Žiri Nagrade Janko Polić Kamov (Nadežda Čačinovič, Irena Matijašević i Nikola Petković) odabrao je pet finalista nagrade koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo napisano na hrvatskom jeziku.
Finalisti su (abecednim redom):
Igor Beleš, Listanje kupusa
Robert Perišić, Brod za Issu
Sibila Petlevski, Točka poraza
Zrinka Posavec, Maria Callas se baca u more
Dora Šustić, Psi
U nastavku prenosimo neke detalje o svakoj od knjiga!
Igor Beleš, Listanje kupusa (Zagreb: HENA COM, 2023.)
Petero djece od jedanaest godina, tajanstvena u prisnosti družina, 1991. u Borovom je naselju počela primjećivati da oko njih nestaju djeca, nestaju iz školskih klupa, nestaju s ulica, nestaju iz stanova, nestaju iz đačkih imenika: izbrisani su. Usput saznaju da su neki od njih Hrvati, neki Srbi, neki Bosanci… i ništa im nevino dječje nije jasno. Mali detektivi, nadolazećem ratu unatoč, osjećaju se neranjivima; ne nužno hrabrima koliko moralnima, jer su prijatelji koji traže prijatelje kojih odjednom nema, ne traže objašnjenje, traže ljude.
Maestralno narativno kontrolirana, prigušenim emocijama koje naslućuju, a ne propovijedaju, knjiga Listanje kupusa trebala bi postati obaveznom lektirom, kako gospodarima rata, tako i njihovom repromaterijalu, ljudima kojima, u pravilu nepozvana, stisnute šake, povijest pokuca na vrata, i kao svjedočanstvo i kao upozorenje, ali i kao dokument optimizma individualne predaje pred svijetom koji djece nije dostojan. Djece koja će biti živa dok budu žive priče o njima, a Igorova priča je zacijelo jedna od njih.
Robert Perišić, Brod za Issu (Zagreb: Sandorf, 2022.)
Robert Perišić, osluškujući vjetar koji piscu posuđuje glas i tako ga eko-projektom dekolonizira, emancipira od uvriježenog ego-projekta i s nama dijeli: sklad svega što jeste na način da je lišeno hijerarhije, da je odustalo od patrijarhalne osi simboličkog reda Zapada, samim time što jest, bilo da se radi o tlakovima zraka, o razinama vode, o tišini kamena i prigušenosti vatre, o elementarnim i apriornim staništima i bića i bivanja, o balansiranju, kruženju, bljesku i mirovanju… Sve ima rezultat. Rezultat koji je, ne samo najljepši, nego i jedini smislen, ukoliko se iz njega iseli interes, ideja progresa koji je samo drugo ime za eksploataciju, za koncept profita, ime onog materijalnog, onog koristi… Rezultat koji, čitateljstvu koje se čitajući Brod za Issu stapa i sljubljuje s ovom jedinstvenom knjigom pretvara, ne samo u užitak u tekstu, već i u trenutke spoznaja.
Kao i njegovi zapisi o ropstvu, o vjetru, o naseljavanju, migraciji, kolonizaciji, knjiga koja je svakom svojom stranicom čvrsto na zemlji, istovremeno se u potpunosti predajući vjetru: vjetru samome, vjetropiru riječi, prostoru misli, slika i spoznaja… Njezin autor, Robert Perišić odjednom je posvema drukčiji. Ne samo u odnosu na njegove prethodne knjige, nego i u odnosu prema književnosti samoj. Ne nužno ovoj nacionalnoj; književnosti uopće.
Sibila Petlevski, Točka poraza (Zaprešić: Fraktura, 2022.)
Roman Sibile Petlevski se najbolje, premda ne naročito originalno, može opisati kao „tour de force“, kao zadivljujuće dostignuće u kojemu su isprepletene brojne moguće dimenzije pripovijedanja, „registri“ i „razine“. Postoji suvremena junakinja i suvremeno zbivanje. Junakinja novinarka ima svakodnevnu egzistenciju i svakodnevne brige, uključujući djecu, muža itd., ali i prošlost, vlastito šareno obiteljsko nasljeđe i ono što se ne može ne istraživati u ne tako davnoj prošlosti.
