Petšest pitanja za Lanu Derkač

Razgovarali smo s književnicom Lanom Derkač povodom e-izdanja knjige eseja Strateg na Besplatnim elektroničkim knjigama, koja je u tiskanom obliku objavljena 2015. godine. Riječ je o zasad jedinoj knjizi eseja ove ugledne i prevođene pjesnikinje i prozaistice, koja je svojevremeno naišla na značajan odjek domaće kritike, što je još jedan razlog da je se podsjetimo i porazgovaramo o njoj, ali i općenito o njezinom književnom stvaralaštvu. S Lanom je razgovarao Davor Ivankovac.

Stekla si ugled kao pjesnikinja, no u tvojem se, možemo tako reći, bogatom opusu ističu i tri prozne knjige – priče, roman i eseji. Unatoč njihovoj nesumnjivoj kvaliteti, usuđujem se pitati, jesu li one tek iznimke unutar pjesničkog opusa ili ti je proza samo jedan od mogućih smjerova lirskog izraza? Odnosno, vidiš li se prvenstveno kao pjesnikinju ili će proza zauzimati sve vidljivije mjesto u tvojem književnom radu? 

Poeziju, nedvojbeno, najlakše pišem pa se zato i najčešće pojavljuje među mojim objavljenim knjigama. Istina je da i, kako starim, posjedujem sve manje koncentracije, životni tempo me rasipa na više istovremenih poslova, a za prozu treba veća usredotočenost i takvo djelo ne piše se u dahu. Doduše, ni poeziju ne pišem baš u dahu, imam svoje šalabahtere u koje upisujem što mi padne napamet pa često iz njih kasnije crpim pjesmu. Ako je i napišem u dahu, poslije joj se vraćam i po potrebi je „glačam“. No ako se proznom djelu vratim kasnije i nastavim ga dopisivati, ne smije mi izmaći neki ranije spomenuti detalj, ništa prethodno napisano ne smijem zaboraviti kako ne bih upala u proturječje. No najteže mi se vratiti u raspoloženje i promišljanje u kojem sam bila jer se sklonost razmišljanju o nekoj temi s vremenom mijenja, stvari nakon događaja koji se u međuvremenu dogode izgledaju drukčije. Uvijek se nađe nešto što mi poremeti pisanje, što moram neodgodivo napraviti pa često uopće ne napišem tekst za koji sam mislila da ću ga napisati. Nisam autorica koja u prozi ima puno zapleta i raspleta, u moje tri knjige priča i u romanu nije najbitniji sadržaj i dinamika radnje podređena je egzistencijalnim razmišljanjima, a često i začudnosti. Tko traži isključivo zanimljiv sadržaj, ostat će razočaran. Čini mi se da mi i proza i poezija i eseji imaju nekoliko slojeva pa ako čitatelj prepozna samo sadržajnu razinu, moja knjiga teško će mu se svidjeti. Ne volim bilo što planirati. Pišem kada imam inspiraciju, o kojem se god književnom rodu radilo! S tom razlikom što sam nekada sve drugo ostavljala zbog pisanja kako ne bih ispustila pojedinu asocijaciju i uhvaćenu pričalačku nit, a danas ih sve češće ispuštam. 

Odakle impuls za prozu, posebice za eseje? Kako nastaje taj prijelaz, kada jedna već afirmirana i cijenjena pjesnikinja „prelomi“ i odluči se za esej? Je li taj prijelaz neosjetljiv, spontan, ili se u jednom trenutku naprosto odlučiš iskušati nešto novo? Koliko je zapravo esejiziranje daleko od pjesnikovanja?

