Dr. Ostojić: bezvremeni očaj

PITANJE

Dragi doktore Ostojić,

moj problem je ogroman. Znam, znam, svakome je njegov problem najveći, ali ovaj moj nadilazi zakonitosti vremena i prostora, te me baca u bezvremeni očaj u kojem se kupam već dvadeset godina. Taj problem je u mojoj percepciji vremena koje se izobličilo od kad sam u srednjoj školi za lektiru počela čitati Marcela Prousta.

Proust mi je nametnuo svoju percepciju vremena i ja sam postala strašno usporena. Dok su se moje prijateljica zabavljale pušeći i pijući pivo ispred gimnazije, ja sam, hodajući polako kao hodačica na Mjesecu, proučavala mrlje od žvaki na pločniku i redovito kasnila na prvi sat, zbog čega sam pala razred, a zatim i napustila školu jer su mi se žvakalice činile puno zanimljivijima od udžbenika, bilježnica i ljudskih lica.

Ponekad sam, usmeno odgovarajući, proučavala fleke na spužvi za brisanje ploče, a ponekad špigete profesora ili profesorice, ali žvake su mi posebno prirasle srcu pa sam ih često bacala na pod i gazila ih udubljujući se u fascinantne plošne oblike koji su tako nastajali. Ne moram vam ni spominjati koliko me ovakva percepcija realnosti omela u svakodnevnom funkcioniranju. Nikad se nisam zaposlila i dan danas, u trideset i sedmoj, živim s roditeljima što mi je sasvim zgazilo samopoštovanje, pa sam se počela i osjećati kao žvaka na pločniku, što je dovelo do velikog preokreta u mom funkcioniranju.

Odlučila sam se odviknuti od Prousta, koji je bio jedini pisac kojeg sam čitala i izliječiti se po principu klin se klinom izbija. Ušla sam u knjižaru i kupila knjigu koju sam odabrala nasumično, odnosno, ako ću biti iskrena, odabrala sam je zbog jedne zgodne flekice na naslovnici koja je vjerojatno nastala tako što je netko na njoj mlatnuo komarca. Ispostavilo se da je pisac te knjige Frédéric Beigbeder koji me pak svojom ubrzanošću bacio u sasvim drugu krajnost.

Na svu sreću, nisam počela šmrkati kokain i voziti brze automobile, ali bojim se da je to samo zato što ni za jedno ni za drugo nemam novca. Nakon toliko godina Prousta, Beigbeder predstavlja takav šok za moj organizam da sam smršavila trideset kilograma i moja majka se boji da imam anoreksiju. Kako da joj objasnim da sam psihički zdrava, ali beznadno zaražena Beigbederovim protokom vremena? Kako se cijepiti protiv vremenske zaraze koja, osim mene, možda uništava i mnoge druge mlade ljude? Razmišljala sam o tome da počnem voditi Grupu Anonimnih Vremenoholičara, ali kako ću pomoći svim tim vremenski ozlijeđenim čitateljima, ako ne mogu pomoći sebi? Znate li za neki lijek? Imate li kakvo cjepivo?

Hvala vam na vašem vremenu (ako je ono još uvijek vaše).

Vaša vjerna čitateljica, gospođica Vanvremenka

ODGOVOR

Poštovana gospođice Vanvremenka!

Za početak, pohvalio bih vas što ste točno prepoznali svoje teško stanje i promptno se javili na liječnički pregled. Naime, za neupućene čitatelje, gospođica je iskoristila pogodnost slanja direktnog e-maila na moju adresu što je bila možda i najzdravija odluka njenog života. Upućujem i ostale pacijente na mail adresu dr.dr.ostojic@gmail.com uz uzrečicu: "Bolje mail poslati, nego u bolnici ostati!"

Zaista, kao što ste primijetili, Proustova moderna književnost je otežala živote brojnih mladića i djevojaka. Kako bi spriječila djecu da nekontrolirano čitaju Prousta i druge opasne autore, država je razvila sustav obavezne lektire – učenici u školi tako prolaze kroz te tekstove i uče napamet besmislene i dosadne činjenice o knjigama, sve kako bi potom zauvijek odustali od čitanja. Ta metoda daje veoma dobre rezultate, ali nažalost, ponekad se učenici (kao u vašem slučaju) prilikom čitanja lektire znaju zaraziti kancerogenim konotacijama pojedinog djela.

Ako tome pridodamo i Beigbedera, autora čija su djela toliko brza da njihova značenja nakon samo par sati potpuno izblijede iz tijela (zbog čega nisu vidljiva na rendgenskim snimkama), to stvarno može dovesti to teškog slučaja upale temporalnih živaca.

Volio bih kad bih vam mogao dati jedan lijek i time riješiti vaše probleme. Nažalost, problem je toliko kompleksan da ću vas morati uputiti u komunu doktora Agića, mog kolege i velikog humanitarista. Doktor Agić je literoterapeut koji toliko prezire književne bolesti da je uspješno postao liječnik iako nikad u životu nije pročitao nijednu knjigu ili članak!

Doktor Agić drži komunu gdje se kombinacijom psihičkog i fizičkog treninga liječe slučajevi poput vašeg. Izvijestio sam ga o vama te je vrlo rado pristao pozabaviti se vašom upalom (njegovim riječima, "Će mi ona imat poremečaj os'čaja vremena! Kad pošaljem čopor pasa da je gonja po brdu, dobro će naučit razliku izmeđ sekunde i sata! Ijs!") Sretno na treningu i javite kako napreduje vaš proces ozdravljenja.

Dr. Ostojić
foto: bigbluemeanie (flickr)