Zastrašujuće je na strani istine, pogotovo one neispričane, na način da bi se traumi dala prilika za proradu, akterima i žrtvama, zločincima i naravi zločina za suočenje, činjenica da se i trideset godina nakon posljednjega rata na, kako to šapuće eufemizam za brisanje iz pamćenja, 'ovim prostorima', ne samo nastavljaju, nego i intenziviraju ratni narativi. Iako se ovaj roman površno među njih može svrstati, njegova je specifičnost u tome što u točci poraza i nemoći pred svijetom, njegova protagonistica ne piše rat, već traga za duhom rata: u Anđelkinu slučaju to je kanibal ledenog srca, čovjekoliki div, Wendigo koji, iako ne s ovoga svijeta, na ovome svijetu nikako da se najede ljudskoga mesa. Ta sablast koja slijedi sve smjerove iz kojih nam sablasti dolaze, uključujući i budućnost, ljudskome oku nije vidljiva: ona je rasap, raspadanje, trulež, smrad.
Zrinka Posavec, Maria Callas se baca u more (Zaprešić: Fraktura, 2022.)
Zbirka Maria Callas se baca u more izrazito afirmira žensku tjelesno-osjetilnu poziciju. U njoj se razvijaju i produbljuju teme: glas, pjevanje, dah, tijelo, erotičnost, senzualnost, pozitivno doživljena ženstvenost, emancipacija, sloboda, kritika patrijarhata, društvena kritika, a zajednički im je nazivnik biofilnost ili predracionalna životna evidencija. Glas i tijelo možda, u nekom smislu, prethode samome subjektu; oni su u korijenu egzistencije zbog čega ova poezija, u skladu s tim, konkretno zahvaća raznolike moduse pojavljivanja života samog, koji kao glas neprekidno titra u sveukupnom postojanju. Metaforizacija i mikro-naracija, gnomičnost, refleksivnost i emotivnost tvore osebujan stilski spektar koji zahvaća obilje predracionalnih životnih pokretača i različitih situacija u kojima se oni očituju.
Glasom iznimne kvalitete, Zrinka Posavec napisala je poemu o glasu iznimne kvalitete – poemu jedinstvenu po snazi koncentracije na taj fenomen koji se, osim što je jamac metafizike prisutnosti, ovom zbirkom pokazuje kao nositelj ljudske cjelovitosti, ili specifičnije, ženskog integriteta. Ipak, jednako je važno spoznati i ugroženost i krhkost tog glasa, što je pokazano posebno u naslovnom ciklusu, onome o Mariji Callas.
Dora Šustić, Psi (Zaprešić: Fraktura, 2022.)
Precizna sonda pripovjedačice-junakinje traži od prve do zadnje stranice ljudsku dubinu u svijetu u kojem je prestiž ili moć dominantna kategorija, čime kreira svoju subverzivnu putanju erosa, ali i tanatosa. Junakinja potpuno svjesno čeka prvo iskustvo duboke ljubavi. Sve ideologije, pa i rodne – iako su one najjače istaknuti ideologemi – padaju u vodu pred snažnim osobnostima dva središnja lika u ljubavnom odnosu. Mladu protagonisticu ne zanimaju vršnjaci, ne zato što želi brzo odrasti, nego zato što žudi za intenzivnim doživljajem života, za uranjanjem u iskustvo srodne joj, 'stare duše', za dijalogom s ljubljenim koji se na tragičan način u romanu trajno odgađa. Ovo je roman uklopljen u generaciju milenijalaca koji slobodno istražuju život, ali prvenstveno je roman o samo dvoje ljudi.
Iskrenost pripovijedanja u prvom licu je znak da je pitanje „da“ ili „ne“ životu daleko najteže pitanje, ono koje sve ostalo odmiče u stranu i stavlja u pozadinu. Biti surov ili nježan prema sebi, ova naizgled banalna dvojba kojom nerijetko obiluju priručnici o samopomoći, rijetko kad je dobila ovako ozbiljnu romanesknu orkestraciju.
Više o knjigama pročitajte ovdje.
Nagrada će biti dodijeljena na Kamovljev rođendan, 17. studenog 2023. u Gradskoj vijećnici u Rijeci.
Čestitamo!
Izvor: Hrvatsko društvo pisaca.
