Dr. Ostojić: književnost kao crna magija

PITANJE

Grüß Gott, Herr Doktor!

Ja sam Stefan Zveck, neženja iz Uerdingena. Jedna kratka ljubavna avantura na motor-rock festivalu u Lübecku tokom 70-ih s djevojkom Dubravkom aus Kroatzien je dovela do ploda o kojem sam doznao tek nedavno. Taj plod nije dijete nego knjiga koju je napisala navedena djevojka - ali nema razlike, knjiga mi također kuca na vrata, hoda po svijetu i nanosi štetu mom Familiennamenu Zveck! Ono što me više uznemirava od činjenice što me Dubravka ubacila u svoju knjigu je ono zbog čega Vam se i obraćam: naime, taj lik nema nikakve veze sa mnom! Zaboga, za početak, ja sam einer Mensch! Dalje, iako imam tetku, moja tetka ima sve zube i, konzekventno tome, ne frflja. Ja osobno ne znam čistiti grašak, niti se nalazim sa Šoferom i Intelektualcem, niti pričam o Mužu. Ne znam šivati, a cijela Familie odlazi kod jednog krojača. Volim pivo i radim u banci.

A opet, čitam knjigu i znam da Dubravka to piše o meni, osjećam to između redova, zwischen Linien! Kakav je to onda eingemahtec? Kakva je to književnost kad dopušta da knjiga i govori i ne govori nešto o osobi? Recite, Herr Doktor, zar ne bi trebala književnost biti stvar koja se može uhvatiti za glavu ili za rep?

Nadalje, iako sam ozbiljan čovjek, po pojedinim jezičnim izrazima predosjećam da se Dubravka pomalo sprda od svog lika. Ona je ironična! Njoj je Zveck smiješna! Mi u Uerdingenu se volimo smijati Stefanu Raabu i seriji 'Die Freunde', a ne jedni drugima!

Eh, što mi je tada bilo? Sumnjiva mi je bila ta Dubravka čim sam vidio da nosi sa sobom neku knjigu na ruskoj ćirilici. To je sigurno bila knjiga crne magije! A uostalom, zar nije sva književnost crna magija? A ja obična Woodoo lutka? Ha, Herr Doktor?

S. Z.

ODGOVOR

Poštovani gospodine Zveck!

Osjećaj kad čitatelj prepozna sebe u djelu je najpotresniji čitateljski doživljaj, te vrlo čest povod koji dovede do čitateljske traume. Da mi je novčić za svakog pacijenta koji se prepoznao u 'Letu iznad kukavičjeg gnijezda' ili u 'Filozofiji u budoaru', bio bih bogat čovjek. Jasno, trauma je tim veća ukoliko osoba, kao Vi, prepozna podrijetlo lika u vlastitoj životnoj situaciji.

Ono što Vas buni je, doduše, ta nestalnost Vašeg lika. I zaista, autorica naglašava kako radi tzv. 'patchwork' roman, tj. roman rađen od različitih zakrpa, motiva, situacija koje su preuzete iz raznih izvora (primjerice, i iz romana 'Gđe Bovary') i koji su sklopljeni u cjelinu. Tako se može reći i da je Vaše ime tek jedna zakrpa od koje je tvorena 'krpena lutka' lika Štefice Cvek - Vaš utjecaj na Šteficu nije bio toliko dominantan da bi Vam ona posvetila CIJELI glavni lik, ali je dovoljan da obilježi lik. Autori knjiga inače tvore svoje likove od 'zakrpa', motiva i navika svojih poznanika, prijatelja ili postojećih likova - Ugrešić je samo osvijestila svoj postupak u uvodu. 
 
S druge strane, Vaš osjećaj nemoći pred bezobzirnom institucijom književnosti je opravdan: književnost apsorbira sva iskustva i prerađuje sve doživljaje. Autor zaista je u poziciji začarati određeni događaj i pretvoriti ga u nešto posve drugo - ovdje Vam nema pomoći, i to Vam može biti samo opomena da drugi put budete oprezniji u ljubavnim avanturama s autorima i autoricama. Moć autorice je, pazite ovo, toliko velika da može čak pokazati da - Vi zapravo oponašate njezin lik! Nebrojeni su moji pacijenti koje su osvetoljubivi autori svojim djelima pretvorili u likove, tipove ili simbole pa sam ih morao posebnom terapijom pretvarati ponovo u prave ljude. Našli ste se u raljama autorice i još ste dobro prošli. Držim da treba istaknuti Vaš primjer i upisati ga u udžbenike (bilo iz literarnog ili iz seksualnog odgoja) ne bi li mladi zapamtili do čega može dovesti neodgovornost u međuljudskim odnosima s autorskom instancom.

Dr. Ostojić