Lisičina odjavna špica

O Lisici sam prvi put pisala za Hroniku Trećeg programa Radio Beograda neposredno po njenom prvom objavljivanju kod beogradskog izdavača Booka, prije skoro pet godina. Tada je već bilo jasno kako je riječ o romanu u koji se slivaju sve prethodne rijeke i rukavci različitih formata koji su činili cjelokupni opus Dubravke Ugrešić. Međutim, nije to samo roman jedne autorke, već je to knjiga kojom se ustanovljuje, uslovno rečeno, prototipska figura (post)jugoslovenske Autorke.

Lisica iz naslova romana je dvostruka referenca jer je nastala na osnovu grčkog aforizma koji je poslužio Isaiahu Berlinu kako bi podijelio pisce na dvije grupe: ježeve – one koji su vođeni jednom idejom; i lisice – one koji su višestruki, raznovrsni. Varirajući različite žanrove kroz šest poglavlja u svom posljednjem romanu, Dubravka Ugrešić ne ostavlja niti jedan aspekat književnog stvaranja neosvijetljenim, i to prije svega iz feminističke perspektive.

U skladu sa tim je i naslov prvog poglavlja „Priča o tome kako nastaju priče“. Ono počinje kao dvostruka igra sa pričom ruskog pisca Borisa Pilnjaka, u kojem se analizira tekst japanskog spisatelja Tagakija. Obrt u ovom poglavlju jeste dekonstrukcija muškog pogleda na Ruskinju Sofiju, koja je bila Tagakijeva žena i inspiracija za knjigu, a time, posredno, i Pilnjakova inspiracija, što je čini dvostruko objektifikovanom. Krug se zatvara onda kada pripovedačica preuzme od Tagakija i Pilnjaka autoritet interpretatora. Sada je žena ta koja sastavlja Pilnjakovu biografiju.

Nakon što je lik muze oslobodila muškog pogleda u prvom poglavlju, u drugom uvodi još jedan stereotipni lik književne scene – lik Udovice. Udovica se brine za posthumnu recepciju lika i djela svog muža. Ona je u javnosti prisutna samo kroz njegov autoritet, i podređuje svoj život njegovoj književnoj slavi. Udovica je neka vrsta menadžerke bez koje bi piščev projekat propao. U komičnoj, somnabulnoj sceni Udovica se ispovijeda pripovjedačici, priznajući joj u tim iznimnim okolnostima kako su njen emotivni i intelektualni rad iskorišćeni. Implicira se kako je Udovica možda čak dijelom i pisala tekstove za svog supruga. Zbog neuhvatljivosti lika koji je paradoksalno skriven u prvom planu, i zametnuo je tragove svoje smrti na kraju jedne od tri verzije završetka poglavlja, pripovedačica ubraja Udovicu u grupu lisica.

Središnje poglavlje romana napisano je u matrici postjugoslovenske tranzicijske proze, u kojem pripovjedačica ulazi u emotivni odnos sa deminerom koji pati od posttraumatskog stresnog sindroma. I ovaj žanr se izokreće naglavačke. Lik žene više nije stereotipno mlada, erotski „poželjna“, pasivna, žrtva iz pozadine, već pripovjedačica koja ima moć da oblikuje priču. Žena više nije predmet pogleda već samosvjesni subjekat, čak i na nivou naracije privilegovaniji lik. Ova se ljubavna priča završava tragično, što je i očekivano uzme li se u obzir rizik koji sa sobom nosi posao deminera. Ali je i na planu teksta svojevrsni ironični obrt, jer lik muškarca-vojnika postaje muza i ujedno žrtva.

Četvrto poglavlje uvodi lik autorke piščeve biografije, i kako se razotkriva, njegove ćerke. To je još jedno izokretanje u nizu ženskih likova stereotipno zavisnih od muških srodnika, koji u ovom romanu dobijaju prostor da se izraze. Fokusom na njihova iskustva i perspektive postiže se narativna „pravda“ u odnosu na njihov tretman u literaturi glavnog toka.

Priča o bibliotekarki Dorothy G. Leuthold središnja je u petom segmentu romana. Dorothy je vodila Nabokova i njegovu ženu Veru na put po Sjedinjenim Američkim Državama, na kome je Nabokov pronašao novu vrstu leptira i nazvao je Neonympha dorothea. Naizgled nevažna epizoda koja bi se mogla svesti na fusnotu, jedno putovanje i pomalo groteskna scena pronalaska leptira na osunčanom intimnom delu Dorotinog tela, bila je inspiracija za Lolitu. Citatom iz Lolite otvara se i ovo poglavlje, u kome se kaže da je ljudski život skup fusnota jednog većeg nedovršenog remek-dela. Tako je i književnost, koja imitira život, sakupljena od iskustava koja mogu u realnosti biti samo usputne fusnote. A likovi, i to ženski likovi, posmatrani kao nevažni za istoriju književnosti, iz ove perspektive postaju ključni elementi jedne drugačije književne istorije.

Završno poglavlje posvećeno je novim naraštajima. Uvodi se lik djevojčice, pripovjedačičine rođake, koja čita neke nove bajke, i sa kojom naratorka razgovara o tome kako priče nastaju (čime se uspostavlja cirkularna veza sa prvim poglavljem). Na samom kraju knjige, pojavljuje se lik studentkinje, koja pohađa kurs kreativnog pisanja, i postavlja pitanje da li se pisanje uopšte i može naučiti. Naratorka ne daje opširan, niti posebno ohrabrujuć odgovor, ali konstatuje da je važno pisati.