Prozu sam počela pisati da progovorim o nekom trajnijem i kompliciranijem odnosu koji je zahtijevao više analize nego što ga je mogla dati sama pjesma. U poeziji često poklanjam pažnju sitnim detaljima, a čak i kad govorim o mučnim situacijama, nastojim zadržati lakoću i ne opredijeliti se za bol, odnosno njegovu dominaciju u pjesmi. Čini mi se da i mučna raspoloženja ipak lebde usprkos težini koju imaju i često, u kombinaciji s drugim asocijacijama, prelaze u začudnost umjesto u crnilo. U prozi sam prvo najviše pisala o narušenoj komunikaciji, a u zadnjoj knjizi Adresar smrti pozabavila sam se apokalipsom. Ona je u prvoj i zadnjoj priči već nastupila, a sve ostale priče predstavljaju put prema njoj koji počinje s jedva vidljivim moralnim devijacijama, a potom se javljaju sve snažnije prirodne katastrofe pa i virus. Mislila sam da nikada neću pisati eseje. Onda me Irena Matijašević pozvala da napišem tekst o bilo kojoj riječi za njenu radijsku emisiju. Bila sam uvjerena da ću napisati priču o čistini. Ali kada sam počela analizirati spomenutu riječ, sve o čemu sam razmišljala bilo je esejističkog karaktera. Tako je nastao moj prvi esej. Ubrzo su me zaokupile i neke druge riječi, odnosno pojmovi. Ali nisam ih tumačila na uvriježen način. Kretala sam od općeprihvaćenih definicija, no utvrdila sam da se njihove granice katkada ne poklapaju s pojmovima koje definiraju. Na primjer, ako hotel prema definiciji osigurava privremeni smještaj i hranu, ne može li onda svojevrsni hotel biti i nada? Ne možemo li u njoj privremeno stanovati i ne osigurava li nam ona i hranu za duh? Pisala sam te eseje pomaknutom, a ipak čvrstom logikom. Barem mi se tako čini. Mislim da u mom slučaju pjesnikovanje nije daleko od esejiziranja. Ponekad bih rekla da su mi stihovi skraćeni esej i trudim se to promijeniti da mi se pjesma ne svede samo na njega. A u eseje uključujem puno poetiziranja koje nastojim reducirati kako bi tekst ipak ostao esej! Davanje značenja predmetima i pojavama koja im objektivno ne pripadaju, moji su omiljeni postupci u pisanju i jedne i druge književne vrste.

Ogledi u knjizi Strateg netipična su, lirska promišljanja o različitim pojmovima; pripovjedno Ja gotovo potpuno ignorira predmetnost svijeta, kako je zapazila i kritika, učinivši time dosta oštar znak razlike u odnosu na dominantne trendove u našoj esejističkoj (ali i pjesničkoj) suvremenosti. Je li to u samome početku bila izgrađena strategija ili se pisanjem sve tako „posložilo“ u jedinstven i zaokružen koncept?

Ne pišem tipične eseje već samim ukidanjem općeprihvaćenih granica između pojmova. Kod mene se sve pretače i cirkulira, može biti nešto drugo! Ali nastojim argumentirati te šašave pretvorbe! Nisam imala osviještenu početnu strategiju. Možda da objasnim kako je došlo do mog razmišljanjima o pojedinim pojmovima još u dječjoj fazi i puno prije nastave logike na kojoj se uči pojmu odrediti rodni pojam i specifična razlika. Kad sam u djetinjstvu putovala na more, bila sam užasno nestrpljiva, a morala sam provesti sate u automobilu. Jedan od načina da mi majka ublaži dosadu bio je igra u kojoj sam definirala pojmove koje sam vidjela putem. Voljela sam tu igru puno više od drugih. Možda su moji eseji samo njen nešto kritičniji i prošireni nastavak.

U nas je poezija dosta vidljiva, na cijeni, reklo bi se, o romanu i kratkoj priči da se i ne govori. No kakav je status eseja? Ima li esej svoje medije, čitatelje, vidljivost? „Isplati“ li se uopće pisati eseje? Ovdje, dakako, ne mislim nužno na financijski aspekt, ali može se i o tome progovoriti...

