Petšest pitanja za Svena Popovića

Zbirka priča Nebo u kaljuži objavljena je 2015. godine i odmah je izazvala veliku pažnju kritike. S pravom, mogli bismo reći danas, desetljeće kasnije, kada je objavljena na Besplatnim elektroničkim knjigama, a nekoliko godina nakon što je prevedena na engleski jezik. Otada se Sven Popović etablirao kao jedan od značajnijih i originalnijih autora svoje generacije (rođen je 1989.), a kada o generaciji govorimo, upravo je to bila jedna od frekventnijih riječi kojima se pokušala ukalupiti njegova debitantska knjiga. O tome kako je danas doživljava, kako je preživjela test vremena i još ponečemu, s autorom je razgovarao Davor Ivankovac.

Odmah po objavljivanju Neba u kaljuži, knjizi je prišiven epitet retro: Elias i ekipa slušaju vinile, čitaju knjige i izlaze u klubove, a to je mnoge vratilo u novovalne osamdesete, vrijeme Poleta, Zvečke, Haustora, Quoruma, Ponoćnog boogija... usporedbe s prvijencem tvojeg oca Ede Popovića nametale su se same od sebe. Danas kada čitam Nebo u kaljuži, nije mi baš jasno što je u njoj retro: i stilski i sadržajno knjiga mi djeluje usidreno u sadašnjost, u vrijeme u kojemu je nastala, no to je možda samo moj dojam. Kako si ti doživio tadašnje kritike, analize djela i usporedbe s poetikama osamdesetih, s ocem književnikom? Jesu li bile svojevrsni teret ili vjetar u leđa?

Je, mislim da je Nebu Jagna Pogačnik zakeljila taj epitet u svojoj (vrlo pozitivnoj) kritici. Mislim da je upravo ta atmosfera vratila ekipu u njihovu mladost, što ti samo govori da je svaka mladost fenomenalna ako je živimo kako spada i ako je dijelimo s dobrom ekipom. U Zagrebu su tad, kao i sad, stalno svirali neki sjajni novi bendovi, a bome je i knjižena scena bujala. Uglavnom, mislim da je retro etiketa tu jer je moja poetika bila ekstremno kvorumaška, jako pod utjecajem mog starog, Stanislava Habjana, Branka Čegeca, Delimira Rešickog, Sime Mraovića i Zvonka Karanovića. Toliko je barem očito.

Kritike su mahom bile pozitivne, najviše me razgalila kritika nažalost pokojnog Božidara Alajbegovića, velikog asa, tako da sam bio fakat sretan, imao sam osjećaj kao da su velike stvari ispred ne samo mene, nego i mojih prijatelja koji su se bavili muzikom, pisanjem, slikanjem, čime god. Sad, ne znam jesmo li dočekali te velike stvari, što god da one jesu, ali smo uživali zajedno, a to je najbitnije, a ako se netko pritom zakači za to što radimo, tim bolje, karavana postaje veća i proslava ne prestaje.

Sad, kaj se usporedbi s ocem tiče, nikad me to nije smetalo. Edo je jako dobar pisac. Edo je još bolji otac. I brutalan kritičar i urednik. Sve to bio je vjetar u leđa, jasno. Imam golemi kulturni kapital zahvaljujući svojim roditeljima. Svjestan sam svog privilegija, ali ga se ne sramim.

Govorilo se i to da je Nebo slika jedne generacije i duha vremena; no, što je generacija i što je duh vremena, kako ga detektirati uopće i učiniti neku razliku u odnosu na duh nekog drugog vremena, primjerice, kraja osamdesetih u Zagrebu? Meni se čini da su ove priče slika jedne ekipe određene dobi (rane dvadesete), u određenom vremenu i prostoru (Zagreb oko 2010.), dakle, donekle autobiografski utemeljene. Samo, imaju li sve te izvanliterarne usporedbe smisla ili bi djelo moglo i trebalo živjeti samo za sebe, u tekstu, kako su nas učile (post)strukturalističke teorijske škole?

Nikad nisam mario za postrukturalizam (Tomislav Brlek će me ubiti ako ovo pročita, ali kaj sad, platim mu pelin), tako da ne znam kaj da ti kažem. Priče su mi iznimno autobiografski intonirane, smještene u Zagreb (uglavnom) kasnih nultih i ranih desetih, dakle „naših“ dvadesetih godina. Što se samog pitanja tiče, Nebo je dobra knjiga, ma kako to pompozno zvučalo, tako da šljaka na svim razinama. I deset godina kasnije ponosan sam na te priče.

Jel' bi ih htio urediti? Naravno, izbacio bih pokoju pretencioznu rečenicu (sve), protagonista bih učinio mrvicu dopadljivijim, ali manje ili više sam zadovoljan napisanim. Tako da eto, funkcionira na svakoj razini, a te se reference mogu rotirati i šaltati ovisno o dekadi.

Neka čitanja sugerirala su da je riječ o labavo uvezanim pričama, odnosno, fragmentarnom romanu; priče povezuje glas pripovjedača Eliasa i nekih sporednih likova, koji se povremeno i referiraju na neke zaplete ili rasplete iz prethodnih priča, a tu je i vrlo važna i upečatljiva atmosfera, koja se proteže kroz cijelu knjigu. Je li ti i dalje strano takvo čitanje? Jesu li priče nastajale objavljenim redoslijedom ili su naknadno složene u niz u kojem ih sada čitamo?

