Pogubnost svakidašnjice po ljudsku dušu: o nekim ranim radovima Dubravke Ugrešić

Gajim duboko uvjerenje da je za svaku posvećenu čitateljicu s ovih prostora susret s djelom Dubravke Ugrešić snažno formativno iskustvo. Bez obzira da li je riječ o studentici književnosti (bez garancije da će je pronaći u kurikulumu) ili zaljubljenici u književnost izvan formalnih okvira, djela Dubravke Ugrešić ostavljaju trajan utisak bez obzira da li je to prvo čitanje bilo obilježeno ushićenjem ili zbunjenošću. Već je nebrojeno puta istaknuta raskoš tog opusa koji, premda, možda, nije za svakoga, svakome je otvoren: djeci (od Malog plamena do Jednog dana u životu foke Marisol), ljubiteljima postmodernistički zaigrane fikcije (od Poze za prozu do Lisice), poklonicima eseja (od Američkog fikcionara do Doba kože), studentima književnosti, posebno ruske (Nova ruska proza, Pljuska u ruci, autoričin doprinos epohalnom Pojmovniku ruske avangarde), no naročito – čitateljicama, jer ako jedna tematska linija obilježava gotovo kompletan književni rad Dubravke Ugrešić, onda je to snažan feministički angažman.

Pripadam privilegiranoj generaciji studentica književnosti koje su se s njenim knjigama mogle susresti čak i na predavanjima, kod odabranih profesora, ali, iako je Ugrešić bila dio naših mladalački ushićenih rasprava od prvih studentskih dana, ne mogu reći da su prva čitanja bila lišena zbunjenosti. Moje su starije kolegice već pisale seminarske i diplomske radove o njenim djelima (Štefica je, dakako, bila najpopularniji izbor), dok sam ja posvećeno spremala svoj ispit iz književnih teorije, ozbiljno zaintrigirana poglavljem o feminističkoj kritici. Da, bilo mi je kristalno jasno da autorice u našim silabusima možemo nabrojati na prste jedne ruke. Bila sam svjesna i kako su junakinje predstavljane u klasičnim književnim djelima i da kanon trpi malo onih koje nisu odredive unutar jednostavnih binarnih opozicija. Bunt je bio tu, no bez obzira na sve to, dugo sam se pitala zašto treba se divimo nekakvoj maloj tipkačici, šta nas se tiče njen banalni život i njena tetka i njen Trokrilni?!

Djela Dubravke Ugrešić, shvatit ću kasnije, upravo i trebaju imati takav efekat: trebaju nas podučavati neizbježnosti klišeja i uzaludnosti, a neophodnosti otpora. A ima li većeg izvora klišeja od jednoličnosti rutine života kao takvog? Moj gimnazijski sistem književnih vrijednosti je knjige valorizirao po tome koliko su uspješno liječile kolotečinu ili nadograđivale prozaičnu svakodnevnicu. Najdragocjenije su bile one koje bi, bar privremeno, pružile utočište od stvarnosti. Upravo taj prvi naivni doživljaj književnosti (glava-u-oblacima-i-nos-među-koricama) djela Dubravke Ugrešić duboko potresaju. Da, dobra književnost nas suštinski udaljava od svijeta u kojem obitavamo, ali samo da bi mu se suprotstavila, preispitala ga, prevrednovala, da bi nas s njim suočila. Ona nije, niti smije biti lako odvojiva od stvarnosti, a kada jeste, onda se trebamo zapitati zašto, i, naročito, šta time o sebi govori.  

Zahtjevna autorica?

Nije pomagalo ni to što je, posebno u ranim radovima, Ugrešić zahtjevna autorica: zaigrana i zaljubljena u književnost, ali i eksperimentalna i radikalna, istovremeno cinična i empatična, maštovito razbarušena, a opet disciplinovana u postupku. Suvereno koristi, po pravilima koja sama određuje, parodiju, grotestku, fantastiku, metatekstualni komentar, intertekstualnu igru... U romanu Štefica Cvek u raljama života i zbirkama priča Poza za prozu i Život je bajka vidljivi su začeci njenih književnih opsesija i jezgro njenog književnog angažmana, naročito feminističkog, i prvi odvažni prozni eksperimenti na kojima počiva kompletan njen opus.