Predrasuda među širokim krugom čitatelja je da su eseji zamorni. Ali zamorno je sve u što se upuštamo, baš svaka pustolovina duha ili tijela, za koju ne osjećamo poriv. Za koju nemamo motivaciju. Istina je, esej zahtijeva veću količinu predznanja za svoju uspješnu konzumaciju od mnogo toga drugog. Ali može i pomaći spoznajne granice u većoj mjeri od drugog i donijeti golem užitak. Pretpostavljam da je više čitatelja bilo u dodiru s mojom poezijom ili prozom nego s esejima, iako su mi neki prijatelji pisci rekli da su ti eseji najbolje od svega što sam napisala. Svaka od književnih vrsti koje pišem su mi drage na svoj način i ne mogu ih mjeriti materijalnom isplativošću jer ih u tom slučaju ne bih pisala. Baš u jednom od eseja u Strategu objašnjavam kako pisanjem poezije, što se može prenijeti i na stvaranje bilo kojeg umjetničkog djela, pobjeđujem u sebi Sizifa i njegovo uzaludno kotrljanje kamena koji se uvijek vraća. Tekst je kompenzacija za sve nedaće kojima je pisac izložen i on svom autoru donosi zadovoljstvo. Pa taj autor, koji nije pragmatično biće, odjednom posjeduje talent za ekonomiju jer iz gubitničkog kotrljanja kamena izvlači profit. Ali duhovni.

Jedna si od cjenjenijih hrvatskih pjesnikinja, prevođena, dosta aktivna na različitim manifestacijama, festivalima... no, kako dalje, što možemo očekivati u skorije vrijeme, isključivo liriku ili možda neke nove proze, fikciju, oglede? Strateg dva?

Nisam sigurna možete li prije očekivati zbirku pjesama Azil za nebeska tijela (knjiga je u međuvremenu objavljena, op.ur.) koju bi trebao uskoro tiskati V.B.Z. ili sličice iz Indonezije na mom Facebook profilu jer se spremam otići na International Minangkabau Literacy Festival koji će u svibnju biti održan na Sumatri, jednom od bezbrojnih indonezijskih otoka. Nakon zbirke poezije u V.B.Z.-u, trebala bi mi izaći još jedna zbirka poezije u izdanju Hrvatskog društva pisaca. O naslovu neću govoriti jer se radni naslov koji sam dala rukopisu ne sviđa mojim ukućanima pa moram promisliti jesu li u pravu. Za sada esejističkih i proznih novih tekstova imam premalo za bilo kakvu knjigu.

Ovo nije tvoja prva suradnja s Besplatnim elektroničkim knjigama; već je objavljen izbor iz poezije Ugovor s prašinom. Što ti je taj „izlet“ u e-knjige donio i što očekuješ od e-izdanja Stratega? Kakav je tvoj općeniti stav o e-knjigama i književnosti na novim medijima?

Uistinu me veseli nova knjiga u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama jer je ona mogućnost da tekstovi dođu do većeg broja čitatelja. Iako volim i papirnate knjige, svjesna sam da se naši životi sele i sve više egzistiraju na internetu, da se svijesti novih generacija sve više zatvaraju za sve ono izvan e-pristupa. Besplatne elektroničke knjige napravile su velik posao i velik pomak na tom području. Prednost takvog izdavaštva je u tome što je čitatelju velik broj naslova dostupan odmah, bez izlaska iz stana i čekanja na knjigu koja je možda posuđena. I što drugo da kažem, nego da priželjkujem da vaše elektroničke knjige dođu do onih znatiželjnika koji još nisu posustali u čitanju knjiga pred sve šarenijim i lagodnijim izazovima vremena, pred već dobro poodmaklim pripremama za potpuno preslikavanje žutila tiska na žutilo duha. Na njegovu jesen i sve izvjesnije propadanje.

Više informacija o ženskom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.