Praktični osmomartovski vodič za i kroz književne nagrade

Priča o književnicama koje po pravilu ne dobijaju književne nagrade najčešće počinje brojevima. Ako, dakle, brojevi pokažu da postoji rodni disbalans, to bi trebalo da bude nepobitan argument u prilog konstataciji koja je intuitivno jasna većini – u književnom polju neki su jednakiji, a druge nejednakije. Pošto se Osmi mart često i obilježava u tonu presjeka šta je tokom prošle godine urađeno po pitanju rodne ravnopravnosti, dobar je povod da se napravi i presjek knjževne scene, i to kroz analizu praksi (ne)nagrađivanja književnica.

Za razliku od monitoringa medijskog pisanja o književnicama ili feminističkog istraživanja lektira, koji zahtijevaju kompleksniji metod analize, kada su u pitanju književne nagrade dovoljno je prosto prebrojati koliko puta je nagrada pripala autoru, a koliko puta autorkama. Tako je Nobelovu nagradu za književnost, u tradiciji dužoj od vijeka, dobilo svega 16 književnica, ili 13,7% od ukupno 117 laureata. Jedna od najpoznatijih nagrada za englesko govorno područje Man Booker od 1969. godine dodijeljena je 32 puta muškarcima i 18 puta ženama, što u procentima iznosi oko trideset posto. Pritom, tek je prošle godine prvi put dobitnica Bernardine Evaristo, žena iz BIPOC zajednica.

Statističke podatke za ovdašnje područje predstavile su na prošlogodišnjem festivalu Vox Feminae književne kritičarke iz više država nekadašnje Jugoslavije. Tako je kritičarka Dara Šljukić, iz grupe Pobunjene čitateljke, navela sljedeće podatke za nagrade koje se dodjeljuju u Srbiji:

U Hrvatskoj, na primjer, tportalova nagrada za najbolji roman godine, do sada je dodijeljena knjigama koje potpisuje 10 književnika i 3 književnice. Bolje prakse se ne uočavaju ni u slučaju nagrada koje su skorije pokrenute poput Nagrade Fric za najbolju knjigu fikcijske proze u Hrvatskoj koju dodjeljuje tjednik Express, a sva četiri do sada dodijeljena priznanja pripala su književnicima. Nagradu Janko Polić Kamov, koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku, dobila je samo jedna autorka, naspram šest autora. Ne samo u žanru romana, već i u poeziji jaz ostaje isti, kako pokazuju podaci za nagradu Goranov vijenac: ukupno je dodijeljena 49 puta, od čega su pjesnikinje bile laureatkinje svega 9 puta.

Nešto bolji odnos je u primjeru nagrade Fran Galović, koja se dodjeljuje za najbolju knjigu zavičajne tematike, a koja je dodijeljena ukupno 24 puta, od čega trećinu, odnosno 8 puta književnicama. Slično je i sa nagradom Ksaver Šandor Gjalski za najbolje objavljeno prozno djelo: od ukupno trideset sedam puta (sa izuzetkom 1983. godine, kad nije bilo dodijeljeno prvo, već su dvije autorke dobile nagradu za drugo i treće mjesto), žene su bile laureatkinje 8 puta, muškarci 29. U prosjeku, dakle, žene su laureatkinje ili ispod desetine, ili u najboljem slučaju do trećine slučajeva. Naravno, ovaj prikaz nije sveobuhvatan jer je primjetna i hiperprodukcija književnih nagrada (iako, jasno, nisu nabrojane sve), ali svakako je ilustrativan. Ipak, kao posebno zanimljiv primjer ističe se V.B.Z. nagrada za najbolji neobjavljeni roman, za koju rukopisi stižu pod šifrom, i u kojoj je postignut paritet. Od 18 dobitnika do sada, osam, odnosno, gotovo polovina, jesu književnice.