Skicirajući ovaj tekst, listajući, prije svega, te rane knjige, učinilo mi se da sam u priči Love Story (iz zbirke Poza za prozu) pronašla i odgovor koji bi zadovoljio zbunjenu mladu čitateljicu kakva sam bila:

Bublik je pažljivo pročitao moje priče. Nisam sumnjala u to da će Bublik shvatiti to što sam željela reći. A željela sam reći nešto o:

1. a) tragičnoj nemogućnosti ljubavi (kao takve);
2. b) fantastici zbilje i realnosti fantazije,
3. c) pogubnosti svakidašnjice po ljudsku dušu.

Sjajno, pomislila sam, ova uredna lista pripovjedačice, sastavljena u grozničavom naporu da disciplinira svoju imaginaciju i stvori književnost koja bi zadovoljila njenog nabusitog ljubavnika-kritičara, mogla bi biti jedan postmodernistički ogoljen autopoetički credo, svojevrsni ključ za čitanje i autoričinih proza (i ne, Bublik nije shvatio šta je željela reći). Da je ovo test, moglo bi se zaokružiti bilo koji odgovor bez greške: ne prepoznajemo li pod a) ne samo pripovjedačicu Love Story, nego nesretnu Šteficu Cvek u potrazi za ljubavnom srećom? Ne krije li se iza b) cijela galerija junaka iz knjige Život je bajka čiji se životi upliću u mrežu priče do nerazmrsivosti? I konačno, možda odgovor c) ima najveći obuhvat, jer doista, mnogi junaci Dubravke Ugrešić – od Štefice do Lisice – upravo su zarobljenici svakodnevnice koji se manje ili više svjesno, sa manje ili više uspjeha, otimaju raljama života. Nije to muka samo male tipkačice u potrazi za životnom srećom, ovjekovječene u kuhinji dok komi grašak ne bi li prigušila tetkino frfljanje i umirila rastrojene misli; to je muka i neiskusne čitateljice, suviše dobro istrenirane gimnazijskom lektirom, sa duboko usađenom predrasudom o odnosu stvarnosti i fikcije: da nas književnost i umjetnost mogu spasti ljudsku dušu od pogubnosti svakidašnjice.

Štefičin patchwork me, onomad, najviše opčinio svojom izradom, jer malo šta tako inovativno sam na studiju dotad pročitala. Samosvjesno preuzimanje diskursa ženskih časopisa, od savjeta kako ukloniti mrlje od trave sa bijele tkanine, do kompleksnih krojačkih i šivaćih postupaka, značilo je etabliranje jedne ženske kulture na način koji ranije nisam mogla zamisliti. Parodija petparačkog ljubavnog romana djelovala je na još zakučastiji način; Štefica, makar toga i nije bila svjesna, ponašala se upravo po krojnom araku društvenih očekivanja jer nije mogla zamisliti svoju sreću bez partnera. Tu se upravo otkriva noseća ideja romana da je ona istovremeno i jedna everygirl i junakinja strasnog ljubavnog sižeja, a njene su muke (i) literarne, jer svoju sudbinu ne može misliti izvan žanra herz-romana, nastalog na uzorku bajke. Čim uzme u ruke zdjelu s graškom ona je, pomalo, Pepeljuga koja čeka princa, a jedan sudbinski susret može promijeniti sve... Mnogo je puta poantirano duboko srodstvo između Emme Bovary i Štefice Cvek, ovjereno činjenicom da u romanu Štefica, kada se odluči obrazovati, čitaj: učiniti zanimljivijom potencijalnom Gospodinu Pravom, čita upravo taj roman, što već samo po sebi govori mnogo o odnosu stvarnosti i priče.

