Dr. Ostojić: Mimesis

PITANJE

Doktore, ovako:

Realnost u kojoj živimo je jadna. Šaljem vam ovo pismo jer me starci tjeraju, oni su očajni. Kao da sam ja u banani, a zapravo sam skužio da je realnost u banani. Ne znam ima li smisla da vam šaljem ovo pismo jer, da bi pomogli meni, trebalo bi promijeniti cijeli svijet: ukinuti crkvu, ukinuti države - nacije, zabraniti korporacijama da djeluju u ičemu, izbrisati cijelu povijest, posebno balkansku, jedno 90% čovječanstva frknuti na Mars itd. itd.

Sve ovo šta brijem je, kao, posljedica greške u terapiji. Moj prvi problem je bio zapravo to šta sam vam ja bio sanjar. Ono, hodam po cesti i čitam knjigu i sudaram se s ljudima. Nisam mogao uopće iskopčati se iz svijeta mašte u pravi svijet. Posljedica toga je bila da sam zaboravljao na obveze, da sam gubio stvari, a kulminiralo je kad me pregazio auto dok sam prelazio cestu. Izvukao sam se, hvala (?) bogu (?) i onda je stari odlučio da me pošalje na liječenje u London, u neko mjesto gdje se liječi knjigama. Tamo su mi rekli da nisam sposoban primijetiti vezu između književnosti i realnosti, i da to treba liječiti kako bih istovremeno i čitao i živio. Tada sam naučio jednu važnu stvar o realnosti – a to je da se sranja događaju, i to cijelo vrijeme. Naime, prepisali su mi da pročitam kao lijek Auerbachov Mimesis, a blesača u knjižnici u Zagrebu mi je dala Nikolaidisov Mimesis.

Dok smo skužili grešku, bilo je već kasno. Pročitao sam roman i skužio prvi put što književnost ima za reći o realnosti. Skužio sam poruku: realnost je crvljivo, usrano mišje govno. Grozne li planete! Cijeli svijet je sparni, jadni, njegoševski Ulcinj iz kojeg ne možeš nigdje pobjeći jer, kao što kažem, cijeli svijet je Ulcinj. Sada više ne zaboravljam na aute oko sebe nego me boli briga za aute oko mene, kužite me, i to je sad novi problem. Iskreno, sviđao sam se sam sebi više kakav sam bio prije, ali šta sad mogu? Zapeo sam jer sam skužio neke stvari. Evo, ne znam da li da vam pošaljem ovo pismo ili da ga podrapam, navučem zavjese i nastavim spavati. Fakat ne znam. Nek ide sve kvragu.

Ilija

ODGOVOR

Poštovani Ilija!

Srećom, eto, ipak ste poslali pismo. Prvo bih se obrecnuo na skandaloznu metodu liječenja književnošću koja postoji u Londonu, a o kojoj su nedavno pohvalno pisale i novine. Naime, valja napomenuti da je to veoma neslužbena metoda (za razliku od literoterapije koja je službena medicinska disciplina), i ta metoda počiva na krivoj pretpostavci da književnost rješava probleme ljudi. Međutim, kao što vidimo u vašem slučaju, istina je upravo obrnuta: književnost potiče razmišljanje o realnosti, a budući da je ovih dana realnost poprilično negativna, čovjek može doći samo do još negativnih saznanja o svijetu i o sebi. Umjesto da vam sugeriraju da se zasad okanite književnosti i refleksije kao takve, londonski nadriliječnici su dolili ulje na vatru sugeriranjem da nešto pročitate. No dobro, što sad možemo, spasimo što se spasiti da!

Zaista, Nikolaidisov prikaz suvremenog života intelektualca u Crnoj Gori veoma je jak i ciničan spram realnosti koja okružuje pripovjedača. Ako gledamo odnos između ugodne fikcije i krute realnosti onako kako je to prikazano u filmu Matrix pomoću crvene i plave pilule, onda je Mimesis crna pilula: ta pilula vodi u svijet u kojem bi se i agentu Smithu tresle gaće od strave, a kamoli ne vama.

Strogi roditelji i lijepa književnost su vas zacijelo držali u uvjerenju kako ovakav svijet o kakvom piše Nikolaidis ne može postojati. Ali može postojati, a da pritom ne nestane i vaš svijet! Da biste to uvidjeli, prepisujem vam tablete veffektin, proizvod farmaceutske tvrtke Bayer Brecht, koje će vam omogućiti da sagledate pripovjedača Mimesisa s nešto veće distance.Ta distanca će vam omogućiti da vidite Mimesis ne kao realnost, nego kao dio realnosti. I to je maksimum koji možete očekivati od stvarnosti, nažalost! Naposljetku, čak i optimistična poslovica 'Nije sve tako crno' ne znači da ništa nije crno – ali ne treba zbog toga previše kukati, zar ne? Dakle, pijte veffektin – i samo nemojte nakon Mimesisa čitati Patnje mladog Werthera!

Dr. Ostojić