Petšest pitanja za Voju Šindolića

S pjesnikom i prevoditeljem Vojom Šindolićem Davor Ivankovac razgovarao je povodom objavljivanja Tiranije svakodnevice, opsežnog izbora iz poezije kojega je za Besplatne elektroničke knjige napravio sam autor. Vojo Šindolić autor je bogatog pjesničkog i prevoditeljskog opusa i čovjek bogatog životnog iskustva; u nas je njegovo ime gotovo izjednačeno s beat-pokretom u čijem je izvornom, američkom krugu, ostavio vidljivi trag. Tome svjedoče brojna pisma koja je desetljećima razmjenjivao i intervjui koje je vodio s najistaknutijim bitnicima (poput Ginsberga, Cohena, Dylana, Ferlinghettija, Carvera, Bukowskog i brojnih drugih), ali i njegova poezija o kojoj je ovdje riječ. 

Tiranija svakodnevice nije prvi izbor iz vašeg bogatog opusa, ali je prvo, koliko je meni poznato, e-izdanje vaše poezije. Ukoliko nije, ispravite me. Kakvo je vaše mišljenje o knjigama na novim medijima, ima li smisla zabrinutost za sudbinu tradicionalne papirnate knjige ili su digitalna izdanja prirodna evolucija širenja pisane riječi, u rangu s Gutenbergovom revolucijom? Ili su i takve usporedbe pretjerane?

Da, ovo je prvo e-izdanje kako poezije tako i mojih prijevoda ako ne računamo izdanja pojedinih časopisa koje njihove redakcije šalju članovima HDP-a i DHK-a u pdf formatu i slično. Ne, ja se uopće ne brinem za budućnost tiskanih, papirnatih knjiga. Bez obzira jesu li u pitanju tiskane knjige ili e-knjige, činjenica je da im je na jedan ili drugi način zajedničko tržište, bez obzira što to možda nekomu može zvučati proturječno. Znam puno ljudi koji koriste tablet i čitaju knjige u kindle formatu. S druge strane ja već desetljećima sakupljam rijetka izdanja beatnika, knjiga koje su svojedobno tiskali sjajni umjetnici tiskari, na starim tiskarskim strojevima s olovnim slovima i na ručno rađenom papiru… Držati takvu knjigu u rukama pravi je užitak. Ali, e-izdanja knjiga vjerojatno su primjerenija današnjem vremenu, čovjek ne mora imati cijeli zid ili više njih s kvalitetnim drvenim policama koje se ne krive pod težinom knjiga. Dakako, tu je i neizbježna scena turista koji nose knjige “lakšeg sadržaja” na plažu zajedno s kremom za sunčanje…

Nekako mi se čini logičnim da će upravo jedan bitnik prigrliti nove medije i nove mogućnosti širenja poezije i umjetničkog izražavanja općenito; razbijanje okoštalih društvenih normi i književnoumjetničkih formi u samoj je srži bitništva. No, smatrate li se vi osobno bitnikom, a vlastitu poeziju bitničkom? I što je po vama beat, nekada, a što danas, kada većine prvaka beata više nema među živima?