Negativan trend se uočava i kada su u pitanju uticajne regionalne nagrade poput Meše Selimovića za najbolji roman objavljen u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Do 2020. za roman godine proglašene su knjige koje potpisuje 20 autora i samo 3 književnice. Kada je u pitanju nagrada Mirko Kovač, rodni jaz razlikuje se od žanra do žanra, u drami i esejima je nešto manji. U kategoriji za najbolje djelo mladog autora dodijeljena je, ali u kategoriji za roman nije je dobila niti jedna žena. Dakle, kada je u pitanju roman kao "prestižan" žanr, od ukupno sedam dodijeljenih priznanja samo jedan je napisala žena.

Podaci o dobitnicima poklapaju se sa podacima o dominantno muškom rodu autora čija djela ulaze u uže i najuže izbore (u slučajevima kada se oni objavljuju, za razliku od potpuno netransparentne procedure Nobelovog komiteta). Dva najskorija eklatantna primjera za to su uži izbori za Frica i najuži za NIN, u koji ove godine nisu uključene knjige niti jedne autorice. Mada žene jesu bile prisutne u užim krugovima izbora prethodnih godina, i u slučaju NIN-a koji ima dužu tradiciju ponekad (na nivou ekscesa) je bilo i laureatkinja, prethodno navedeni podaci jasno ukazuju na to kako niti jedna od ovih dviju nagrada nije ni blizu rodne ravnopravnosti. A slično je, kao što smo nastojali i pokazati, i sa većinom drugih nagrada, u različitim književnim žanrovima, sem ponekog svijetlog izuzetka.

Brojevi nepobitno pokazuju da problem postoji, ali oni sami za sebe ne daju odgovore, oni su samo upozorenje, vrh ledenog brijega. Što je uzrok tome? Ili tačnije, koji su sve mogući razlozi koji dovedu do tako očigledne posljedice da književnost žena nije podjednako nagrađivana i vrednovana kao muško stvaralaštvo?

Ispod vrha ledenog brijega

Feministička književna teorija u svojim različitim fazama i pravcima već stotinjak godina analizira mnogobrojne i kompleksno povezane aspekte nejednakog tretmana ženskog stvaralaštva u književnosti. Neki od glavnih uzroka ovog tipa nejednakosti vezani su i za širu društvenu neravnopravnost žena – one su ekonomski zavisnije, dvostruko opterećene neplaćenim kućnim radom, nesrazmjerno češće su žrtve svakovrsnog nasilja u odnosu na (i to posebno izraženo) cis, bijele muškarce viših klasa, iz kapitalističkih centara moći. U takvom kontekstu žene različitih identiteta, a posebno višestruko marginalizovane, obeshrabrivane su, i to sistemski i u kontinuitetu, da izučavaju tradiciju ženske solidarnosti, otežan im je pristup školstvu, njihova iskustva tretiraju se kao manje značajna.

Sve se to takođe prenosi i perpetuira kroz književnost – kroz sve nivoe obrazovanja, potom i izdavaštva i promocije, pa konačno, kroz sisteme nagrađivanja i vrednovanja – poetike koje se fokusiraju na iskustva muškaraca su dominantne. Žensko stvaralaštvo, koje je izuzetno razvijeno tokom 20. vijeka i na našim prostorima, o čemu sada već postoje mnogobrojna istraživanja koja su dostupna često i na klik poput baze Knjiženstvo (ona ide i dalje u prošlost), potpuna je nepoznanica. O književnicama se ne uči u školskim kurikulumima, njihove poetike književni žiriji ne poznaju jer kao jedini i vrhovni sud ukusa prepoznaju, čini se, liniju koja ide od Andrića, Selimovića i Krleže, do savremenih književnika koji pišu o ratu i poraću iz muške perspektive. Logična posljedica je toga da književnice ne dobijaju nagrade, čak i kada kao prethodnih godina dođu do većih tiraža i šire publike.

