Petšest pitanja za Martinu Vidaić

Povodom objavljivanja e-izdanja knjige poezije Tamni čovjek Birger na Besplatnim elektroničkim knjigama, s književnicom Martinom Vidaić razgovarao je Davor Ivankovac. Tom svojom drugom zbirkom, Vidaić je nastavila plesti gustu poetsku mrežu uokolo lirske kazivačice, čije niti pruža kroz prostor i vrijeme, ali to je kod nje uvijek vrlo osobno, intimno vrijeme i prostor koji seže koliko obiteljske i prijateljske veze sežu. Martina Vidaić jedna je od nagrađivanijih i prevođenijih književnica svoje generacije, a Tamni čovjek Birger treća je njena knjiga objavljena na Besplatnim elektroničkim knjigama, i to u sklopu novog ženskog pjesničkog bloka. O svemu tome porazgovarali smo s autoricom.

Više detalja o novom ženskom pjesničkom bloku pronađite na linku, a narednih tjedana slijede intervjui s drugim pjesnikinjama čije su zbirke objavljene u sklopu ovog bloka!

Svoj književni put započela si kao pjesnikinja i to vrlo uspješno; dobitnica si Gorana za mlade autore za prvu zbirku Era gmazova, a potom i još nekoliko važnih nagrada za iduće zbirke. Uslijedile su i jednako uspješne i zapažene prozne knjige. Izdvojio bih roman Stjenice za koji si dobila Europsku nagradu za književnost 2023. godine. Koliko su ti priznanja struke važna, korisna i poticajna (ako jesu), kako u književnim počecima, pa tako i danas, kada si već, mogu slobodno reći, jedna od uglednijih hrvatskih spisateljica?

Nagrade su mi svakako više značile na početku nego sada. Osjećaj koji mi je donijelo dobivanje nagrade Goran za mlade pjesnike 2011. neusporediv je s osjećajem koji sam imala kad sam 2023. proglašena ukupnom pobjednicom EUPL-a. Čini mi se da je to dio normalnog procesa književnog sazrijevanja, a nije nezanemarivo ni to što mi generalno, u svim područjima života, vanjska validacija sve manje znači. Ono što je bila konstanta u prethodno spomenutom vremenskom periodu jest gledanje na nagrade kao na sredstvo, a ne cilj. U tom sam smislu možda ponekad od nagrada i previše očekivala. Danas znam njihovu "težinu", rado prihvaćam financijski dio i utjecaj koji mogu imati na vidljivost i čitanost knjige, a nuspojave koje vidljivost nosi odradim ako moram. To realnije gledanje na cijelu stvar vjerojatno je jedan od glavnih razloga zašto nemam više tako emotivan odnos prema nagradama.

Nakon poezije, kako smo već rekli, uslijedile su knjige proze. Odakle početni impuls za prozom? Vidiš li sebe prije svega kao pjesnikinju s povremenim izletima u prozu ili su ti u planu novi romani, priče? Imaš li uopće dugoročne planove kao spisateljica ili sve dolazi spontano i po nekoj unutarnjoj logici i osjećaju?

U osobnoj spisateljskoj pretpovijesti, dok još nisam objavila knjigu, sebe sam više gledala kao nekoga tko pokušava biti prozaistica, negoli pjesnikinja. Mislim da se na kraju dogodilo da prije objavim pjesničku knjigu (pa i drugu i treću) jer su se za to ranije stvorili "tehnički uvjeti". Anatomija štakora je, osim toga, i nastala prije moje treće pjesničke zbirke, iako je objavljena poslije. Nije, dakle, postojao početni impuls za prozom, doživljavam sve to kao dio neke iste priče u kojoj ono što želim reći traži sebi najpodesniju formu. Kad sam, naime, postala objavljena autorica, teško sam se poistovjećivala s tom titulom "pjesnikinje", "književnice", kasnije i "prozaistice". Definirala sam sebe kao "onu koja piše", šalila sam se da je to moje indijansko ime. Danas mi se i ta labava definicija čini zagušujućom. Krize spisateljskog identiteta za mene su konstanta, posljednja velika dogodila se prije koju godinu, i danas mi se čini da su opravdane, jer je svaki utvrđeni identitet potencijalno opasan. Identitet uzgaja taštinu, taština uzgaja tjeskobu. Da skratim, možete od mene očekivati sve, ili ništa.

Tamni čovjek Birger tvoja je druga zbirka poezije. Pojavila se pet godina nakon prvijenca i rekao bih da je proširila teme i motive najavljene Erom gmazova, prije svega motive tijela, izrazite osjetljivosti na tjelesno, porijeklo, zatim umreženosti tijela u obitelj, familiju, užu okolinu... U svemu tome mjesto je našao tamni čovjek Birger, dovoljno da „zasluži“ naslov. Tko je ili što je Birger i kako je „dogurao“ do naslova?