Mene su puno puta u zadnjih četrdesetak godina zvali izravnim sljedbenikom beatnika, a tako su i sami predstavnici beatnika vjerovali i govorili. Istina je, od starih beatnika još je jedino živ Gary Snyder koji se bliži devedeset i petoj. Ali, beatnici su i dalje živi u milijunima primjeraka knjiga koje se iz godine u godinu tiskaju diljem svijeta i na raznim jezicima. S jedne strane, beatnici su (naravno, i rani rock pjesnici poput Jima Morrisona, Krisa Kristoffersona, Leonarda Cohena i Boba Dylana) u vrijeme mojega odrastanja odigrali presudnu ulogu da se uopće počnem baviti književnošću jer su svojim knjigama, ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua kao i interesa za budizam i istočne religije, uobličili moje vlastite poglede na svijet. S druge strane čini mi se da djela književnika beat generacije (dakako, i onih koji su izravno povezani s njima poput Charlesa Bukowskog, donekle Henryja Millera, Huntera S. Thompsona, Kena Keseyja, Paula Bowlesa itd…) nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao “antiamerički element”, jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva, kao i u ono što omogućuje ostvarenje američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit, globalizaciju. A takva beatnička aktualnost tj. golemi utjecaj traje već duže od sedamdeset godina! Naravno, danas su globalizacija u materijalističkom smislu, sebičnost bilo kojeg oblika društva, kao i potpuna nemoć radnika i radničkih sindikata širom svijeta jezivi i duboko poražavajući faktori. Isto tako, ja već nekoliko zadnjih desetljeća ponavljam da nikada ne smijemo zaboraviti koliko je velik i značajan bio utjecaj Ginsberga, Burroughsa, Kerouaca i ostalih beat književnika na čitave generacije sasvim različitih glazbenika (John Cage, Philip Glass), kazališnih i filmskih režisera i glumaca (Dennis Hopper, John Cassavetes, Martin Scorsese), slikara (Andy Warhol, Robert Rauschenberg, Willem de Kooning). Ako tome dodamo imena kao što su Bob Dylan, Joan Baez, Paul McCartney, John Lennon, Tom Waits, David Bowie, Patti Smith, Leonard Cohen, Jerry Garcia itd., a svi oni su se nadahnjivali djelima beatnika, kako u književnom tako i onom mnogo profinjenijem, muzikalnom ritmu Kerouacovih proznih rečenica ili Ginsbergovih stihova, jasno nam je zašto su u djelima pisaca beat generacije takve rock zvijezde pronašle obilnu građu za vlastita nadahnuća.

Upravo je Bob Dylan taj koji je svojoj generaciji, a i mnogima kasnijima, uspio udariti pečat stila političke borbe koji je toliko autentičan. Jer, Bob Dylan je pomoću svoje poezije uveo politiku na glazbene top-liste. Blues glazba potlačenih crnaca (ali i folk pjesme bijelaca) svojedobno su Dylanu poslužile kao moćno oružje za društvene promjene koje su uslijedile tijekom američke kulturne revolucije šezdesetih godina prošloga stoljeća. Dylan je nedvojbeno bio među prvima koji je počeo izražavati političku svijest i društvene stavove pomoću glazbe – najprije pomoću folka, a potom i rock&rolla. Imao sam tu rijetku privilegiju da sam puno puta mogao prisustvovati ne samo koncertima Boba Dylana, ne samo sjediti u njegovu društvu i razgovarati s njim do kasno u noć nego i gledati ga kako sklada na gitari ili za klavirom, a u slobodno vrijeme kako slika ili crta. Allen Ginsberg nas je upoznao oko 1978. Bilo je to u starom Ginsbergovu stanu na Manhattanu u četvrti Lower East Side. Kad god bismo imali dovoljno vremena razgovarali smo o književnosti, isprepletenim odnosima poezije i glazbe, američkoj vanjskoj politici, o svemu i svačemu.

Ne samo da ste kroz godine upoznali i družili se s brojnim poznatim pjesnicima, kantautorima i umjetnicima koji su svojim radom obilježili dvadeseto stoljeće, već ste većinu i preveli na hrvatski i približili ih domaćoj publici, koja ih možda nije imala prilike čitati u izvorniku. Vjerojatno niste oduševljeni pitanjima o raznim anegdotama, no mene zanima, koji se od poznatih bitnika i umjetnika vas osobno najviše dojmio i ostavio najsnažniji trag na vama, a možda i na vašoj poeziji? Je li uopće moguće izdvojiti samo jednog?