Dakle, nenagrađivanje žena kao princip uz ekscesne izuzetke, posljedica je već postojećih nejednakih odnosa moći u književnom polju, što je osnov za samopouzdano neznanje od strane muških kolega sa jedne strane, i s druge, sistemsko gaslightingovanje ženskih iskustava, te implicitno ili eksplicitno (zavisi da li ga iznosi liberalniji ili konzervativni dio književne scene) nipodaštavanje vrlo raznolikih poetika koje razvijaju književnice.

To je razlog što iz godine u godinu prebrojavamo ko (ni)je dobio književne nagrade, o kome se (manje) piše u medijima, ko (ne) govori na programima, ko (ne) dobija ponude da piše kolumne za raznorazne medije. Odnosno, s druge strane, ko radi u pozadini, ko producira umjetnost, ko organizuje, moderira, prevodi, katalogizuje.

Zbog svega toga na svaku zamjerku i svaki argument, makar on bio i doslovce nacrtan kroz statističke podatke, uvijek postoji neki (kvazi) odgovor, od strane onih koji imaju privilegiju i odgovornost da procjenjuju književnu produkciju. U nastavku su navedeni neki od najčešćih izgovora, a potom i predlozi šta bi se umjesto izgovora moglo konkretno uraditi da književna scena ne bude bastion rodnog jaza, već da aktivno doprinese daljoj emancipaciji žena, time i cjelokupne kulture, i konačno, cijelog društva.

1. Žene ne objavljuju toliko mnogo kao i muškarci, a književno polje nije popis stanovništva. Prosto, književnice manje produkuju.

Slijedi da, pošto one manje pišu na osnovu sopstvenog izbora (možda su i manje radne od muških kolega?), žiri samo ima mogućnost da odgovori na već postojeću situaciju, ne može da u nju interveniše. Kad bi one samo pisale, žiri bi ih rado nagradio za trud.

Zašto, međutim, kada književnice i napišu knjige koje uđu u uže izbore uvijek nekako baš njihova djela ne ispunjavaju najviše standarde? I šta je opravdanje zbog čega toliko odličnih književnih djela koje su napisale književnice, i u prošlosti kao i danas, nisu vrednovane onako kako zaslužuju (npr. Daša Drndić)?

2. U žirijima učestvuju i žene, koje ne mogu biti nesenzitivisane za ženska iskustva, pa i pored toga, opet svoj glas daju muškim autorima.

Prije svega, najčešće žene i nisu podjednako zastupljene u žirijima, već su uključene u manjini, kao svojevrsni tokeni. Na primjer, u žiriju za nagradu NIN od pet članova žirija najčešće je bila zastupljena jedna ili nijedna žena. Samo u kraćem periodu (2015–2018) su u radu žirija učestvovale dvije žene, i u tom slučaju opet su bile u manjini.

Potom, ne pripadaju sve žene istoj poetičkoj struji. Samim time što su žene ne znači da poznaju feminističke pristupe književnosti, niti da moraju zbog jednog aspekta svog identiteta nužno biti upoznate sa trenutno marginalizovanim književnim poetikama. I one, kao i njihove muške kolege, prošle su isti sistem obrazovanja, kreću se u istom dominantno muškom književnom polju.

Konačno, u radu žirija učestvuju muškarci, a što je veća privilegija, to je veća i odgovornost. S tim u vezi, nije samo odgovornost na ženama da se bore za rodnu ravnopravnost, već na svakom članu i članici društva, pa time i svim djelatnicima u kulturnom polju.

3. I, s tim u vezi, mnoge književnice i same žele da budu tretirane „jednako kao njihove muške kolege, bez obzira na rod“.

Ako su do sada izbori bili rodno neutralni, kako je onda moguć toliki jaz na koji podaci nedvosmisleno ukazuju, da su muškarci zastupljeni u procentima višim od 80%? Upravo feministički zahtjev zasniva se na ideji da se ostvare neophodni uslovi da književnice tek budu jednako tretirane, jer do sada to nisu bile.

