Dr. Ostojić: Ćelava pjevačica

PITANJE

Poštovani gospodine doktore,

moje ime je Zdravko, i ja sam profesor engleskog jezika u školi stranih jezika. Obraćavam vam se kako bih vam priopćio veliku štetu koju je jedna grana dramske proizvodnje učinila oblasti podučavanja engleskog jezika.

Naime, engleski jezik se već stoljećima podučava putem malenih priča o dogodovštinama obitelji Jones ili Smith. Koristeći te priče u lekcijama, učitelji prenose kako vokabular, tako i neke osnovne istine o anglosaksonskoj kulturi, te kulturi općenito. Priče o tipičnim i pristojnim anglosaksonskim obiteljima temelj su na kojem je izgrađeno svjetsko znanje engleskog jezika i kulture.

Pojavom teatra apsurda, međutim, ova višestoljetna tradicija podučavanja postala je ugrožena. Naime, korištenjem šablonske priče o obiteljima Smith i Martin u jednom dramskom komadu apsurdske provenijencije, ova metoda podučavanja poprimila je karikaturalan i neozbiljan karakter: širom svijeta dolaze izvještaji učitelja o tome kako su njihovi učenici netom nakon odgledane predstave Ćelava pjevačica počeli biti manje koncentrirani i disciplinirani na satu tokom čitanja lekcije. Očito, ono što je prije bio stup znanja, postao je stup neumjesne 'sprdnje'.

Ovakvih iskrivljenih reprezentacija anglosaksonske kulture bilo je i prije – primjerice, pogledajmo samo gangsterski rap ili seriju o gospodinu Beanu. Međutim, Ionescov tekst se pokazao kao izravan napad na same likove koji su nositelji učenja engleskog jezika. Englezi imaju izraz za opis takvog čina: 'outrageous'!

Apsurd je time veći što država u isto vrijeme potpomaže obrazovanje, a potpomaže i dramsku produkciju čiji je cilj omalovažavanje postojećeg obrazovanja. Država time čini dva koraka naprijed, te točno dva koraka nazad.

Stoga, doktore, molim vas, koji ste stručni u oblasti ispravljanja štetnosti umjetničkih djela, da pomognete i meni i kolegama učiteljima: kako podučavati engleski jezik nakon Ionesca?

Unaprijed zahvaljujem na vašem srdačnom odgovoru,

Zdravko

ODGOVOR

Poštovani profesore Zdravko!

Zaista, umjetnost često pomrsi uobičajene tokove funkcioniranja kako pojedinim osobama, tako i pojedinim državnim institucijama. Međutim, moj je posao da povratim osobno ili društveno zdravlje neposredno nakon konzumacije umjetničkog djela.

Što se tiče vašeg slučaja i slučaja  vaših kolega, moram vas obavijestiti o jednoj neugodnoj istini: Ionescov dramski komad nije uzrok omalovažavanja vaših priča. On je tek simptom neispunjenosti čitateljskih očekivanja za što su ipak odgovorne vaše priče.

Naime, u takvim jednostavnim pričama čitatelj očekuje rast napetosti kroz odnos suprotnosti: tako je liku doktora Jekylla suprostavljen Mister Hyde, liku Lukea Skywalkera suprostavljen je Darth Vader itd. Vaše priče pružaju tek jednu, pozitivnu stranu ne nudeći suprotnu stranu (u obliku, primjerice, gospodina Smythea koji vara ženu i nedjeljom dolazi pijan u crkvu). Stoga te priče ne proizvode napetost, ne dovode pozitivnost glavnih likova u pitanje i ne odaju dojam zaokružene cjeline. Čitatelji (između ostalih i Ionesco) ismijavaju vaše priče jer nemaju drugi način kojim bi pristupili ovim nepotpunim narativima. 

Međutim, uz ovu negativnu dijagnozu dolazi i dobra vijest: to ne znači da su vaše priče neadekvatno sredstvo za podučavanje jezika. Dapače! Čitatelj, naime, najduže i najbolje pamti upravo ovakve priče koje ne zadovoljavaju njegova čitateljska iskustva. Dok priče kao što su Snjeguljica ostavljaju dojam zaokružene cjeline i umiruju čitatelja (pa se zato čitaju djeci prije spavanja), ove priče ostaju zauvijek otvorene, frustrirajuće nedovršene, te potiču čitatelja na uvijek novo vraćanje i ponavljanje tog nezadovoljavajućeg iskustva (pa se zato i koriste u obrazovnom sustavu: Repetitio est mater studiorum). 

Naposljetku, i sam Ionesco je morao naučiti napamet kazetu za učenje engleskog jezika kako bi napisao svoju dramu, zar ne?

Zato, poštovani profesore Zdravko, promijenite tek svoj stav prema neozbiljnosti nastave: neka se učenici smiju! Njihov smijeh ovim pričama znak je narativnog nemira u njima, a taj narativni nemir osnovni je pokretni pogon famozne 'muke bez koje nema nauke'.

Dr. Ostojić