Anegdota ima bezbroj. Ali, ono što je daleko najznačajnije, svatko od njih imao je drukčiji pristup meni kao prijatelju, ili kao njihovu prevoditelju. A, isto tako, i njihova su djela djelovala drukčije na mene, kako u prozi, poeziji ili pjevanoj poeziji koju Bod Dylan naziva lirikom. Gledano unatrag zadnjih pedeset godina, tu je, prije svih Allen Ginsberg kako zbog dugog daha u pjesama dugih stihova, tako i po pristupu pisanju poezije. S radošću se sjećam kako mi je prije više od četrdeset i pet godina Allen Ginsberg kazao: “Za razliku od bavljenja nekim oblicima umjetnosti koji mogu biti skupi, daleko najjeftinije ulaganje je u poeziju. Dovoljna ti je jedna bilježnica i kemijska olovka i piši sve što želiš i za što si talentiran i sposoban.” Čini mi se da se upravo u tome krije sveprisutnost i vanvremenost poezije. Bukowski je također bio svijet za sebe. Pisao sam mu negdje oko 1977. i u pismu objasnio da mi se sviđa njegova poezija i da bih volio prevesti njegove pjesme i on mi je ubrzo odgovorio. Budući da smo se u to vrijeme prilično često viđali zbližili smo se, a poslije se čak i počeli družiti, a to znači prilikom mojih dugih i kratkih boravaka u Kaliforniji. S njim sam ostao veliki prijatelj sve do njegove smrti u travnju 1994. Često je znao staviti nekoliko svojih crteža i ulja maloga formata i svežanj novih pjesama u kuvertu i poslati mi. I s Williamom S. Burroughsom sam isto bio veliki prijatelj još iz vremena kada je potkraj sedamdesetih živio u Londonu, a i poslije kad se početkom osamdesetih preselio u New York, ali i zadnjih godina života kad mu je zdravlje već bilo narušeno nekoliko puta sam ga posjetio u njegovu domu u Lawrenceu, Kansas. Moram priznati da mi je bila velika radost i zadovoljstvo prevoditi djela i Bukowskog i Burroughsa. Bukowski ima iznimno čitljiv pjesnički stih, a kad je Burroughs u pitanju morao sam se poput njegova dvojnika uvući u njegove maštovite vizije, ali, na svu sreću, kako sam bio prijatelj s obojicom lako sam ih mogao pitati za objašnjenja kad bih oko nekog izraza ili teško razumljive rečenice bio u nedoumici.

Evo i jedne anegdote. Usred Domovinskog rata Allen i ja bili smo u stalnoj vezi, telefonima, pismima, susrećući se na pjesničkim festivalima itd. Allen je znao da je prva bomba koja je 6. prosinca 1991. u sedam ujutro pala na stari Dubrovnik pala upravo na kuću mojih roditelja u ulici Za rokom. Ja sam u to vrijeme živio između San Francsica i Venecije, a Ginsberg je na svom putovanju za Atenu i Tel Aviv u rujnu 1993. doputovao u Beograd na svega dva ili tri dana i dao je intervju u kojem je novinaru Zoranu Đaliću kazao: “Moj prijatelj, pjesnik i prevoditelj Vojo Šindolić je rođen u Dubrovniku. Njegova majka je Hrvatica a otac Crnogorac i Vojo je sumirao cijelu tu stvar na nepoštovanju različitosti, naravno u simboličkom smislu. Za pjesmu Ptičji mozak (Birdbrain) odavno se zna da je napisana u Dubrovniku i posvećena Voju, premda se sada može čitati i kao opis vojnog i političkog ludila srpsko-crnogorskih snaga, jer kad pomahnitali i nacionalistički opredijeljeni generali jugo-vojske koji su jako dobro znali u kakav se zločin protiv čovječnosti upuštaju narede da se bombardira grad kakav je Dubrovnik, onda je to, najblaže rečeno, potpuna ludost.”

Evo još jedne zanimljive anegdote iz moje mladosti. Negdje početkom jeseni 1975. Danilo Kiš (kojeg sam upoznao u ljeto 1974. u Dubrovniku) otišao je u posjet Miroslavu Krleži u kuću na Gvozdu br. 23. Kiš je i mene pozvao kazavši mi: “Moj bato, samo gledaj i slušaj i uči se.” Cijelog poslijepodneva Krleža i Kiš su razgovarali o svemu i svačemu, ponajviše o književno-političkim temama, a ja sam pio viski i slušao njihov razgovor. Jednog trena Krleža je usred razgovora kazao: “A zašto mladi gospon stalno šuti?” Kiš mu je odgovorio da sam neutješno zaljubljen u jednu Dubrovkinju. Poslije nekoliko trenutaka Krleža se okrenuo prema meni i kazao: “Znate, mladi gospon, svaka ljubav završava suzama ili spermom.”