Razrješenje aporije između fantazije i života

Sudbine junaka njenih priča Ugrešić, pak, rješava mnogo radikalnije, možda ne s toliko empatije, svakako uz više satiričke oštrine. U zbirci Život je bajka ona propituje kako bi to izgledalo kada bi život, doista, počeo nalikovati na (usmenu) književnost i šta bi njenim junacima zadatost žanra napravila. U istoimenoj priči, junaci Božica i Jozo su upravo karikature svog jada. Dok se tješe nakon nesretnih ljubavnih prekida, ona nikako da utoli glad (Svela sam se na usta, na gola usta (36)), a on vajka nad svojom seksualnom nemoći. Svakodnevnica ovdje znači vulgarni imperativ za kompletnošću, što za ženu uvijek podrazumijeva vitko tijelo, a za muškarca apsolutnu potenciju, paradoksalno ih svodeći na njihove dijelove. Pripovjedačica im udovoljava – tek nekoliko kockica „ledene“ čokolade ispunjava njihove najdublje želje – Božica se stanjuje, Jozo postaje obdaren, a čak i njene prijateljice postaju kompletne. Svima im je dato da kušaju bajku, ali ledena ironija koja provejava ovim tekstom čitateljici ipak ne da mira. Mira nema ni pripovjedačica, ili kako sebe naziva, „nepotpuni“ pisac, čija metatekstualna intermezza samo odmažu u pokušaju interpretacije, utvrđujući, ako ništa drugo, ideju da naše jade možemo razriješiti tek ako kojim slučajem padnu u šake pisca bajki.

U Ruskim pričama (Poza za prozu) razrješenje aporije između fantazije i života još je radikalnije. Glavna junakinja, pripovjedačica, jugoslovenska je studentica na razmjeni u Sovjetskom savezu. Iako su njene težnje posve drugačije od Štefičinih (ili Božicinih), i ona, nesumnjivo, stranstvuje u stvarnosti; od prve besmislene jutarnje kafe, nju spopada (...) jaka potreba za smislom (76), a već stranicu dalje u njoj se javlja nedefinirani protest protiv svakidašnjice (77). Bilo da je riječ o beskrajnom blebetanju cimerice Goge ili čamotinji nesagledivih redova za kupovinu, ona nikako ne može da se vine iznad neposredne stvarnosti prepune banalnog apsurda, odnosno, nikako da ispiše prve retke na svojoj staroj pisaćoj mašini. Na Gogino navaljivanje, nakon što su ispile bezbrojne kafe, naslušale se ljubavnih storija, krenule u pohod po „ono“ (ispostavit će se – da ukradu toalet papir iz restorana kako bi izbjegle čekanje u redu) letargična pripovjedačica pristaje posjetiti Puškinski muzej. Ja tebe ne razumijem, uvraga! Puškinski muzej nam je pred osom, a još ga nismo posjetoile. Kad se vratimo kući, svi će nas pitati jesmo li bile u Puškinskom muzeju. I što ćeš im reći, a? Da nisi?! Sramota je, uvraga! (94) – Goga, naime, obožava umjetnost, kao i drugi pripovjedačicini znanci – jednu od njih su organi reda morali izvesti sa baleta jer se suviše glasno oduševljavala. Jasno je da je ovdje riječ o oštrom ismijavanju malograđanskog diktata da se umjetnost mora voljeti i da se obožava bez razumijevanja, bez da ste s njom, kako pripovjedačica kaže, u dosluhu: Upozoravam je da je ljepota opasna i da to nisam ja izmislila. Govorim joj da ljepota razara i da s umjetnošću treba biti u dosluhu. (84)

Ta ispražnjenost od značenja u pukoj konzumaciji umjetnosti, u turističkom obilaženju, opet se doziva s onom idejom s početka – može li nas doista umjetnost spasiti, ili bar nadograditi jednoličje svakodnevnice, ako s njom, posudit ću opet riječi pripovjedačice, ne stupimo u odnos? Ova napetost je toliko intenzivna da ju Ugrešić može razriješiti jedino groteskom – slikom nage Goge koja leži na kopiji Mikelanđelovog Davida, sugerišući sasvim doslovan odnos. Ovdje je zaključak već sasvim pesimističan. Kuda dalje?!

Može li priča nadigrati klišej?

Dalje se može, jedino, ponovo, u literaturu. Da, kliše je neuništiv, no može li ga sama priča nadigrati, natpripovijedati, unutar sebe? Da li se doista sve mora završiti u aporiji?

