Dubravka Ugrešić (1949-2023)

S ogromnom tugom javljamo da je 17. ožujka preminula spisateljica, esejistica, prevoditeljica, naša prijateljica i suborkinja Dubravka Ugrešić.

Dubravka Ugrešić rodila se 1949. godine u Kutini. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij ruskog jezika i komparativne književnosti, gdje je kasnije i nastavila raditi u sklopu Zavoda za znanost o književnosti. Kroz njeno književno djelovanje isprepliće se nekoliko osnovnih preokupacija, kao što su propitkivanje prirode pisanja i književnosti kao takve, suprotstavljanje popularne (ili pak trivijalne) literature visokoj ili kanonskoj, te kasnije problematiziranje egzila i pitanje identiteta.

U početku piše knjige za djecu Mali plamen (1971.) i Filip i sreća (1976.), a 1978. napokon na red dolazi i odrasla publika te objavljuje knjigu Poza za prozu, zbirku kratkih priča i pripovijedaka u kojima duhovito progovara o detaljima iz svakodnevice koje inače ne zamjećujemo. U prvoj priči, nazvanoj jednostavno 'Love story', stvara imaginarnog muškarca Bublika (inače ruski naziv za jednu vrstu peciva) u kojeg je glavna junakinja zaljubljena i koji je nagovara da napiše roman. U tom trenutku pokreće se cijela lavina humoristički obojenih problema koje pisanje sa sobom nosi: ''Saznala sam i to da mi likovi ne bi trebali pripovijedati u prvom licu, govoriti 'i te stvari', 'i tako to', da ne bi smjeli koristiti anglicizme, 'if you know what I mean', da nikako ne smiju navući traperice, taj 'pogled na svijet', jer se mode mijenjaju, a svaka prava književnost mora barem malo računati na vječnost.''

Kratki roman Štefica Cvek u raljama života iz 1981. nastavak je njene postmodernističke poetike, ovoga puta i grafički vidljive jer se Dubravka služi šivaćom metodologijom, reže, lijepi i kroji svoj tekst. Miješanje elemenata visoke i trivijalne literature, žanra ljubića, odnosno sapunice i autoričinih pokušaja da napiše pravu žensku priču samo su neki od razloga zašto je knjiga postala klasik.

Godine 1983. objavljuje pripovijetke u zbirci Život je bajka, a nakon pet godina stanke stiže i ukoričeni pokušaj pisanja fabularnog romana Forsiranje romana reke, za koji je dobila prvu NIN-ovu nagradu. Iste godine izdaje knjigu za djecu, Kućni duhovi.

Početak devedesetih za Dubravku obilježen je sramotnim člankom Hrvatske feministice siluju Hrvatsku objavljenim u Globusu 1993. godine, ali na to se u ovom trenutku ne vrijedi ni osvrtati.

Godine 1993. u vlastitom predgovoru zbirci eseja po nazivom Američki fikcionar ističe da se radi o jednoj 'nepristojnoj knjizi' u kojoj se u potpunosti izbjegava autobiografsko pisanje. Kroz eseje u Američkom  fikcionaru daje kritiku američkog proizvođačkog društva iz svoje pozicije marginalca i egzilanta. Prilikom tipkanja, došlo je do slučajne greške u naslovu knjige, kad je Dubravka umjesto tipke 'd' pritisnula 'f' te se 'dictionary' pretvorio u 'fictionary', potvrdivši tako njen unutarnji košmar, kako sama navodi.

U zbirci eseja, Kultura laži iz 1996. progovara o nametnutoj joj ideologiji novonastalih država i o svojim pokušajima stvaranja nekog fikcionalnog, njoj dotad nepoznatog identiteta, nakon raspada Jugoslavije. Zadržavajući ironičan ton prema socijalističkom, ali i nacionalističkom 'kiču', kako ih sama opisuje, osvrće se i na (mušku) percepciju žena kao onih koje se vraćaju s tržnice punih ruku vrećica.

U Muzeju bezuvjetne predaje, njenom sljedećem romanu iz 1998. godine, susrećemo egzilante  i konstantne putnike kojima je cijela i jedina imovina kofer. Isprepliće se niz priča o ljudima, ponajviše ženama, i njihove kratke biografije-sudbine, negdje naznačene u samo nekoliko rečenica. Roman je dobio naslov prema stvarnom berlinskom Muzeju bezuvjetne kapitulacije, zatvorenom 1994. godine, koji je obilježavao kapitulaciju Njemačke u Drugom svjetskom ratu.

Godine 2001. objavljuje još jednu zbirku eseja, Zabranjeno čitanje za koju je 2003. odbila primiti nagradu 'Katarina Frankopan' jer je u žiriju sjedio Slaven Letica, čovjek zaslužan za članak Hrvatske feministice siluju Hrvatsku. Izbjegličku traumu nastavlja tematizirati u romanu Ministarstvo boli (2004.), čiji je naslov inspiriran radionicom sado-mazo igračaka i odjeće za porno industriju u kojoj rade neki od likova iz romana nazivajući je 'ministarstvom'. Godine 2005. objavljuje zbirku eseja Nikog nema doma. (Iz članka u Booksinim Dosjeima.)

U 2008. joj izlazi Baba Jaga je snijela jaje, slijedi Napad na minibar (2010.), Europa u sepiji (2013.), a 2015. zajedno s Multimedijalnim institutom objavili smo njenu Karaoke kulturu. U 2017. izlazi Lisica za koju dobiva nagradu tportala za najbolji roman, u 2019. izlazi Doba kože (2019.).

Od 2020. knjige joj objavljuje Multimedijalni institut: Tu nema ničega! (2020.), Crvena škola u suradnji s Booksom (2021.), i Brnjica za vještice (2021.)

Brnjica za vještice svojevrsna je proširena rođendanska čestitka upućena vlastitoj junakinji Štefici Cvek i osvrt na četrdeset godina od objavljivanja kultnog romana i književnog klasika Štefica Cvek u raljama života. Ono što roman čini iznimnim jest njegova feministička misao, vješto miješanje elemenata visoke i trivijalne literature, poigravanje s konvencijama ljubića i njihovo iznevjeravanje, da nabrojimo najvažnije. Drugi dio Brnjice za vještice čini dugi razgovor s teoretičarkom književnosti i feministkinjom Merimom Omeragić, gdje Ugrešić u polemičkom tonu govori o patologijama sadašnjeg trenutka i kako je do njih došlo, bez obzira radi li se o umjetnosti, kulturi ili društvu. O Brnjici za vještice u podcastu razgovarale Nađa Bobičić, Maja Abadžija i Ivana Dražić, poslušajte ga na linku.

Zbog njezinog kultnog statusa romana Štefica Cvek u raljama života Pobunjene čitateljke utemeljile su regionalnu nagradu prema njezinom imenu. U kritičarskom kolektivu na taj su način željele skrenuti pozornost na činjenicu kako je Dubravka Ugrešić prva žena dobitnica NIN-ove nagrade, kao i na Šteficu Cvek kao klasik jugoslavenske književnosti i neizostavan dio regionalne feminističke lektire.

Na razgovoru u Booksi Dubravka je rekla da: "Nema smisla ulaziti u književnost ako niste spremni pomicati stvari." Dubravka je svojim knjigama pomicala čitave svjetove, zbog čega će nam neopisivo nedostajati, i kao spisateljica, i kao prijateljica.