Vratimo se Tiraniji svakodnevice. Izbor ste učinili sami. Koliko je izazovno raditi presjek vlastitog stvaralaštva? Vodite li se određenim kriterijima, prethodnim izborima, savjetima i mišljenjima prijatelja književnika, kritičara...?

Da, za Tiraniju svakodnevice sam sâm napravio izbor u koji je ušla otprilike jedna trećina cjelokupne poezije koju sam u dosadašnjem životu napisao i dobrim dijelom objavio u zasebnim zbirkama. Jako je teško praviti izbor vlastite poezije iz raznolikih razloga. Kad dođe do toga da moram izabrati između jedne ili druge pjesme, ja se uglavnom prepuštam trenutačnim osjećajima. Neki put učini mi se da je jedna pjesma bolja od druge, drugi put taj je dojam drukčiji. Kako ja to volim reći: moj svetac okolnosti često je promjenjivih raspoloženja pa o tome ovisi konačni izbor. Dakako, uvijek uzimam u obzir komentare dragih prijatelja i pjesnika kao što je bio Danijel Dragojević, ili Ferlinghetti koji je čitao moje pjesme na engleskom, ili Michael McClure koji mi je svesrdno pomagao prevesti moje pjesme na američki engleski, a i napisao je predgovor za američko izdanje mojih izabranih pjesama Behind the Darkness… A kad su u pitanju kriteriji ili kritički odnos, evo jednog primjera. U vrijeme kad sam ja bio jedan od urednika Džuboksa (1976. – 1979.) taj tada jedini jugoslavenski časopis za rock&roll glazbu izlazio je mjesečno, dakle dvanaest brojeva godišnje, a mjesečna naklada je iznosila sto tisuća primjeraka, i to prodanih, ali danas je takva naklada jednostavno nezamisliva. Ozbiljno mišljenje kritičara ili relevantna kritika glazbenog ili književnog djela izgubilo je vrijednost jednostavno zato što na današnjim društvenim mrežama i portalima svaka budala može iznijeti svoje mišljenje.

Unatoč iskustvu življenja u Americi i druženja s bitnicima, u vašoj poeziji Dubrovnik je možda i najfrekventniji toponim, prostor življenja i razmišljanja lirskoga govornika. Posve je prirodno da vas rodni grad presudno odredi i da mu se uvijek iznova vraćate. No što je Dubrovnik danas? Koliko je drukčiji od Dubrovnika vaše mladosti i kako danas ondje živi poezija? Postoji li pjesnička ili književna scena u gradu kojoj i sami na neki način pripadate ili se sve zagubilo u žamoru turizma, konzumerizma, jeftinih senzacija?

Kad su u pitanju gradovi koji su presudno utjecali na moju poeziju ali i način života i poglede na stvarnost to su Dubrovnik, Beograd i Venecija u kojima sam u raznim razdobljima života povremeno živio. Naravno, svaki od njih utjecao je na moj pjesnički izričaj na sasvim drukčiji način. U Americi sam najduže živio u San Franciscu, ali ondje je moj život bio mnogo ubrzaniji i nesređeniji pa sam puno manje pisao, a mnoge od tih pjesama zapisao sam izravno na američkom engleskom i to bih tek trebao objaviti kao zasebnu zbirku. Svoje pjesme pišem jako brzo, u bilježnicu, ali kad ih poslije pretipkam radim na njima jako dugo, mijenjam ih, popravljam, dodajem, oduzimam… Sve dok jednog dana nisam napokon zadovoljan. Ali čak i kad pojedina pjesma bude objavljena u knjizi, ako nisam baš sasvim zadovoljan (a nisam nikad) ja je i dalje prerađujem, dopisujem, negdje dodam zarez, negdje ga oduzmem.

