Dr. Ostojić: fatalistična Doris i njezin gospodar

PITANJE

Doktore, pomoć!

Zbog knjige mi prijeti propast tek uspostavljene ljubavne idile s mojim novim dečkom. Ja njega odnedavno jako ljubim i dijelimo predivne trenutke zajedno, ali tmurni oblaci su se nadvili nad našu ljubav onda kada sam na naše zajedničko krstarenje ponijela Diderotovo djelo Jacques fatalist i njegov gospodar. On je nešto stariji od mene i ne razumije nas mlade kad želimo pročitati poneki klasik, ali nisam mogla ni u snu očekivati da će se tako naljutiti zbog pukog književnog djela. Čim sam izvadila knjigu kako bih je prolistala dok se sunčam na palubi njegove velebne jahte, prijeko me pogledao i pitao što mi je to. Rekla sam da je to djelo Denisa Diderota, autora prve wikipedije, a on je samo frknuo nosom. Drugi dan me, uz prvoklasnu brazilsku kavu koju pijemo svako jutro na jahti zajedno, pitao u dobroj volji da mu prepričam što se događa u djelu. A što da mu kažem? Jacques i njegov gospodar jašu, ništa posebno se ne događa. Pita - pa dobro, Boga ti, kako ništa? Jel to bar neka ljubavna priča? Pa je, kažem, Jacques priča svoju ljubavnu priču, ali nikako da je ispriča do kraja, uvijek ga netko prekine, zapravo ne znam ni hoće li priča biti ikada ispričana do kraja. Pa zašto onda čitaš, Boga ti - pita on mene? A ne znam što da mu kažem. Pobjesnio je, ali smo se predvečer, uz predivan zalazak sunca kakav je moguć samo na našem Jadranu, ipak pomirili. Moj dragi se primirio. 

Sve do ručka sljedećeg dana, koji mi je prisjeo. Jeli smo lubina, tog dana ulovljenog. On mi, inače, uvijek prigovara dok jedem ribu, neka pazim kako čistim, a tako je i tog dana. Onda sam mu u jednom trenutku rekla - dragi, ako je tamo gore pisano da ću se ugušiti ribljom košću, onda će tako i biti! Ma Boga ti - kaže on - a kakva ti je to sad filozofija? Ja kažem - fatalistička. Jurnuo je na obalu i ljutito odgurnuo prolaznika. Vratio se tek kasno navečer. Ja sam mu se ispričala, a on mi je oprostio. Tad mi je rekao kako se moram smjesta riješiti te knjige. Zašto, pitam ja? Jer će ti knjiga navući vlagu na jahti, kaže on. Kakva je to jahta na kojoj knjiga navuče vlagu, pitam ja? Kakva je to knjiga koja na mojoj jahti navuče vlagu, odgovara on. Rječit je i neodoljiv, tako odlučan, ali ja sam pročitala već preko stotinu stranica i ne znam što da radim sada. Doktore, kako da pomirim zemaljsku i književnu ljubav? Može li to dvoje funkcionirati? Vjerujete li u muško - književno prijateljstvo? Samo Vi mi možete pomoći, meni i mojim ljubavima.

Doris

ODGOVOR

Poštovana Doris!

Vaša privrženost Diderotovom djelu posve je razumljiva i očekivana. Mnogi su čitatelji afirmativno prihvatili navedeno djelo - čak i stari, okorjeli intelektualac kao što je Kundera voli Jacquesa, pa kako ne biste i Vi, mlada čitateljice. Iako je Diderot pripadao prosvjetiteljima o kojima postoji mit kao uštogljenim, staromodnim ljubiteljima preciznih znanosti, Diderot pokazuje kako prosvjetiteljski roman može biti drzak, duhovit, ciničan i zabavan. 

Međutim, dok je teško ne voljeti Jacquesa fatalista jednom kad ga osoba pročita, još ga je teže voljeti dok ga osoba ne pročita. Kako pomiriti Vašeg momka i Jacquesa? Tako da ga pročita. Kako motivirati osobu da ga pročita? Vaš momak je prestar da bi ga se natjeralo na čitanje školskim sustavom lektire. Pokušajte ga Vi osobno motivirati da pruži Jacquesu i Vama tu priliku. Međutim, u najgorem slučaju da momak ne pristane i da Vas pokuša natjerati da ipak odbacite knjigu, sjetite se jedne stvari - i Jacques fatalist je jedinstven, a njegov gospodar je bezveznjak, jedan od tisuću bezveznih gospodara. Jedina stvar koja omogućava Jacquesovom gospodaru pojavljivanje u romanu je činjenica što on sluša Jacquesa. Ono što su tada bili gospodari danas su vlasnici jahte. Ukoliko Vaš momak nema volje poslušati što Jacques ima za reći, ne znam što on ima dalje raditi u ovom tekstu.

Dr. Ostojić