Dr. Ostojić: smak svijeta i neozbiljno cerenje

PITANJE

Hvaljeni Isus i Marija, brate doktore!

Ja sam časna sestra Elegija i služim svojoj Crkvi u Sesvetskom Kraljevcu. Obraćam Vam se za pomoć jer me opsjeda neki literarni Ðavo. Taj Ðavo nije Mefisto, ali nije ni daleko od njega! Radi se o Demonu neozbiljnosti! Više puta sam se ispovijedila Ocu u našoj Župi koji me odriješio od Grijeha, ali me nije i izliječio. Mislila sam da ću moći mirno živjeti ako skrušeno olakšam svoju dušu ispovijedanjem Grijeha, ali nakon prošle Nedjeljne Svete Mise odlučila sam se ipak obratiti Vama.

O čemu se radi? Vi, naravno, znate kako je ljudski rod u veoma škakljivoj (ali nimalo smiješnoj) situaciji. Svijetom haraju jedna uz drugu ekonomske, političke i moralne krize. Posljedice te svehumane Krize su rast besramnosti, povratak stanja gdje brat udara na brata, slabljenje prirodne veze između Čovjeka i Crkve (zakrinkano pod nevinim nazivom 'sekularizacija'), legalizacija kondoma... mogla bih unedogled! Mi u Župi shvaćamo ozbiljnost Krize i Velečasni u propovijedima često zna spomenuti mogućnost skorašnjeg Smaka svijeta. Situacija je toliko ozbiljna!

Međutim, ja očito nisam svjesna ozbiljnosti situacije. Odnosno, svjesna sam je, razumijem je, ali moje vrckavo ponašanje nije u skladu s time. Sve je počelo kad mi je sam Vrag podmetnuo pjesmu Jakoba von Hoddisa 'Weltende'. Mislila sam da je pjesma prikladna za opis današnjice, ali avaj! - uz tragične slike pada vlakova s mosta i pogibije stotina ljudi, nižu se šaljive slike o šiljatoglavim ljudima kojima slijeću šeširi i o prehlađenim ljudima kojima curi nos. Od tada ja ne mogu suzdržati smijeh čim se spomene smak svijeta – i dok ovo pišem, lagano hihoćem! Kad bih barem mogla zatomiti smijeh, ali Braća i Sestre vide kad se cerim tokom Mise, vide kad se smijem sestri Petuniji jer je dobila prehladu, a krajnji šok se zbio prošlu Nedjelju kad sam u posebno osjetljivom trenutku Mise počela svirati veselu melodiju na orguljama. Poznavatelji svjetovne glazbe kažu da sam svirala melodiju benda TBF pod nazivom 'Smak svita'. Tad mi je Velečasni preporučio da se javim Vama na kontrolu. Nadam se da ćete mi pomoći da povratim svoju kršćansku i humanu ozbiljnost.

Časna sestra Elegija

P.S. Evo i vražje pjesme:

Građaninu sa šiljaste glave slijeće šešir,
U svim visinama odjekuje kao vika.
Zidari padaju s krovova i ginu.
A na obalama - čitamo - raste plima.

Bura je došla, divlja mora skakuću
Na kopno da bi zdrobila debele brane.
Većina ljudi uhvatila je prehladu.
Vlakovi padaju s mostova.

ODGOVOR

Poštovana časna sestro Elegijo!

Drago mi je što ste se obratili upravo meni jer je malo znana činjenica kako katolička Crkva i literoterapija često znaju usko surađivati. Naime, svećenici i egzorcisti naprosto nemaju duhovna oruđa za okršaj s književnim problemima svojih vjernika pa se tako često obraćaju literoterapeutima ne bi li oni svojim strukturalističkim imaginarijem nadopunili crkveno-dogmatske metode. Pažljiviji čitatelji ove zdravstvene kolumne sjetit će se problema fra Zvone s filmom 'Avatar', a zadnji primjer ove suradnje je zajednički projekt u kojem se propituju zdravstvene posljedice čitanja biografije vlč. Sudca.

Što se tiče vašeg problema, ispravno ste primijetili da je uzrokovan van Hoddisovom pjesmom. Nažalost, prije čitanja niste bili svjesni da se radi o njemačkoj ekspresionističkoj pjesmi koja prikazuje smak svijeta na jedan izrazito antimimetički način. Što to znači? To znači da se smak svijeta prikazuje ne samo na tipičan, ozbiljan način, nego i na sve druge neuobičajene i 'nerealne' načine kao što su ovi koji su vas nasmijali. Što u opisu smaka svijeta rade prehlada i šeširići? I zašto oni imaju efekt na vas?

Kao što ste rekli, radi se o sveopćoj krizi koja uključuje ne samo politiku, ekonomiju i moral, već i (umjetnički) način doživljavanja svijeta. Vaš način gledanja na svijet mijenja se zajedno sa samim svijetom, i to se manifestira u Van Hoddisovim motivima i u vašem neprikladnom smijehu. Neozbiljno cerenje je valjana reakcija na krizu ozbiljnog svijeta i upravo vaš način ponašanja najozbiljnije shvaća i pokazuje krizu, a ne namršteno lice velečasnog u vašoj župi.

Ako bismo se vratili na Mefista, onda je vaš demon onaj Goetheov koji vječno želi zlo, a vječno ostvaruje dobro – dakle, svoju boljku ne trebate liječiti nego joj se trebate prepustiti! Ne znam priznaje li Crkva Goetheovog Mefista i pristaje li na takvo ponašanje časne sestre, ali znajući da je Crkva tolerirala i gore stvari svojih djelatnika, vjerujem da će imati razumijevanja i za vaš slučaj.

Dr. Ostojić