Dr. Ostojić: magijski realizam

PITANJE

Poštovani doktore!

Čitajući vaš zadnji odgovor, odlučio sam priznati sebi da imam problem koji me nagnao u očaj. Doktore, teško je to direktno reći, ali nema druge... zakazao sam prilikom čitanja.

Zaluđenost knjigom ulovila me pri kraju osnovne škole. Ušao bih u knjižnicu i samo bih listao knjige, a ako bih slučajno ugledao kakvo dobro djelo u izlogu knjižare, ne bih mogao doći k sebi cijeli dan. Sjećam se tih dana kad bismo se mojih pet prijatelja iz razreda i ja našli kod Pere dok bi mu starci bili na poslu. Spustili bismo rolete, upalili lampu i svi bismo skupa čitali Don Quijotea. Čitao bih i više puta dnevno, a kad ne bih čitao, onda bih uzeo enciklopediju djela (koju sam držao sakrivenu ispod madraca) i zamišljao da prolazim kroz najbolje stranice svijeta. Bio sam nezasitan.

Mislio sam da moja želja za čitanjem nikada neće prestati, a onda se jednom, potpuno nenadano, dogodilo... to. Naime, jednog dana odlučio sam se upustiti u avanturu s Marquezovim romanom Sto godina samoće. Navečer sam se otuširao, obrijao, stavio aftershave. Prigušio sam svjetla, upalio mirisne svijeće i pustio Jamesa Browna. Sve je bilo spremno za još jedan uspješan reading–making. I krenuo sam u predgovor knjige, sve je išlo dobro, i onda, u ključnom trenutku, ponestalo mi je koncentracije! Izgubio sam se među svim tim likovima koji se slično zovu, osjetio sam umor od radnog dana, te sam, unatoč svim naporima da zadržim pozornost, počeo razmišljati o svojoj staroj tetki i o vicu kojeg mi je kolega s posla ranije ispričao. Kao kod Dobriše Cesarića, početni magični trenutak je nestao i knjiga koja mi se svidjela pretvorila se u obično, jadno, malo drvo.

Uvjeravao sam samog sebe da je sve u redu, da se to dogodilo slučajno, ali sam u sebi očajavao i izbjegavao čitanje. Je li to moj kraj, doktore? Je li gotovo s mojim čitateljskim životom? Predstoji li mi sto godina druženja s ljudima umjesto čitanja? Što je krivo sa mnom? Molim vas, doktore, učinite sve što možete.

Zabrinuti Muškarac

ODGOVOR

Poštovani anonimni gospodine!

Vaš problem uopće nije neuobičajen, dapače, mnogo je učestaliji nego što bi se očekivalo – samo što, kao i kod vas, i kod drugih ljudi postoji sram i zazor od otvaranja takve neugodne teme.

Prošli put kad sam spomenuo svoje promiskuitetne godine na studiju, zaboravio sam spomenuti kako je s nama na prvu godinu studija išao jedan neobičan momak iz Grčke, Dimitrios Papadopoulos, kojeg smo iz nekog razloga zvali Mišel. On je oduvijek odbijao sudjelovati s nama u razvratnim ritualima čitanja, a sam nije čitao ništa osim djela Samuela Becketta (čak je, iz nekog apsurdnog razloga, odbijao čitati Ionescua).

Ono što je Mišel oduvijek nama zamjerao jest da mi s jedne strane kliničkim tretiranjem čitatelja, a s druge strane svojim agresivnim označavanjem čitanja kao užitka, zapravo određujemo što bi čitanje trebalo biti. Tako on, Mišel, osjeća prinudu da uživa u konkretnom procesu čitanja umjesto da spontano i subjektivno doživi vlastito iskustvo čitanja. Mišel, pokazalo se nakon godinu dana, nije mogao podnijeti taj pritisak na vlastiti čin čitanja. Otišao je sa studija, a danas se bavi soboslikarstvom.

Mišelov sindrom vrijedi za mnoge čitatelje danas, a posebno za čitatelje tzv. magijskog realizma. Magijski realizam, termin koji okuplja korpus tekstova jedne struje južnoameričkih pisaca, svojim adjektivom 'magijski' ne označava samo svojstvo fikcionalnog svijeta tih tekstova, nego i upućuje na 'magijsko' iskustvo čitanja kroz koje čitatelj prolazi (ili, točnije, "bi trebao proći"). Međutim, mi literoterapeuti najbolje znamo kako čitanje može biti ne magijsko, nego realno i mukotrpno: to kontinuirano nadiranje jednog tekstualnog sklopa u najintimniji prostor čitateljske imaginacije može dovesti do estetskih i idejnih efekata, ali i do neugodnih podražaja kao što su depresivnost, apatija ili svrab u predjelu potiljka.

Čitanje često može biti, da se tako izrazimo, neuspješno, a zbog toga ipak ne trebate očajavati! Vama kao čitatelju mogu preporučiti tek da se opustite i da polako napredujete u svom čitanju. Posudite izdanje s mekim koricama, čitajte stranicu po stranicu i naposljetku ćete, siguran sam, uspjeti osvojiti Macondo.

Dr. Ostojić