Vratimo se priči Love Story koja, kako i sam naslov kaže, govori o zaljubljenoj pripovjedačici i muškarcu kojeg „krsti“ Bublik, po jednoj vrsti ruskog peciva, a njegovu ljubav kupuje pripovjedačkom vještinom, poput nekakve savremene Šeherzade. Ali avaj! Bublik je neumoljiv: Lijepa književnost je mrtva (10), zahtijeva fabulu: Dosta je bilo destrukcije! Idemo na konstrukciju! (14), zabranjuje opise interijera, žargonizme, anglizme, realije, a naročito strogo – parodiju:

I neka ti slučajno ne pada na pamet da možeš parodirati bilo čiju i bilo koju književnu tradiciju. Amoralno je parodirati nešto što je ionako krepalo! Da nisi spomenula Salingera ili uvela tipa od četrdeset i kusur godina koji se klimakterično pjeni na sve što ga okružuje, neka ti ne pada na pamet nijedna profesija, nijedan profesor, nogometaš, glumica, ginekolog ili pisac, pogotovo ne pisac! Neću da vidim nijednu usporedbu ljubavnog snošaja s moto-trkama, na primjer! Neću da vidim nijednog Albina, Florijana, Augusta, nijedno od tih groznih imena koja suvremeni pisci daju svojim likovima. Neću da te vidim da se pozivaš na Kafku, Borgesa ili Marqueza, te spisateljske mantre! Neću da vidim šankericu Šteficu i vatrogasca Štefeka! Neću fantastiku, neću krimić, neću erotiku, neću unutrašnji monolog, neću tok svijesti, neću alegoriju, neću esejiziranje, neću mitologiziranje, neću filozofiranje, neću zajebavanje, nećuuuuuuuu. (15)

Bublik je nesumnjivo parodija savremenog intelektualca-pisca koji čezne za autentičnim pričama, utjelovljeni haotični, lelujavi zahtjev epohe. Upravo zbog neuhvatljivosti njegovih poetičkih prohjeva, ponovljeni pokušaji pripovjedačice da mu udovolji osuđeni su na propast, jer njoj je u literaturi važno baš ono čega se on grozi. Nakon razgovora s njim, pripovjedačica sanja da skida vlastito lice i gužva ga u kuglicu koju sažvaće i proguta. Kada ljubavni odnos počne da se razilazi sa stvaralačkim, odnosno kada Bublik završava s Irenom, jednom od njenih prijateljica/junakinja, sasvim u duhu autentizma koji je pripovjedao, junakinja će učiniti isto s njegovim licem – „pretvorit“ će ga u kuglicu tijesta i ispljunuti.[1] Iako je riječ o moćnoj slici, njen pravi trijumf će doći tek deceniju kasnije, kada se se odnos obrne i ona se nađe poziciji da procjenjuje literarno umijeće svog bivšeg ljubavnika – kao urednica u izdavačkoj kući (premda zadužena za kuharice, priručnike za njegu beba i ostalu „žensku“ publicistiku). I gle čuda, njegove stranice mirišu na plijesan i samoću, odnosno na lošu literaturu, baš onakvu kakvu je kudio u mladosti. Pripovjedačica se sažali (Ah, Bublik... Život te je ispljunuo preda me kao telefonski automat kovanicu - i ja ću te pokupiti) i ispiše priču ponovo, s potpuno istim naslovom, ali bolju. Ironija je potpuna, a kliše je pobjednik – bar kad je u pitanju Bublik[2].

Osvajanje vlastite stvaralačke autonomije

Na jedan drugačiji način i Love Story pokazuje da je tragična suprotstavljenost zbilje i literature, ta tematska potka tolikih klasika, jedna obesmišljena tlapnja, ali podsjeća i na još nešto vrlo važno: privilegiju te i takve raspetosti tokom najvećeg dijela povijesti imali su samo – muškarci. I te se zavisnosti valja osloboditi kako bi tipke „Olive“, pisaće mašine pripovjedačice iz Ruskih priča, odjeknule, kako bi se ona oslobodila prigušivača na duši. Nema vajde od gubljenja u fantaziji, rješenje može biti samo osvajanje vlastite stvaralačke autonomije.

