kad se Werther ubio kao što je bilo svima ostalima. Kao i Werthera, i mene muče slični problemi. Zaljubio sam se, doktore, u djevojku koja se zove Lana. Onoliko koliko ja volim književnost, toliko ona voli marksizam. Čudno, zar ne? Čini se da se i ja njoj dopadam, ali kao što možete pretpostaviti, naši različiti interesi nam predstavljaju prepreku u boljem upoznavanju. Kako da razgovaram s osobom koja odbija čitati lektiru jer smatra da je izbor lektire odraz buržoaske diktature? Čitao sam Marxa i ne sviđa mi se jer se kod njega sve vrti oko novca. Vjerujem da nije tako u životu. Vjerujem i da se kod Lane ne vrti sve oko novca.

Prijatelji su mi preporučili Terryja Eagletona. On piše o književnosti kroz marksističku perspektivu, tu bi Lana i ja mogli naći zajedničku točku. Međutim, teško se uhvatiti u koštac s takvom literaturom. Strah me početi čitati, doktore, jer me strah marksista - tako su ozbiljni i ljuti cijelo vrijeme!

Pomozite! Kako da nađem s marksistom zajednički jezik? Volio bih zagrljen pričati s Lanom o knjigama i o, primjerice revoluciji. Možete li mi to omogućiti, doktore?

Srdačno Vaš,

Ivan I. iz Miljevaca

ODGOVOR

Dragi Ivane,

drago mi je što si nam se obratio za pomoć. Tebe i mnoge mlade muče slični problemi, kako s ljubavi, tako i s marksizmom. I dok većinu ipak muči njihova ideja marksista po kojima su to aždaje koje na karti znaju pokazati gdje je Jugoslavija, a gdje Hrvatska, ovdje ćemo se osvrnuti na tvoj strah od Eagletona, eagletonofobiju.

Postoji slika stereotipnog marksista koja, doduše, nije istinita, ali kao da takav stereotipni lik postoji u svakom teoretičaru. Taj stereotipni marksist je, kao što si zamjetio, kao Mrgud iz Štrumfova: stalno je ljut i ozbiljan. Kroz razgovor o bilo kojoj temi progurat će model u kojem se svi ljudi dijeli na proletere koji rade na 'sredstvima za proizvodnju' i na buržoaziju koja je vlasnik nad tim sredstvima pa ugnjetava proletere. Također će u raspravu ubaciti nekoliko stalnih pojmova koje će pritom strastveno naglasiti (zapljuckujući nekoliko okolnjih slušatelja): ideologija (!), klasna borba (!), klasna svijest (!), reprodukcija (!), eksploatacija (!). Zastrašujuće, jel' da? Čak je i sam Marx izjavio da nije marksist.

Eagleton je jedan pametan i šarmantan čovjek, ali ima neobičan sindrom (sličan Touretteovom) da, nakon niza pametnih i jasnih rečenica, svako toliko u tekstu 'skrene' u stereotipni marksizam. Tako će si nakon pet odlomaka o književnoj teoriji 'dopustiti' četiri odlomka o studentskoj revoluciji 1968. godine. Šteta je ignorirati Eagletonovu pamet i humor (koji je tako rijedak u književnoj teoriji) samo zato što ponekad 'zabrije'. Čini mi se da Eagletonu treba pristupiti s malom rezervom, biti spreman cijeniti njegov cinizam, a tolerirati njegovo kopanje marksističkog nosa. Kao što će Lana (uz kolutanje očima) tolerirati tvoju zaluđenost klasicima, a ti njenu zaluđenost marksizmom. Tako to ide, valjda. 

Eto, Ivane, nadam se da sam ti pomogao svojim savjetom i da ti marksizam neće biti trauma. Ukoliko ne upali, javi se u ordinaciju osobno pa ćemo ti propisati neke konkretne lijekove.

Dr. Ostojić

P. S. Nije ni meni drago što Werther počini samoubojstvo. Bilo bi mi draže da je, primjerice, samo odsjekao kažiprst desne ruke.