Dr. Ostojić: nedaće postindustrijskog društva

PITANJE

Dragi doktore!

Ja sam Jelica i jedna knjiga mi je dignula tlak. Nije da mi je knjiga napravila probleme, više me podsjetila na probleme koje imam.

Naime, čitala sam Alaina Tourainea, francuskog filozofa, koji priča o nastanku postindustrijskog društva gdje industrija i manualni rad gube značaj, a uslužne djelatnosti i stručni poslovi dobivaju na važnosti. Ljudi, kaže Touraine, više nisu prvenstveno radnici, nego su potrošači.

Doktore, meni je jasno da Francuz i muškarac osjeća da se nalazi u postindustrijskom društvu – i ja bih se tako osjećala s tim parama. Ali evo mene Hrvatice – mi smo godinama bile zatvorene u naše kuće samo da bi kuhale i prale. I sad kad su nas pustili da radimo nešto drugo, mi smo dobile posao muškaraca u industriji. Tako sada ne moram nositi pregaču, nego nosim kombinezon i radim u tvornici. Dakle, ako su muškarci ušli u postindustrijsko društvo, onda mene zanima kad ćemo mi žene ući u to društvo? I kako?

Ovo da su muškarci ušli u postindustrijsko društvo bez nas, to je činjenica – dok žene rade osam sati, muškarci su ti koji gledaju po dućanima i troše novce. Dok ja nosim izlizane haljine, moj susjed se oblači kao zadnji kicoš jer kupuje u najluksuznijim dućanima. Muškarci danas kupuju odjeću, gadgete, automobile, nakit... A kad ste zadnji put vidjeli ženu koja obilato troši u dućanu? Da, spomenut ćete mi Simonu Gotovac i Paris Hilton... ali zar ćemo te osobe definirati kao žene? Meni je žao, ali koliko ja znam o ženama, navedene osobe nemaju nikakvu sličnost sa ijednom ženom koju sam upoznala. Nemaju nikakvu sličnost s ikime koga sam upoznala. Reći da su one žene, to je kao da kažete da su one čiuaue psi.

Jasno mi je zašto Touraine kuka da mu je teško u postindustrijskom društvu – vjerojatno je, budući da su se toliki silni muškarci obogatili, u njegovom omiljenom salonu nastala gužva pa mu je teško u životu. Ali ako je Touraineu tako teško i misli da treba ući u bolje društvo, onda bih ja rado da on preuzme moju ulogu u industrijskom društvu, a ja ću vrlo rado ući u postindustrijsko društvo. Što vi kažete, doktore? Kako da se dokopam postindustrijskog života, da dignem sve četiri u zrak i ne radim ništa?

Jelica

ODGOVOR

Poštovana Jelica!

Ne znam zbog čega ste se obratili meni – vaša želja i potreba za boljim životom je potpuno zdrava. Također, vaša dijagnoza vašeg socijalnog stanja također otprilike odgovara istini – kada su žene zatražile jednakost prava, industrija je vrlo brzo pružila pravo na rad (i to za male novce) upravo marginaliziranim skupinama žena, imigranata, te stranih maloljetnika.

Ukoliko vas zanima odnos između industrijske i postindustrijske skupine, upućujem vas na film Terminator koji obrađuje upravo strah dominantne skupine od pobune industrijalaca. Doduše, budući da Macauley Culkin nije djelovao kao odviše strašan karakter (barem ne u tim danima), glavnu ulogu dobio je Schwarzenegger, a film je pričao o 'robotima'.

Ne mogavši naći adekvatan odgovor na vaš problem u svojoj bogatoj riznici medicinskog znanja, zamolio sam za pomoć jednu svoju pacijenticu koja je stručna u području feminizma (zbog čega i jest redovita pacijentica literoterapeuta).

Uglavnom, navodno postoje dvije strategije borbe za kvalitetu života. Jedna je liberalnija i traži jednakost prava. Kao što vidimo, jednom kad se dobije jednakost prava, ispostavi se da navedena prava i nisu neka premija.

Druga strategija je odbijanje komunikacije s ljudima koji vas primoravaju na rad. Pacijentica preporuča tzv. 'Blackadderovu strategiju': kad vam netko ponudi (ili vas prinudi na) posao, stavite gaćice na glavu, te u nos umetnite dvije obične olovke tako da vam ostanu viriti iz nosa.

Rezultat te strategije najčešće je oslobođenje od obveze rada, ali i transfer u kakvu umobolnicu. Međutim, to nije nužno loša solucija: tamo imate obrok tri puta dnevno, posteljina vam se mijenja svaki dan, osoblje je pristojno prema vama, nude se popratni programi kao što je klub ljubitelja knjiga, a susjedi su zanimljivi, premda ponekad pomalo bučni.

Ustvari, po ovim karakteristikama, izgleda da život u umobolnici i jest sličan životu na kakvom bogataškom, postindustrijskom imanju. A vama preostaje da potpuno slobodno donesete svoj izbor između navedenih opcija.

Dr. Ostojić