 4. Teme kojima se žene bave uglavnom su lične, ne univerzalne, a žiri zanima samo tekst.

Ne postoji „samo“ tekst jer niti on nastaje u vakuumu, niti oni koji ga vrednuju mogu biti „neutralni“. Dio njihovog posla jeste da stalno kritički propituju odnose na sceni. To što su muška iskustva ohrabrivana da budu predmet obrade ne znači da su ona jedina, kamoli univerzalna. U savremenim poetikama je jasno da višeglasje otvara mogućnost potpunijeg i pravednijeg prikaza svijeta.  

Što konkretno činiti?

1. Nužno je konačno početi sa praksom da se nagrade počnu i dodjeljivati književnicama, ne samo da se one ponekad nađu u užim izborima.
2. Ne naslovljavati nagrade skoro isključivo prema imenima i nadimcima muških pisaca.
3. Upoznati se sa stvaralaštvom žena iz prethodnih epoha jer obrazovanje uskraćuje iznenađujuće mnogo vrijedne književne građe iz ovog korpusa.
4. Ohrabriti savremeno književno stvaralaštvo žena – redovnim čitanjem knjiga koje one objavljuju, pisanjem interpretativnih tekstova o njima, pozivima na festivale i književne programe. U ovom procesu svaka karika u književnom polju – od izdavača, kritike, recepcije – ima mogućnost djelovanja kako bi se sveukupno polje reformisalo, što će u povratnoj sprezi pozitivno uticati na prakse dodjeljivanja nagrada.
5. Treba težiti paritetu u svim oblastima. Kvote nisu same po sebi cilj, već su samo pokazatelj već postojeće nejednakosti. Polovina ljudskog roda su žene, dakle 0 do u najboljim i rijetkim slučajevima 30% učešća žena nije paritet. Sve dok se bude moralo prebrojavati, ravnopravnost nije uspostavljena.
6. Ako ste član ili članica žirija, kada procjenjujete knjige i pravite uže i najuže izbore, trebalo bi da uzmete u obzir raznolikost produkcije, i to ne samo žanrovsku. Da li u izboru dominira isključivo jedna poetika koja prioritet daje muškim perspektivama? Da li vaš izbor zaista prikazuje svu širinu trenutne književne produkcije i uopšte ljudskog iskustva?
7. Ako ste književnik i primjećujete da vaše koleginice nisu jednako tretirane, odreknite se nagrade i/ili učestvujte u bojkotu nagrade sa koleginicama.
8. Potrebno je težiti temeljnoj rekonceptualizaciji dosadašnjih praksi nagrađivanja jer književnost svode na kompeticiju i služe samo zarad komercijalnih aktivnosti, često se i dodjeljuju u direktnom sukobu interesa. Radije treba osmisliti prakse kolektivnog interpretiranja i kritičkog vrednovanja književnih tekstova, i to ne samo jednom godišnje, nego u kontinuitetu. Nužno je voditi računa o tome da u tim aktivnostima u potpunosti ravnopravno učestvuju žene različitih zanimanja koje djeluju u književnom i izdavačkom polju, kao i čitateljke.
9. U razgovorima o književnosti, u koncipiranju uređivačkih politika i promotivnih aktivnosti, konačno, i samih književnih tekstova, vodite se savremenim književnoteorijskim pristupima: feminističkim, antikolonijalnim, kvir, ekološkim, angažovanim. Dakle, onim idejama koje se zasnivaju na propitivanju hijerarhija, ne na njihovom održavanju.
10. Naposljetku, vrijedilo bi razmisliti da se barem tri naredne godine iz konkurencije svih nagrada isključi muške autore. Ili, u najboljem slučaju, oni mogu da manjinski budu zastupljeni u širim i eventualno užim izborima. Književno stvaralaštvo žena decenijama je defakto bilo isključeno, potrebno je promijeniti kurs i staviti ga u fokus. Ovo nije u tolikoj mjeri radikalan zahtjev kako se naizgled čini. Tri godine naspram decenija nejednakosti maltene su simboličan gest, a potencijalno bi pomogao da se stvaralaštvo književnica konačno počne tretirati bez predrasuda.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.