Poantirano je to i u dovitljivoj priči Posudi mi svoga lika (Život je bajka), gdje se Ugrešić poigrava ne samo s ljubavnim, nego sa još jednim prezrenim žanrom. Nadobudni pisac Petar traži od pripovjedačice da mu „posudi“ njenog lika samo da bi ju stavio u otužan pornografski kliše, gdje se podaje njegovom junaku na osnovu tek jednog „vlažnog pogleda“. Pripovjedačica, naravno, protestvuje, ali zakonitosti ljubavnog žanra zahtijevaju da i ona završi u Petrovom krevetu, žudeći za njegovom ljubavlju dok se on penje po ljestvici književnog kanona, ispisujući prvo roman o odnosu nekog pojedinca i neke vlasti, pa onda o odnosu pojedinca prema drugim pojedincima, ne bi li stigao do romana o odnosu pojedinca prema samome sebi. Junakinja mučno osvještava da nije ona „neozbiljan pisac“, nego da joj je baš takva literatura kao ženi odvajkada nedostupna, potvrđujući da je sraz životnog i fikcionalnog ipak jedna muška sfera, dok njoj ostaje „žensko pismo“ kućanskih poslova i brige za muškarca-intelektualca: Kruh sam rezala na tanke režnjiće u obliku srca, a jednom sam ga ispekla sama upisavši u tijesto ljubavni stih. Stih je iz pećnice izašao kao kvrgava, nerazumljiva, prepečena masa: tijesto je dopustilo da mu utisnem pravi i vratilo mi natrag – nemušti jezik. (119)

Tu se direktno polemizira sa motom priče, slavnim pitanjem koje postavlja klasik feminističke kritike Luđakinja u potkrovlju (Sandra M. Gilbert i Susana Gubar) - Is pen a metaphorical penis?, ali i potcrtava zahtjev za vlastitim jezikom i izrazom, jer svaki pokušaj da kao autorica pristanete na patrijarhalna pravila igre neće dati mnogo više od „nemuštog jezika“. To potvrđuje i rasplet, ovaj put bez trijumfa, jer nema ni odlučnog raskida emocionalne i poetičke zavisnosti od muške vizije književnosti. Sve se mora završiti eskalacijom, stvarnosnim ekvivalentima Pitera i Ule na kraju preostaje samo da razmijene literarne uvrede, od kojih najveću on upućuje njoj kada je nazove pisicom i piskinjom.

Tračak nade u književnosti

Još jednom: ako smo išta naučili od Dubravke Ugrešić, to je da granice između života i literature zapravo i nema. Klišeji cure, sve vrijeme, sa stranica knjiga u naše živote. Preostaje logično pitanje: da li je književnost doista utočište, i posebno, može li ona to biti (i) ženama ako je sve što u njima mogu naći stereotipne, shematizirane predstave (muške) fantazije? Za spisateljicu i čitateljicu je problem barem dvojak. Književnost nas ne može spasiti – kako onda ponovo iskopati onaj grumenčić nade kojim nam je bljesnula kad smo je tek otkrivale?

Vještinu Dubravke Ugrešić vidim upravo u tome: njene knjige nam mogu usmjeriti pogled pod ispravnim uglom da bismo tu nadu ipak ugledali, pokazujući da se književnost možda održava na šablonima i manirizmima, ali samo ako čitamo površno i lijeno. Gorki humor i razigrana imaginacija u njenoj prozi ispovijedaju jedan polemički, parodički, ali i dalje empatičan odnos prema našim okovima (bili oni u stvarnosti ili literaturi). Možda ne treba gledati dalje od završetka Štefice Cvek da bi se taj odnos shvatio. Prisjetit ćete se da ispisujući kraj Štefice, pripovjedačica nudi gotove „restlove“ odreda prepisane iz herz-proze, da ih čitateljica sama „naštikla“ na susret junakinje i njenog suđenika, ali sumnja je i dalje muči (ali i urednik, koji traži duži tekst), pa priču odnosi na žensko vijeće – mami i njenim prijateljicama. Šta će se desiti ako ponudimo ženskoj publici mogućnost da sama ispiše kraj? Pripovjedačica je poražena time što žene nisu u stanju (s)misliti ništa osim klišeja, no već sam otvoreni kraj i čin vraćanja književnosti ženskoj čitalačkoj publici jeste taj tračak nade – i poziv da se upravo tamo posiju nove ideje.

