Ljubav čije ime ne smijem izgovoriti

I fell a-weeping, and I cried, ‘Sweet youth,
Tell me why, sad and sighing, thou dost rove
These pleasent realms? I pray thee speak me sooth
What is thy name?’ He said, ‘My name is Love.’
Then straight the first did turn himself to me
And cried, ‘He lieth, for his name is Shame,
But I am Love, and I was wont to be
Alone in this fair garden, till he came
Unasked by night; I am true Love, I fill
The hearts of boy and girl with mutual flame.’
Then sighing, said the other, ‘Have thy will,
I am the love that dare not speak its name.’

Lord Alfred Douglas, Two Loves

Ljubav, posebice ona romantična, je pojam koji se povezuje sa slikom „univerzalnog”, heteronormativnog, ideala romantične veze između muškarca i žene. Naravno, takvo ograničeno viđenje zarobljava samu suštinu ljubavi u uske okvire nametnutih društvenih očekivanja. Možemo li zaista govoriti o ljubavi ako ju svodimo na jednostavan, unaprijed određen heteropatrijarhalni obrazac? Književnost, kao i svaka druga umjetnost, može otvoriti prostor za izražavanje autentičnih emocija i identiteta, omogućavajući prikaz ljubavi u svim njezinim oblicima. Upravo i kroz priče o istospolnoj ljubavi, specifično gay ljubavi, o kojoj će u ovom tekstu biti riječi, otvara nam oči za kompleksan odnos između strasti, borbe, čežnje i povezanosti koje nadilaze rod, vrijeme i društvene norme.

Tamo gdje društvo često nameće granice, queer književnost nam pokazuje da je ljubav, u svom najdubljem obliku, istinski univerzalna i ne priznaje prepreke.

Kanonski književnik Oscar Wilde 1895. godine osuđen je na dvije godine zatvora zbog takozvanih homoseksualnih činova, što se tada smatralo zločinom svrstanim u kategoriju „grube nepristojnosti“. Svoju je seksualnu orijentaciju skrivao od javnosti, oženivši se i postavši otac dvaju sinova, no 1891. započeo je vezu s lordom Alfredom Douglasom, mladim britanskim pjesnikom i aristokratom, 16 godina mlađim od njega. Ogorčen njihovom vezom, Douglasov otac, markiz od Queensberryja, odlučio je javno razotkriti Wildea. Ostavio je za njega posjetnicu kod portira privatnog kluba Albemarle u Londonu, s porukom: „Za Oscara Wildea, pozera sodomita.“ Ova optužba gurnula je Wildea u središte velikog skandala jer su istospolni odnosi tada bili kriminalizirani u Engleskoj i ostali ilegalni sve do 1960-ih! Wildeovi prijatelji koji su znali za njegovu seksualnu orijentaciju savjetovali su mu da pobjegne u Francusku, gdje je homoseksualnost bila dekriminalizirana još od Francuske revolucije 1791. godine. No, unatoč njihovom savjetu, Wilde je na zahtjev svojeg ljubavnika odlučio tužiti markiza za klevetu te je podnio kaznenu prijavu za uvredu. Na kraju si je još više naštetio jer je izgubio parnicu te je bio poslan u zatvor, što je trajno oštetilo njegov ugled i reputaciju.

U pismu koje je uputio lordu Alfredu Douglasu 29. travnja 1895. godine napisao je:

My dearest boy, This is to assure you of my immortal, my eternal love for you. Tomorrow all will be over. If prison and dishonour be my destiny, think that my love for you and this idea, this still more divine belief, that you love me in return will sustain me in my unhappiness and will make me capable, I hope, of bearing my grief most patiently. Since the hope, nay rather the certainty, of meeting you again in some world is the goal and the encouragement of my present life, ah! I must continue to live in this world because of that…

U ovom pismu Wilde pokušava naći utjehu u ljubavi koju gaji prema Douglasu kako bi mu ona dala snage da prebrodi mučnu situaciju koja ga čeka kad bude poslan u zatvor. Jedino što mu na kraju preostaje je ljubav, i to ona koja je osuđena i kažnjavana, ona koja bi trebala izazivati mržnju i sram, ona ljubav čije se ime ne smije izgovoriti jer je zabranjena.

