Dr. Ostojić: Opasne rečenične konstrukcije

PITANJE

Poštovani doktore,

zovem se Jelica i imam naročit problem, veoma ozbiljan jer radim na autobusnom kolodvoru gdje najavljujem dolaske i odlaske autobusa, a problem je, naime, u tome što jednom kad započnem rečenicu, nikako da je dovršim do kraja nego nastavljam dodavati digresije i pojašnjenja (kako potrebna, tako i nepotrebna), dosjetke i zaključke, skačem s teme na temu i taman kad čovjek pomisli da bih mogla doći do kraja rečenice, vratim se opet na početak pa krenem nanovo, uz naravno varijacije i nove rukavce razmišljanja, što sve skupa nema smisla jer, istini za volju, nije moje razmišljanje toliko kompleksno i genijalno da bih sad to trebala pojašnjavati kroz kilometarske rečenice, uz to je i ovo stanje veoma nezgodno jer bih trebala na poslu reći 'Autobus iz Varaždina pristiže na peron 1', a ja onda još razvežem o Varaždinu, povijesti Varaždina, mom kumu koji živi tamo i tako dalje (da vas ne opterećujem sad) pa sam morala uzeti bolovanje, a i dobro da sam ga uzela jer mislim da je cijela ova moja verbalna litanija (koje nije bilo do pred koji mjesec) uzrokovana time što sam uzela i pročitala Proustov ciklus U potrazi za izgubljenim vremenom jer mi je trebalo nešto dugačko da čitam dok se dosađujem na poslu (ove bestselere sam sve pročitala uzduž i poprijeko) i eto, nisam ni dovršila Put k onom šašavom Swannu i već sam se razvezala nadugo i naširoko, kao nezakonito dijete Prousta i Krleže, i mada sam u početku fascinirala ljude oko sebe, sad vidim da se ljudi otuđuju od mene, da prijateljice brzo ispijaju kavu da mogu što prije pobjeći, da me muž, inače fin i blag čovjek rijetke kose, počeo grubo prekidati usred rečenice, da me moje dvoje djece, anđelaka, sin i kćer, više uopće ne slušaju – doduše, to je možda povezano s pubertetom u koji bi, silom prilika, trebali ući; valja ovdje dodati i osobne tegobe, da me grlo počinje stezati i svrbiti kad primijetim da se približavam kraju rečenice i da mi nedostaje riječi, zbog čega sam morala posegnuti za jezičnim knjigama i bitno proširiti svoj skromni vokabular, inače sam srednja stručna sprema, sve kako bih mogla održati ritam rečenice i voziti dalje, a možete zamisliti koliko mi je teško čitati i učiti nove riječi, te općenito planirati svoje vrijeme, dok istovremeno pokušavam dovršiti neku kratku rečenicu koju sam započela ranije tog dana... (kraj rečenice poznat ordinaciji, op. dr.)

ODGOVOR

Poštovana Jelice,

brojni dušebrižnici otvoreno će prosvjedovati zbog toga što sam izložio vaš upit javnosti. Reći će da maloljetnici (a ni punoljetnici) ne bi smjeli čitati ovu tešku i eksplicitnu rečenicu, da se radi o 'spektakularizaciji' tuđe bolesti itd. Međutim, od iznimne je važnosti otvoreno prikazati ovakve slučajeve kako bi ostali čitatelji mogli cijeniti svoju zdravu distribuciju rečenica, a i kako bi dobro zapamtili da se nikad ne smiju previše približiti djelima koja su literoterapeuti proglasili rizičnim ili čak opasnim po život.

Problem, Jelice, leži u tome što knjige zarazno djeluju i uvlače čitatelje u svoje rečenične konstrukcije. I dok većina čitatelja pravilno pristupa Proustovom ciklusu, ne dovršavajući njegove rečenice i čitajući ga dijagonalno uz stranicu, vi ste se nepravilno fokusirali na cjelokupne rečenice Proustovog djela. I tako ste preko noći povukli Proustovu sintaksu u svoj organizam, a budući da nijedan imunitet nije dovoljno jak da se odupre Proustovim zakučastim konstrukcijama, našli ste se u ovoj nesretnoj situaciji.

Kakva je to situacija? Dok zdravi ljudi žive pomoću relativno kratkih rečenica, pisci poput Marcela Prousta konstruirali su kompleksne, neprohodne, opasne labirinte kojima autor luta poput kakvog Minotaura. I vi ste se sad našli izgubljeni u tom labirintu, a rješenje je, naravno, da pronađete izlaz. Stoga vam prepisujem naočale s posebnom sintagmatskom dioptrijom koje će vam zamagliti sve suvišne dijelove rečenice, a istaknuti samo one osnovne funkcije u rečenici. Ukoliko budete čitali sva djela (i Proustova, i sva druga) pomoću naočala, naviknut ćete se na kratke rečenice i polako ćete prisvojiti točku natrag u svoj život.

Dr. Ostojić