Kad je u pitanju moj rodni Dubrovnik tu sam iznimno osjetljiv. Uz puno sjete, ali i radosti govorim o davnim, proteklim vremenima, mojem djetinjstvu i odrastanju… Recimo, u ljeto davne 1974. proslavili smo trideset i treći rođendan dubrovačkog pjesnika Milana Milišića (prve civilne žrtve srpsko-crnogorskog bombardiranja Dubrovnika 5. listopada 1991.) na balkonu njegove kuće – Milan, ja i Danilo Kiš uz neizbježnu bocu hladnog Pošipa. Ja sam tada imao 19 godina, a Danilo Kiš četrdeset.

Ali, danas nije više tako… Ja već odavno ne mogu u Dubrovniku pronaći nekadašnje pjesničko nadahnuće – u današnje vrijeme možda jedino i samo u onome ružnome: prebukiranim hotelima, gomilama smeća, pohlepi privatnih iznajmljivača soba i apartmana, svakodnevnoj bombastičnoj propagandi s Radio Dubrovnika o povećanom broju noćenja, o povećanom broju letova svjetskih avio-kompanija itd. Nažalost, Dubrovnik je (kako vlast tako i njegovi stanovnici) zadnjih godina obolio od disocijativnog poremaćaja identiteta – zimi je jedan umorni jedva pokretni i rahitični starac koji ne čuje i ne vidi dobro, a ljeti je javna kuća na otvorenom unatoč klerikalnom stanovništvu koje kad je u pitanju lova odveć lako i ishitreno zatvara oči pred stvarnošću. Da i ne spominjem Ljetne igre jer one su duže od desetak godina tek prolazna ljetna tezga hrvatskim glumcima i glumicama kad ne snimaju televizijske sapunice…

Čini mi se da ovakvom načinu razmišljanja o stanovnicima Dubrovnika, ali i o gomilama svjetskih turista koji ga iz godine u godinu posjećuju u sve većem broju sjajno odgovaraju riječi Charlesa Bukowskog: “Mnoge poznate osobe nisu poznate zašto što su njihova djela izvrsna i originalna, već zato što se gomile poistovjećuju s proizvedenim djelima. A gomile se poistovjećuju s njima ne zato što su stvarni, nego zato što su lažni, kao što je većina takvih ljudi lažna po svojim idejama, postupcima, svakodnevnom životu.”

Tiranija svakodnevice objavljena je kao e-knjiga na Besplatnim elektroničkim knjigama. Što očekujete od toga izdanja u kontekstu recepcije vašeg opusa? Koliko ste zadovoljni recepcijom vaših djela na našim prostorima?

Prije puno godina (desetljeća) kad su Danijela Dragojevića u nekoj novinskoj anketi pitali što može poezija, on je odgovorio da ne može baš ništa – kad je u pitanju gomila ili velika većina, ali da može jako puno kad je u pitanju pojedinac, makar to bio i sam pjesnik. A sjećam se i jednog davnog odgovora Bukowskog koji je otprilike rekao: “Što može učiniti pjesnik koji u ruci drži plastičnu vilicu a napadaju ga tenkovi, navođene rakete ili ljutita i bijesna žena koja se želi osvetiti…” S druge strane, barem koliko znam zahvaljujući podacima mojih nakladnika, gotovo sve što sam zadnjih dvadesetak godina objavio (po povratku u rodni Dubrovnik 2008.) – bilo knjige prijevoda ili vlastite zbirke poezije, a toga je bilo jako puno, uglavnom je rasprodano, pa bih, s obzirom na broj čitatelja lijepe književnosti u Hrvata, trebao biti iznimno zadovoljan, što ovim riječima i potvrđujem! 

Više o muškom pjesničkom bloku pronađite na linku! Intervjue s pjesnikinjama čije su zbirke objavljene u sklopu ženskog pjesničkog bloka čitajte na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.