Wildeova i Douglasova priča jedna je od poznatijih, no koliko je queer osoba bilo progonjeno, kažnjavano, zatvarano i na koncu ubijeno upravo zbog toga što je njihova seksualnost bila kriminalizirana? Bojim se razmišljati o tom broju.

Razgovor o istospolnim odnosima u prošlosti otkriva zanimljive, zapletene priče o ljubavnim vezama koje su zbog kulturalnih tabua i društvenih represija stoljećima bile prisiljene odvijati se u tajnosti, na marginama društva. Takvi su odnosi često bili potiskivani ili izbrisani iz službene povijesti, ostavljajući za sobom samo tragove na mjestima poput književnih tekstova, pisama i skrivene u različitim simbolima.

Primjer jednog takvog simbola je zeleni karanfil koji je kao moment prepoznavanja u zajednici gay muškaraca uveo upravo Oscar Wilde. Sām Wilde nosio je zeleni karanfil u reveru, a počeo se povezivati ​​s estetskom i intelektualnom gay supkulturom tog vremena. Bio je to i suptilan i javan način da muškarci izraze svoju orijentaciju bez izravne deklaracije.

Uz zeleni karanfil, gay muškarci razvili su mnoge druge diskretne kodove prepoznavanja, omogućujući jedni drugima da se prepoznaju u društvima u kojima je homoseksualnost bila opasna ili ilegalna. Na primjer, jezični kōd poznat kao „Polari” bio je oblik slenga kojim su gay muškarci i članovi drugih potisnutih skupina komunicirali u sigurnosti. Taj kod omogućio je prepoznavanje unutar zajednice i sigurnu razmjenu informacija bez da ih je društvo oko njih moglo lako razumjeti. Krajem 20. stoljeća, u vrijeme kada su se gay barovi i okupljališta počeli otvarati, pojavila se praksa u kojoj su muškarci nosili maramice različitih boja u stražnjem džepu, čime su suptilno signalizirali svoje seksualne preferencije i interese, a izbor džepa ukazivao je na njihovu preferiranu ulogu u vezi. Ovaj je sustav omogućio prepoznavanje bez riječi, važan u vremenu kada je društveno osuđivanje bilo izraženo. Osim toga, kroz vrijeme su se koristile i specifične geste, nakit ili odjeća, pa je tako suptilni odabir prstena, karakteristične manšete ili čak način hodanja često služio kao znak pripadnosti queer zajednici. Svi su ovi simboli i prakse omogućili LGBTQ osobama da izgrade zajedništvo i identitet u društvu koje im nije davalo prostora da otvoreno izraze svoju ljubav i autentičnost. Ovi tihi, često neprimjetni kodovi prepoznavanja ostali su snažan simbol otpora i prepoznavanja unutar zajednice, dajući queer osobama osjećaj pripadnosti i sigurnosti u vremenima izolacije.

Književnost može pružati prostor za rekonstrukciju marginaliziranih iskustava i za istraživanje unutarnjeg svijeta likova koji, usprkos društvenim pritiscima, traže autentičnu ljubav i povezanost.

Kanonski roman Giovannijeva soba Jamesa Baldwina (Znanje, 1985., prijevod Mario Šuško) izvrsno ilustrira borbu za queer identitet i ljubav u društvu koje takve veze osuđuje i marginalizira. Prije samog ulaska u roman, važno je razumjeti kontekst vremena u kojem je Giovannijeva soba objavljena. Riječ je o razdoblju prije pokreta za gay prava i stonewallskih nemira, kad je društvo uglavnom odbacivalo fikciju koja tematizira gay ljubav. Baldwin je već bio prepoznat i nagrađen zbog svog prvog romana, Idi i reci to na gori iz 1953. (objavljen u izdanju "August Cesarec", 1982., prijevod Nada Vučinić), no njegov drugi roman naišao je na ozbiljne prepreke. Izdavač Alfred A. Knopf, koji je ranije podržao Baldwina, odbio je Giovannijevu sobu zbog homoseksualnog sadržaja i upozorio autora da bi mu taj rukopis mogao uništiti karijeru.

