Dr. Ostojić: poremećaj čitateljske osobnosti

PITANJE

Svako dobro, doktore!

Zovem se Tereza, a moji štićenici me često nazivaju 'Majkom Terezom drugom' na što sam naročito ponosna. Posvetila sam svoj život činjenju najraznolikijih dobrih djela, od druženja s penzionerima do spašavanja mačkica s drveta, a u zadnje vrijeme mnogo vremena provodim s mladima ogrezlima u maloljetni kriminal i nasilje. Pripremam se i za rad s mladima s teškoćama u razvoju, a kako bih se što bolje spremila za taj rad, posudila sam Faulknerov roman Krik i bijes čiji je jedan dio ispripovijedan iz perspektive zaostalog momka. Tu je moje milosrđe došlo do nepremostive kušnje.

Smatram da je divno kad se zaostala osoba trudi biti kreativna, ali ovaj mladić u knjizi po imenu Ben (ili kako se već zove, čak ni to mi nije bilo jasno!?)... taj mladić naprosto ne zna pripovijedati! Nema tu pravocrtne linije, svi likovi su ispremiješani, a jedino što je jasno jest da taj momak konstantno plače bez razloga. Trudim se široka srca pristupiti Bennyju (ili kako se već zove!?), ali nakon nekoliko sekundi dobijem divljački (uistinu divljački) poriv da preskočim sljedećih 10 stranica. Naposljetku sam zaista i preskočila dvije trećine njegovog, oprosti mi Bože, naklapanja, ali onda sam naišla na dio koji pripovijeda Benov (ili kako se već zove) brat Quentin. Quentin nije zaostao, ali je i uz svoje zdravlje potpuno poremećen – bacio se u teške filozofije i zaljubljen je u vlastitu sestru. To je, dragi moj doktore, prevršilo svaku mjeru mog strpljenja.

Koliko znam, Faulkner nije zaostao u razvoju, dapače. Zašto je onda napisao takvo djelo? Da se ruga slabijima od sebe? Ili da napravi toliko nečitko djelo da otjera u očaj i najmilosrdnije osobe? Plačem kad čitam ovo pismo jer vidim koliko je ovo djelo izvuklo ono najgore i najnehumanije iz mene. I moji kriminalni štićenici su otkrili da čitam tu knjigu već tjednima te su je i sami počeli čitati – nažalost, ne iz plemenitih poriva nego samo da bi se meni rugali. Kad se nađemo, oni bauljaju po prostoru i glume sirotog Bennyja, a ja plačem od muke. Doktore, kako da dovršim nesretnu knjigu? Zašto nemam milosrđa prema fikcionalnom retardiranom čovjeku? Imam osjećaj da, ako ne uspijem dovršiti knjigu, da neću moći raditi više s nikime. A što ću onda? Pomognite, doktore!

Tereza

ODGOVOR

Poštovana Tereza!

Vaša misija pomaganja je uistinu hvalevrijedna, a nitko je ne razumije bolje nego ja! Mnogi ljudi me pitaju otkud meni toliko elana da posvetim većinu svog života liječenju ljudi i čitanju knjiga kako bih se informirao o raznim patogenim mitemima koji izviru iz svake stranice. Uistinu ne znam odgovor, ali mislim da na moje strpljenje pozitivno utječe činjenica da svako jutro popijem jednu veliku čašu mlijeka!

Međutim, nemoguće je izbjeći ovakve kušnje u svom tom altruizmu. Razumijem vaš osjećaj nemoći i strave pred vlastitom reakcijom na zloglasni Krik i bijes gospodina Faulknera. Jamačno se pitate tko je odgovoran za tu reakciju: Faulkner i njegov autorski stil? Ili Bennyjeva specifičnost? Ili retardiranost tog lika? Ili možda– upravo vi? Strah vas je da će negativna reakcija na samo djelo uvjetovati i negativnu reakciju na kontakt s realnim ljudima s poremećajem u razvoju.

Međutim, nemajte straha! Vi naprosto patite od poremećaja čitateljske osobnosti – dok se kao osoba nesebično posvećujete drugim ljudima, kao čitateljica postupate upravo suprotno. Čitateljica u vama zahtijeva od djela apsolutnu jasnoću, podređenost vašim potrebama i potpuni užitak. Ako se u životu ponašate kao Majka Tereza, u čitanju se ponašate kao razmažena bogatašica s Manhattana.

Podijeljena osobnost čovjek/čitatelj prilično je česti i benigni poremećaj. Naprosto, vaš osobni i čitateljski 'ja' uspijevaju biti dovoljno odvojeni tako da možete bez brige pristupiti vašem dobrotvornom radu. S druge strane, probajte ipak ugoditi svojim čitateljskim niskim strastima i izbjegavajte sve one knjige za koje mislite da bi ih mogla napisati osoba s kojom radite. Za pripovjedače koji su retardirani, ludi i/ili kriminalci nećete imati ni zrno strpljenja pa se nemojte ni truditi.

Dr. Ostojić
foto: kalyan3 (flickr)