U ranim pričama Ugrešić vidimo kako se začinje ta njena prepoznatljiva angažirana, usudila bih se reći i obrazovna crta, čak i kada je ona sasvim suptilna pored razbarušene fantastike i parodije. I kada svoje junake zatvara u strukturu bajke da bi ih ismijala, ona nam pruža, ako ništa, u pogovoru, neupletenu nit koja vodi ka bogatoj intertekstualnoj mreži referenci s kojom neprekidno polemizira. Tako se u priči Život je bajka krije suptilna referenca na priču nigerijskog pisca Amosa Tutuole Priča o kompletnom gospodinu (iz knjige Pijač palminog vina, kod nas objavljene u prevodu Antuna Šoljana i Ivana Slamniga), savremenu bajku zasnovanu na nigerijskom folkloru, koja također promišlja ne/kompletnost identiteta. U Ruske priče ona također umeće feminističku referencu, stavivši junakinju pred sliku Muza inspirira pjesnika francuskog postimpresioniste Henrija Rousseaua (1909). Dok pripovjedačica pokušava doživjeti sliku rastrzana blebetanjem svoje vickaste prijateljice (A vidi, vidi Muzu! Što je debela! I faca joj je blesava. (86)), opet se nazire neupletena nit koja vodi u neočekivanom pravcu: pjesnik na slici je niko drugi do slavni Guillaume Apollinaire, a pored njega, s podignutom rukom, Marie Laurencin slavna francuska slikarka, kubistkinja koja je gotovo isključilo slikala žene, biseksualna, i naravno, poluzaboravljena, ona koju će nazvati „ženskom verzijom sebe“. Blago je nadohvat ruke, ali morate biti spremni pratiti trag, jer proza Dubravke Ugrešić zahtijeva upravo takvu čitateljicu – otvorenu, znatiželjnu, maštovitu...

Ako je Šteficu skrojila od društvenih i kulturnih očekivanja tadašnjeg vremena, Ugrešić se u potonjim fikcijama bavila jednim još starijim zanatom – tkanjem, i to jedne raskošne intertekstualne mreže, bogatog patchworka referenci, tapiserije značenja koja se isprepliću. Bilo da je riječ o suptilnom intertekstualnom signalu koji djeluje na čitatelja kao putokaz za dalje čitanje i tumačenje, ili o jednom eruditnom traganju za korijenom priča, kao što je to činila u Lisici, Ugrešić nas vodi prema zaboravljenim i zanemarenim vrijednostima književnosti koja se opire klišejima i rastače šablone.

Literatura-reka

Dubravkin cjeloživotni literarni poduhvat čini mi se kao potraga za književnošću izvan glavnog toka, kanona, vladajućih ideologija, za literaturom koju ne pišu „marljivi i poslušni činovnici, nego luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici“. Ovaj glasoviti citat iz pisma Jevgenija Zamjatina Staljinu odnedavno se na društvenim mrežama pripisuje samoj Ugrešić, u jednom finom ironijskom obratu koji bi, možda, i nju samu zasmijao. Ta jedna ponorna literatura, čije je tragove utkala u svaki svoj tekst, uplićući Tolstoja, Flobera, Pilnjaka sa zaboravljenim bajkama, zanemarenim avangardistima, skrajnutim autoricama, ali i sasvim pohabanim narativnim obrascima koji i dalje mogu nešto da nam kažu, to je ta literatura-reka koja zavređuje da zapljuskuje obale naše svakidašnjice. Možda čak i ona koja vodi ka onom naizgled izgubljenom utočištu (u) književnosti.

[1]Bublik se iznenada okreće. Namigujem mu. Zbunjen je. Namigujem mu još jednom (Efekt se smanjuje s ponavljanjem!) i odlazim s osjećajem čudesne snage. U ustima mi okus toplog tijesta. Žvaćem nemilice Bublikovo lice. Žvaćem još toplog Bublika (Ne! Opet ta fantastika! - buni se Bublik) i dobivam želju da ga ispljunem. Savijam ga jezikom u kuglicu (Neee! Posve nepotrebna, jeftina simbolika!) i gutam ga s mukom. Ulazim u susjedni kafić i dok čekam kavu zalijevam Bublika čašom vode. Klok! Tako. (Poza za prozu)

[2] Vrijedi ovdje podsjetiti i na još jednu, daleko oštriju priču iz zbirke Život je bajka koja također surovo razobličava uvriježene sliku o intelektualcu. Junak priče Hrenovka u vrućem pecivu, pisac Mato Kovalić je cijenio i sam želio pisati prozu istinitu, životnu, grubu (13), a bio je i osobito osjetljiv na klišeje. Izbjegavao ih je – kako u prozi tako i u životu (22). Kada u fantastičkom obratu ostane bez „muškosti“, duboko će ga potresti činjenica da se život po nekoj apsurdnoj slučajnosti složio oko njega u čvrst žanr.