Usprkos odbijanjima Baldwin uspijeva objaviti Giovannijevu sobu 1956. godine, ali se suočava s nizom kritika koje reflektiraju raznovrsne društvene predrasude. Bijeli kritičari zamjerali su romanu „napuštanje američkih tema“ i homoseksualnu tematiku, dok su mu crni kritičari predbacivali što ne tematizira rasna pitanja, nego se usredotočuje na ljubavni odnos dvaju bijelih homoseksualnih muškaraca. Te su kritike nastojale umanjiti Baldwinovo djelo, stigmatizirajući ga kao Afroamerikanca i homoseksualca koji se „usuđuje“ pisati o tabu temama. Upravo te napade i odbacivanja, koja su ga pokušala posramiti, Baldwin koristi kao temelje za stvaranje Giovannijeve sobe u kojima je naslovni motiv prikazan kao prostor opresije, zarobljene i potisnute homoseksualne žudnje.

U središtu priče je David, mladić koji u potrazi za društvenim prihvaćanjem neprestano potiskuje svoju zabranjenu žudnju, na taj je način u romanu prikazana emocionalna složenost povezana s prihvaćanjem vlastite spolne orijentacije. Kroz njegov lik, Baldwin propituje mogućnost sreće unutar istospolnih odnosa – može li osoba ostvariti sreću u uvjetima stalnog skrivanja i samoporicanja ili je queer ljubav zbog društvene stigmatizacije osuđena na tragediju i gubitak? Kroz Davidovu unutarnju borbu i potiskivanje ljubavi prema Giovanniju, u romanu se otkriva dubina emocionalne boli koja prati negiranje vlastitog identiteta, postavljajući pritom pitanje: može li ljubav opstati i biti sretna kad se suočava s okovima društvene represije?

Još od starogrčkih ljubavnih romana pa sve do suvremenih televizijskih serija, književni je ideal sretnog završetka tradicionalno bio rezerviran za heteroseksualne parove, gdje je konačna sreća ujedinjenje zaljubljenog para u bračnoj zajednici. Baldwin, međutim, prikazuje kako za Davida, koji očajnički želi postići „normalnu“, heteroseksualnu sreću sa svojom zaručnicom Hellom, takvo ostvarenje ostaje iluzija. Davidov pokušaj bijega iz „Giovannijeve sobe“ kroz obnovu veze s Hellom i seksualni susret sa poznanicom Sue rezultira neizbježnim povratkom njegove suštinske čežnje – one koja ga vodi prema Giovanniju. Kao što David kaže, svaka će ga soba, svaki prostor u kojem boravi, uvijek podsjećati na Giovannijevu sobu – metaforu vlastite spolne orijentacije i identiteta od kojeg ne može pobjeći. Hella, s kojom David pokušava ostvariti konvencionalnu sreću, zapravo već svojim imenom na određeni način simbolizira njegov pakao (engl. hell), jer predstavlja obećanje „normalnog“ života koji će za Davida i Giovannija uvijek biti neostvariv.

Ako me ne možeš voljeti, umrijet ću – proročanstvo je koje u jednom trenutku izgovara Giovanni. Davidova nemogućnost da mu uzvrati ljubav odvodi Giovannija u smrt. Iako Giovanni i David ne nalaze sreću zajedno, njihova priča ističe važnost traženja i stvaranja sigurnih prostora u kojima queer osobe mogu slobodno izražavati svoj identitet i osjećati se prihvaćeno.

U konačnici, Giovannijeva soba Jamesa Baldwina ostavlja čitatelja s dubljim razumijevanjem kako prostor može biti izvor opresije, ali i mjesto potencijalne transformacije i nade. Ova nada u paklu, prostoru bez nade kojeg u ovom romanu simbolizira Giovannijeva soba, pokazuje da je moguće pronaći utočište i prihvaćanje unatoč dubokoj opresiji. Giovannijeva soba postaje ne samo simbol opresije, već i poziv na potragu za prostorima gdje queer identiteti mogu cvjetati i biti slavljeni. Baldwinova pripovijest potiče nas da prepoznamo i slavimo raznolikost i kompleksnost ljubavi, te da nastavimo graditi svijet u kojem svi, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju, mogu pronaći mir i radost.