Svejedno mi je koji ćemo žanrovsku, tj. književnorodnu šablonu nakeljiti na Nebo. Može to biti labavi roman, može to biti i zbirka priča ili čak i knjiga priča. Znaš kaj su TBF-ovci rekli kad su ih upitali za žanr koji sviraju? „Mi sviramo ping pong“, to ti je bio odgovor. Tak i ja, pišem pingač.

Priče su stvarno raštrkane, tako da sam se vodio sljedećom logikom: točno nanizaj godišnja doba i trudi se da između priča postoji kolika-tolika pripovjedna nit. Tako da se može govoriti o labavom romanu, Darko Šeparović i dalje govori da je.  

Meni je samo bilo bitno da knjiga bude dobra.

Knjiga je prevedena na engleski, što je zbilja važna činjenica u biografiji. Možeš li nam reći nešto o tome: kako je došlo do prijevoda, tko je preveo i objavio knjigu, kakva joj je recepcija?

Prve povratne informacije su stvarno okej. 155 prodanih primjeraka u nešto više od mjesec dana, tako da sad čekamo dalje. Dobila je zasad jednu kritiku (kratku, ali jako pozitivnu) i odradio sam jedan intervju, tako da sam stvarno zadovoljan.

Kako je došlo do toga? Upoznao sam Johna O'Briena (nažalost pokojnog) tamo negdje 2015. ili 2016. na festivalu u Vilenici. John je bio osnivač Dalkey Archive Pressa, koji me prvo objavio u svojoj publikaciji „Best European Fiction“. Stvarno je radio na promociji „malih književnosti“ i zbog toga ću mu zauvijek biti zahvalan, a do suradnje je došlo na bizaran način. John i ja bi obično ostajali zadnji budni na tom festivalu tako da bismo, kad bi se hotelski bar zatvorio, otišli u obližnji kasino. Na balkonu bi pričali i zezali se. Jednom me tako zamolio da mu pošaljem svoje priče, a ja sam ga zamolio da on meni svoje. Naime, nisam imao pojma čime se bavi, tad sam sebi samom bio suviše bitan. Tako to ide, mladi, bahati pisac koji ni ne shvaća koliko će tek naučiti i koliko je glup. Nema veze. John mi je rekao da je izdavač na što sam prokomentirao da mi je sad jasno zašto mu se drugi pisci toliko ulizuju. To ga je nasmijalo i eto ti ga na. Priče su mu se svidjele pa je odlučio i cijelu knjigu objaviti. John je u međuvremenu preminuo, ali Dalkey Archive Press nastavlja s radom.

Knjigu je preveo Vinko Zgaga, čovjek koji mi je svojevremeno bio profesor na faksu, a u međuvremenu postao najbolji prijatelj (iako je navijač Arsenala). Njemu apsolutno vjerujem što se prijevoda tiče i dobro smo se zezali uređujući tekst.

Također i sam prevodiš, a uz to pišeš glazbene i književne kritike. Na čemu trenutno radiš i kada bismo mogli očekivati novu prozu? Ili možda poeziju, kao Elias?

Radim na sebi. Ide užasno sporo, je l' postoji neki YouTube video da mi pomogne? 

Uglavnom, radim na kratkim pričama. Radni je naslov Kad smo posljednji put bili mladi. Jedna od važnijih lekcija za milenijalce jest da si i dalje mlad u tridesetima — samo što većina tvojih prijatelja to više nije. „O drugoj mladosti“, središnja priča ove zbirke, bavi se upravo time: drugom polovicom mladosti ili, u nekim slučajevima, njezinim produžecima. U jednom trenutku si dio mladenačkog pokreta, sve ti se čini nadohvat ruke; u sljedećem, mlađa generacija se ruga tvom slengu, glazba tvoje mladosti smatra se klasikom ili retro hitovima, a ti više nemaš one energije kao nekad.

Ovo nije samo priča o generacijama i njihovim načinima života. Jedan od središnjih događaja je pojava misteriozne radijske postaje koja emitira isključivo u ponoć, s ponedjeljka na utorak, na frekvenciji 101 MHz. Protagonist postaje svojevrsni detektiv, pokušavajući otkriti tko stoji iza te radijske postaje.

Priče u zbirci bit će raznolike, kako stilski tako i žanrovski, ali uvijek suvremene. U jednoj priči, protagonist se useljava u IKEA-u jer si više ne može priuštiti stanarinu; u drugoj promatramo val osvetničkog nasilja iz perspektive pripovjedača, gdje ljudi ubijaju (uglavnom) nekažnjene zločince na isti način na koji su ti zločinci ubili ili osakatili svoje žrtve.

Bit će tu toksičnih romantičnih odnosa koji nekako ipak uspijevaju opstati, kao i priča o stvarima (poput čarapa u perilici rublja) koje nestaju u stanu, zajedno s vilama i sličnim silama koje stoje iza takvih pojava.

Ništa nije manje retro od e-knjige.

Nebo u kaljuži tvoja je prva suradnja s Besplatnim elektroničkim knjigama. Što očekuješ od e-izdanja knjige? Kakav ti je općenito stav o knjigama na novima medijima?  

Što očekujem? Da potučem Vida Barića po broju klikova i downloada pa da ga mogu zafrkavati kad ga vidim, a to je često. A što se stava tiče, nemam ti tu ništa pametno za reći, mislim da je to sjajno, demokratizacija i sloboda, ta spika. Neka čitaju!

Više informacija o muškom prozno-esejističkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.