I koja bi druga književnica, ako ne Dubravka Ugrešić, koja je konstitutivna, pionirska figura feminističkog autorstva sa naših prostora, bila ta koja će nam kao svojevrsni oproštajni dar ostaviti figuru Lisice? Ostaviće figuru Spisateljice koja uzima sve književne uzuse, kanone i pravila društvenog života, i okreće ih naglavačke, ustanovljavajući se u tom procesu kao samosvjesna, samopouzdana, lisičja kraljica naracije. Nema muškog pandana književnom liku Lisice, niti književnoj prisutnosti kakva je bila Dubravka Ugrešić. Nema, zato što samo ona književnost koju je toksični i hiperviolentni nacionalni, mačistički diskurs progonio i simbolički pokušavao spaliti već četrdeset godina, može za svoju zaštitnicu i vodilju imati Lisicu. Ona je na margini u koju je ugurana pronašla prostor da djeluje, i slobodu da krši norme (kako predlaže i drugim spisateljicama u intervjuu iz 2017.), uspijevajući da lisičjom spretnošću u postmodernom maniru destabilizuje književni glavni tok.

Kada već u muškom, nacionalnom kanonu nema mjesta za spisateljice, zašto bi se onda one uopšte povinovale pravilima koja su nabaždarena tako da rade protiv njih?

Dubravka Ugrešić je u svojoj prvoj fazi otvorila prostor za ravnopravno pozicioniranje feminističkog pisanja, kao prva laureatkinja jugoslovenskog priznanja NIN za najbolji roman godine (1988.) za Forsiranje romana reke (no NIN-ov izbor je i nakon te godine nastavio sa praksama ignorisanja spisateljica). Potom, u srednjoj fazi, iako žrtva nacionalističkog progona, odbila je da se povinuje sveopštoj ratnoj histeriji. Umjesto da pritisci doprinesu njenom ućutkivanju, njen autorski glas bio je još hrabriji i oštriji. Na kraju, u Lisici, ona je nedvosmisleno utelovila figuru jugoslovenske spisateljice kao središnje za nadnacionalni (i kontranacionalni) književni kanon.

Od margine do centra i potom u novi poredak – tako se kroz autorski glas Dubravke Ugrešić prelama i savremena istorija progresivnog, feminističkog literarnog autorstva na našim prostorima. Posljednji lisičin dar je čin kolektivnog uspostavljanja Lisice na književni pijedestal u pratnji mlađih lisičica koje nastavljaju put, kako je to u jednoj od najvažnijih, ujedno i najljepših scena savremene (post)jugoslovenske književnosti opisano na kraju Lisice:

„Možda će ova djevojka, koja stoji sada preda mnom blijeda lica, sjajnih, široko otvorenih očiju, jedva zamjetnoga smiješka na licu, jednoga dana napisati knjigu, i tko zna, možda će me u toj knjizi zapasti kakav opis. A ako se takvo što dogodi, ne bih imala ništa protiv da budem opisana kao starica koja izlazi u hladnu noć (that went out on a chilly night), moleći mjesečinu da joj osvijetli put (prayed for the moon to give her light), i dok se polako udaljava, oko njezinih nogu, navirući odnekud iz tame, uvijaju se lisičice. I gle, ima ih sve više, roje se, oblikujući kraljevski šlep bakarne boje, sve dok i šlep i staricu ne proguta tama.“

"[...] Osjećala sam se dobro, i na dobitku, baš kao da sam ulovila kakav plijen (A couple of you will grease my chin, before I leave this town-o, town-o, town-o, before I leave this town-o...), iako za trijumf nisam imala ni potvrde ni dokaza. Tim više što sam slutila da honorar, za koji sam potpisala onaj ekološki neprihvatljiv papirnati ugovor, neće stići.“

Zbog ukupnog rada i djela Dubravke Ugrešić, simbolično sažetog u ovoj sceni, nikada više neće biti moguće izbrisati, ućutkati ili marginalizovati (post)jugoslovenski feministički književni glas. A čini se, posljednji Lisičin amanet jeste podrška sve brojnijem i brojnijem rojenju lisičica – čitateljki i spisateljica.

Još pri prvom čitanju romana Lisica pomislila sam da ova knjiga treba da bude obavezno štivo na svim književnim smjerovima i programima koji se održavaju na bchs jeziku, u regionu i u inostranstvu, kao i u svim osnovnoškolskim i srednjoškolskim književnim kurikulumima. Ponajviše zato što je u pitanju totalna postmoderna feministička dekonstrukcija rodnih odnosa u književnosti. Nesrazmjer između važnosti Lisice i trenutnog statusa ovog romana utoliko je veći što je i savremena književna produkcija u našem regionu već deceniju obilježena prije svega feminističkim i queer poetikama. Iako još uvijek književnost glavnog toka, kao i nacionalni obrazovni okviri, ne daju odgovarajuće mjesto za Lisicu i lisice, one će ga samopouzdano zauzeti same po modelu Dubravke Ugrešić.

U međuvremenu, dok se ne poruše sve književne hijerarhije, kako je napisala Olja Savičević Ivančević: „Čitajte Dubravku!“ Lisica je epilog opusa koji čini jednu cjelinu i bez prethodnih djelića se ne može razumjeti u svojoj višeslojnosti.

Na kraju, u cirkularnom maniru, i nakon čitanja Lisice opet se valja vratiti na početak, kako bi se iznova i iznova otkrivali razasuti darovi koje je velikodušna Dubravka Ugrešić ostavljala kroz sve svoje tekstove.