Jedna od najznačajnijih suvremenih feminističkih i queer teoretičarki Sara Ahmed u knjizi The Promise of Happiness, u poglavlju zgodno nazvanom "Unhappy Queers", istražuje pojam društvenih scenarija za postizanje sreće. Takvi se scenariji često nameću kroz heteronormativne vrijednosti i kulturne obrasce, a oblikovani su oko specifičnih životnih očekivanja – poput braka, obitelji i društvenog prihvaćanja – te na taj način automatski isključuju queer identitete. Takvi scenariji djeluju moćno čak i kad ih pojedinci odbijaju ili ne uspijevaju slijediti – čak i kad njihove želje odstupaju od tih normativnih linija. U tome leži i društvena „istina“ koju Ahmed otkriva: odstupanje od očekivanja može izazvati nesreću, jer svaki iskorak izvan heteronormativnih okvira može donijeti stigmu i patnju. Ahmed ističe kako queer osobe bivaju označene kao „nesretne“ jer odbacuju ove obrasce ponašanja ili ih, zbog svoje seksualne orijentacije, ne mogu ispuniti. Sreća, prema Ahmed, nije samo individualna emocija, već društvena obveza koja zahtijeva prilagođavanje određenim normama.

Analiza ovakvih obrasca za postizanje sreće ukazuje na suptilni pritisak kojim društvo potiče ljude da se povinuju određenim normama kako bi izbjegli nesretne posljedice odstupanja od „normalnog“. U ovom kontekstu, Ahmedine ideje pomažu razumjeti zašto su mnogi queer likovi u književnosti prikazani kao tragični ili otuđeni – jer su prisiljeni birati između autentičnosti i socijalne prihvaćenosti. Njihova „nesreća“ nije inherentna, već proizlazi iz društvenog odbacivanja koje queer ljubav i identitet postavljaju izvan okvira prihvaćenih izvora sreće.

Suvremena queer književnost nosi snažan potencijal da preobrazi granice ljubavi, omogućujući ostvarenje sretnog završetka za gay likove — nešto što je nekad bilo nezamislivo u društvu koje je strogo osuđivalo i marginaliziralo LGBTQ zajednicu. Danas, u vremenu kada su društvene norme ipak nešto otvorenije, queer književnost može prijeći granice tragedije i patnje, i osigurati prostor u kojem ljubav može postojati u svoj svojoj punini i autentičnosti. Ona više nije opterećena tragičnim završetkom koji je bio nužan topos za naracije o gay osobama. Takav oblik književnosti nije samo glas potisnutih identiteta, već nosi moćnu mogućnost rekonstrukcije samog kanona, donoseći priče u kojima likovi više ne moraju birati između vlastitog identiteta i socijalne prihvaćenosti. U toj borbi za prostor sreće, queer književnost postaje sila koja transformira društvene narative o ljubavi, potičući nas da preispitamo heteronormativna pravila i prihvatimo da sreća ne poznaje granice koje joj društvo želi nametnuti.

Sretni završetci za gay parove u popularnim young adult romanima poput Simon vs. the Homo Sapiens Agenda Becky Albertalli i Aristotle and Dante Discover the Secrets of the Universe Benjamina Alirea Sáenza potvrđuju da je ostvarivanje nenormativnih ljubavnih odnosa itekako moguće. Ove priče ne samo da pružaju uzbudljiva i emotivna iskustva, već nude reprezentaciju ključnu za mlade čitatelje koji se tek suočavaju sa svojim seksualnim i/ili rodnim identitetom. Kroz likove s kojima se mogu poistovjetiti, ovi romani nude osjećaj prihvaćenosti, normalizacije i nade, čime pomažu mladima da se osjećaju viđeno i voljeno. Štoviše, ovakve knjige igraju važnu ulogu u razvoju empatije kod šire publike, promičući razumijevanje i prihvaćanje različitosti u društvu. Na taj način, književnost ne samo da oblikuje individualne živote, već ima moć mijenjati kulturu i otvarati put prema pravednijem i inkluzivnijem svijetu. Nadam se da će ovo biti put kojim će se osloboditi glas jednog od oblika prirodne i stvarne ljubavi; konačna mogućnost da progovori ljubav čije ime ne smijem izgovoriti.

Love is natural and real
But not for you, my love
Not tonight, my love
Love is natural and real
But not for such as you and I
My love

The Smiths, I know it's over