U to vrijeme, prije desetak godina, bila sam sklona da u poeziju ubacujem reference na čudne pričice koje samo mene zanimaju, a kojima sam i danas naklonjena. Naišla sam tako i na priču o Birgeru Selinu, berlinskom muškarcu s autizmom koji je bio neverbalan do odrasle dobi, ali je tada, uz pomoć računala, otkrio poeziju kao kanal kroz koji može komunicirati sa svijetom. U jednoj od pjesama koje je napisao potpisuje se kao "vaš tamni nikakav čovjek Birger". Taj mi je izraz bio strašno privlačan, u nekom smislu i blizak, jer sam se i sama u to vrijeme teško nosila s izazovima socijalne neprilagođenosti, preosjetljivosti, anksioznosti, i dubokog mraka koji je iz potonjih proizlazio. Osjećala sam se zarobljenom u mračnom kavezu svog sebstva koje nije sposobno izraziti sve te silne osjećaje koje ima, baš kako to Birger opisuje u spomenutoj pjesmi. Na kraju sam ga odlučila staviti u naslov jer mi je em dobro zvučalo, em mi se činilo da odlično hvata dominantnu atmosferu zbirke, čak i ako čitatelj ne zna ništa o navedenom stvarnom slučaju.

Poezija ti je slojevita, slikovita, obiluje upečatljivim i originalnim metaforama. No ipak je pristupačna i čitatelj ima želju iznova joj se vratiti. Među slojevima značenja ističe se i spomenuta tjelesna osjetljivost, iskustvo ženskoga tijela u sazrijevanju, spoznavanju, hodu kroz život, obiteljski i društveni kontekst... Može li se stoga tvoja poezija okarakterizirati (i) kao feministička, angažirana? Ili s kontekstualizacijom i ukalupljivanjem ne bi izlazila izvan okvira osobnog, intimnog, čak možda dnevničkog?

Ne bih svoju poeziju nazvala angažiranom; polazim svakako iz određene političke pozicije, koja jest i feministička, ali ne vidim društveno-politički angažman kao krajnji cilj poezije, ili književnosti općenito. Za mene je krajnji cilj književnosti reći nešto o tome što znači biti ljudsko biće u određenom privatnom i društvenom kontekstu – s obzirom da se nikada zapravo ne može doći do korijena odgovora na pitanje što je to čovjek, književnost bi trebala biti otvoreno pitanje, nikako odgovor, pogotovo ne nedvosmislen. Na tom tragu, ona može biti posredno, neizravno angažirana, ali oduvijek osjećam određenu nelagodu prema književnosti koja se deklarira kao angažirana. S godinama intenzitet te nelagode raste, jer sve češće nailazim na primjere angažirane umjetnosti koja je precijenjena, a i zato što mi se čini da se angažirana djela nesvjesno i posredno podvrgavaju zahtjevu da umjetnost bude "korisna", što već jako smrdi na nešto što kapitalizam može uspješno preokrenuti u svoju korist. U tom smislu čini mi se da su najslabija mjesta moje poezije tamo gdje sam djelomično ili potpuno popustila pred tim zahtjevom, gdje sam pokušavala biti angažirana. S druge strane, ne bih svoje pjesme nazvala ni "intimnima" ili "dnevničkima", jer ih ne osjećam kao ispovijedi nego kao književni tekst u kojem je osobno samo materijal.

Ovo je tvoja treća zbirka koja je dobila e-izdanje, stoga pretpostavljam da su dosadašnja iskustva bila pozitivna. Kakvo je tvoje mišljenje o promoviranju književnosti na novim medijima i kakva su ti očekivanja od ovog e-izdanja?

Nisam baš pratila čitanost e-izdanja Mehanike peluda, ali za Eru gmazova mi je poznato da je bila čitana daleko više nego tiskano izdanje, prvenstveno zato što je tiskano izdanje teško dostupno, gotovo potpuno nedostupno. Većina čitatelja te zbirke pročitala ju je na BEK-u. S time sam, naravno, jako zadovoljna. Osobno ipak češće čitam tiskane knjige, omogućuju mi poseban tip koncentracije i spore smirenosti koje elektronički uređaji sami po sebi nemaju. S druge strane, dostupnost je ono što je najveća prednost elektroničkog izdanja pa sam tako i sama neke knjige pročitala isključivo na BEK-u. Zgodno je imati digitalna izdanja pri ruci i u prilikama kada ne posjeduješ fizičku knjigu, a ista ti hitno treba, ili, recimo, kad si na putovanju. Od ovog konkretnog izdanja ne očekujem ništa posebno – i inače sam naučila da je u književnosti najbolje ništa ne očekivati – ali drago mi je da ova knjiga, kao i Era gmazova, dobiva drugu priliku, jer je u svoje vrijeme prošla pomalo ispod radara.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.